Političari su ti koji trebaju preuzeti kormilo i ispraviti sistem – i potrebe zemlje staviti na prvo mjesto – te promijeniti sistem u ono što je neophodno – sistem rada zasnovan na kvalifikacijama i znanju – a što dalje od nepotizma i korupcije.
Živim u Bosni i Hercegovini već skoro pet godina i imala sam priliku upoznati dosta dobrih i inspirativnih ljudi. Ova prelijepa zemlja mi se uvukla pod kožu. Međutim, imala sam priliku i vidjeti i doživjeti kako stvari funkcionišu – i ne funkcionišu.
Biti mlad – na prelazu u svijet odraslih – dobiti relevantno obrazovanje, a onda stupiti na tržište rada – stvoriti dom i osnovati porodicu – nije lako ni u jednoj zemlji. A nažalost u Bosni i Hercegovini to je itekako teško.
Izbliza posmatram djecu mojih prijatelja u Bosni i Hercegovini kako stasavaju – i izazove, pokušaje i nevolje sa kojima se suočavaju – dok ulaze u svijet odraslih.
Znam za primjer nekih studenata koji moraju plaćati – novcem ili na drugi način – ispite na nekim visokoškolskim ustanovama u ovoj zemlji. Ništa manje ne uznemiruje to što navodno studenti mog jednostavno kupiti diplomu a da nikad nisu ni otvorili udžbenik – a oni koji odbiju platiti, ne mogu dalje.
Nakon što čovjek vrijedno radi i završi obrazovanje – normalno je i neophodno da dobije posao kako bi preživio i nastavio živjeti. Postoje zakoni kojima se uređuje i kontroliše rad u Bosni i Hercegovini. Ali to ne znači da se oni i provode i da je lako biti mlad i biti dio ovdašnjeg tržišta rada. Saznala sam da su ljudi ponekad prisiljeni da platekako bi dobili posao. Dakle, umjesto da budu plaćeni za svoj rad – sami uposlenici moraju plaćati kako bi dobili posao. Zatim, vi ili vaši roditelji morate imati dobre veze ili biti pripadnici ili pristalice određene političke stranke, vjerovatno one na vlasti u datom momentu. Netransparentnost u radnim odnosima, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, veoma je loša i otvara prostor neprikladnim i ponekad nezakonitim postupcima.
Prema jednoj studiji koju sam pročitala, omladina u Bosni i Hercegovini je svjesna ovog problema i vjeruje da se poznanstva, protekcija i političke veze smatraju najvažnijim faktorima u nalaženju posla. Dakle, sve – osim poštenja, kvalifikacija i znanja – potrebno je da bi se našao posao. Velika je to šteta za Bosnu i Hercegovinu – kojoj su potrebni najkvalifikovaniji ljudi da popune radna mjesta – kako bi maksimalno iskoristili potencijale ove zemlje.
Ako je neka mlada osoba toliko sretna da nađe neki posao, plaćen posao, bez obzira da li taj posao odgovara onome za šta se obrazovala – često ne dobije obavezan ugovor o zaposlenju, te ne može imati socijalno i penziono osiguranje u Bosni i Hercegovini. I – vjerovali ili ne, znam nekoliko organizacija i kompanija koje se hvale time da su solidne i ispravne. Međutim – svojim uposlenicima ne omogućavaju odgovarajuće radne uvjete. Naprotiv, njihovi uposlenici rade bez ugovora – često duži period ne dobivaju platu, a često ni ne znaju kada i da li će uopće dobiti platu za svoj rad. A i ta plata je daleko ispod nivoa vrijednosti rada koji obavljaju.
Najštetnija posljedica ovoga je što se šalje pogrešna poruka mladima o tome šta je život. Ljudi reaguju na poticaje. Ako se vrlina, poštenje, vrijedan rad i posvećenost ne cijeni u društvu, omladina će početi pribjegavati drugačijem ponašanju kako bi napredovala. To može prerasti u trku prema dnu i na kraju nanijeti štetu svima.
