U sretnome finalu hrvatske političke lakrdije napokon je pala Vlada, pa se možemo mirno posvetiti „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Eto prilike da se, umjesto političkim, bavimo nogometnim „huliganima“, s tim što oni prvi – za razliku od drugih – ne zaslužuju da imenica koja definira njihovu temeljnu metodu rada bude stavljena u navodne znakove.
A zašto nogometno-navijačke „huligane“ smještamo među navodnike?
Zato što je u tom slučaju „huligan“ prazan termin s negativnim predznakom koji se, za potrebe što efikasnijega širenja moralne panike, puni različitim sadržajima. Nakon što su, ubacivanjem baklji u teren, privremeno prekinuli utakmicu između reprezentacija Hrvatske i Češke, i tako potaknuli UEFA-u da kazni Hrvatski nogometni savez (HNS), „huligani“ su u hrvatskome javnom diskursu uglavnom svedeni na „neprijatelje hrvatske države“, dakle na krvoloke najvišega ranga, uz cijeli niz pridruženih epiteta koji proizlaze iz logike medijske, političke, preudosportske i općenarodne histerije.
Tko je tu histeriju započeo?
Ritam je udarila predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović objavom poruke na svome facebook profilu koja glasi ovako: „A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!“ Taj državnički istup je portal Index.hr, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji se u ovim danima vodi načelima zdravoga razuma, popratio više nego adekvatnim naslovom.
Kako je taj naslov glasio?
„Kolinda sišla s uma.“
A kako su na ostatku scene slijedili taj silazak?
Energično i bodro, naime s dostatnom količinom krvi u licu i pjene na usnama. Predsjedničin kućni prijatelj Zdravko Mamić, Veliki Gazda hrvatskoga nogometa, protiv čije su se korumpirane strahovlade „huligani“ i mobilizirali, također je ustvrdio da su „orjunaši i politički ljevičari ušli u Hajduk“. Drugi predsjedničin prijatelj, deklarirani neonacist i diler kokaina Velimir Bujanec, „huligane“ je nazvao – redom – „smrdljivim Balkancima“, „’decom’ jugo-oficira“, „Jugoslavenima-orjunašima“ i „plaćenicima Ostoje Rankovića“ koje treba „ispisati iz državljanstva“. A uslijedila je i cijela lavina institucionalnih dijagnoza sličnoga tipa.
Kakvih dijagnoza?
Splitski HDZ, recimo, ocjenjuje da su Hrvatsku osramotili „jugo-nacionalisti koji žele srušiti državu“. Ratni veterani 4. gardijske brigade su, primjerice, „sigurni da iza ovih mladih kvislinga stoji plan kojeg možda oni nisu svjesni“. Pa do pisanog očitovanja predsjednika Sabora Željka Reinera koji u „huliganima“ prepoznaje „skupine koje već godinama, a neke i stoljećima, rovare protiv Hrvatskog naroda, naše države i naših vrijednosti“.
Zašto predsjednik Sabora piše „Hrvatski narod“ s velikim početnim slovom?
Za svaki slučaj. Velik je to narod, bez obzira na gramatičke sitnice. Kao što je velika i hrvatska država, protiv koje razne neprijateljske skupine rovare stoljećima, iako ona postoji jedva dvadeset i nešto godina. No i taj je državnički istup portal Index.hr, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji se u ovim danima rukovodi načelima zdravoga razuma, popratio više nego adekvatnim naslovom.
Kako je taj naslov glasio?
„Reiner luđi od Kolinde.“
A zašto su „huligani“, najprije od državne čelnice, a potom i od ostalih, prikazani baš kao „orjunaši“? Što je to tipično „orjunaško“ u njihovu djelovanju?
Nema logičnoga objašnjenja za to, niti postoji suvislo obrazloženje zbog čega bi netko tko s punim pravom prezire korumpiranu ustašoidnu bagažu iz HNS-a – i želi joj nanijeti maksimalnu štetu – bio kvalificiran „orjunašem“, osim činjenice da „huligani“ dolaze iz Splita i Dalmacije, pa se spomenuta ideološka etiketa valjda čini najpogodnijom za njihovu brzopoteznu demonizaciju. To je, doduše, savim u duhu hrvatske državničke tradicije.
Kakve tradicije?
Za više svojih posjeta Splitu u devedesetim godinama prošloga stoljeća Franjo Tuđman je govorio o novinarima i urednicima Feral Tribunea kao o „sljedbenicima Orjune i splitskih četničkih četa“. Kolinda Grabar Kitarović sada se oslanja na te slave harangističke tekovine, makar je dosta izvjesno da novinari nekadašnjeg Ferala i aktivisti iz Torcide imaju sasvim različite, vjerojatno čak i suprotne ideološke preferencije.
O čemu ta tradicija onda svjedoči?
Svjedoči o političkome huliganizmu kojim se, naposljetku, etiketiraju i „huligani“. Ili, kako je to formulirao jedan marginalni kroničar još povodom one svastike što je osvanula na poljudskome travnjaku, o „huliganskom karakteru hrvatske političke normalnosti“.
Što bi to bio „huliganski karakter hrvatske političke normalnosti“?
To bi bila, na primjer, ona reakcija Kolinde Grabar Kitarović na pismo Milorada Pupovca, u kojem je ovaj upozorava na