U takvoj situaciji kada se mladi ove zemlje izađu na tržište rada, bilo bi dobro kada bi bili poduzetni i u većoj mjeri u stanju sami stvarati poslovne prilike. Ali, nažalost, čini se da usavršavanje u sferi poduzetništva, ili poduzetnički duh nedostaju kako u ovdašnjem obrazovnom sistemu tako i na drugim mjestima.
Živjeti i raditi u takvim uvjetima vodi ka raspadu i očaju. Čovjek lako izgubi vjeru u sebe. Teško je vidjeti izlaz. Često ne dolazi u obzir pobuniti se i zahtijevati svoja prava. Tada se osoba koja ima neki posao plaši da će ostati i bez tog jadnog i slabo plaćenog posla. Jer čak i jadan i slabo plaćen posao je bolji nego nikakav.
Normalno je da mladi žele da se skrase i zasnuju svoju porodicu. Kako bi to mogli, moraju otići iz roditeljskog gnijezda i naći sebi mjesto za život. A za to im je naravno potreban kredit u banci. Međutim, banka daje kredite samo ljudima koji imaju stalan posao i odgovarajući ugovor o zaposlenju. To znači da velika većina mladih u Bosni i Hercegovini nažalost zaglavi nasred puta – i ne uspijeva nastaviti taj prirodni životni tok. Ovo naročito zabrinjava i iz još jednog aspekta, kada imamo na umu da živimo u društvu koje stari i koje će sve više ovisiti o produktivnim i kreativnim mladim umovima i poticajima za jačanje nataliteta.
U isto vrijeme, zakonima o radu koji su naslijeđeni iz prošlih vremena, iako su nedavno izmijenjeni, i dalje se veoma dobro štite ne samo dobri i pošteni uposlenici već i oniuposlenici koji ne ispunjavaju svoje dužnosti. Jedan visoko pozicionirani zvaničnik mi je rekao da u skoro 90% slučajeva koji se odnose na otpuštanje radnika, sud donese presudu u korist uposlenika – bez obzira šta je bio razlog otpuštanja. Ovo znači da letargični i lijeni uposlenici – a svi znamo da takvi postoje – imaju svu moguću zaštitu.
Za mene je ovo pravi paradoks – potencijalni „nosioci promjena“, entuzijastični, kvalifikovani mladi ljudi Bosne i Hercegovine željni rada– budućnost ove zemlje – u stvarnosti ne dobijaju zaštitu i ohrabrenje koje im treba i koje zaslužuju. Ne dobijaju priliku. Nije ni čudo da toliko mladih ljudi koji dobiju priliku da napuste zemlju, to i urade – kako bi tražili bolju budućnost negdje drugo i pobjegli iz ove teške situacije u BiH. I ne krivim ih. Ali to je tragedija, jer oni su potrebni kako bi izgradili i poboljšali ovu zemlju u budućnosti.
A šta je sa onim mladima koji nemaju priliku otići iz zemlje zarad boljeg života u inostranstvu? Iskreno se nadam da neće podleći iskušenju i predati se sistemu korupcije i nepotizma kako bi osigurali sebi posao. To bi naravno bilo razumljivo, ali, na duže staze, samo bi doprinijelo tome da se ovakav sistem nikada ne popravi.
Postoje mnogobrojni i složeni razlozi zašto je situacija u Bosni i Hercegovini ovakva. O tome neću ovdje pisati. Jer, bez obzira kakvi su razlozi – stvari se moraju mijenjati – Bosna i Hercegovina i njena mladost moraju krenuti ka boljoj budućnosti.
Zar mladi Bosne i Hercegovine ne zaslužuju bolje? Zar ne zaslužuju fer igru?
Ja pitam. A odgovor ostavljam narodu Bosne i Hercegovine i političarima koje biraju. Političari su ti koji trebaju preuzeti kormilo i ispraviti sistem – i potrebe zemlje staviti na prvo mjesto – te promijeniti sistem u ono što je neophodno – sistem rada zasnovan na kvalifikacijama i znanju – a što dalje od nepotizma i korupcije.
Vibeke Lilloe je Ambasadorica Norveške u BiH.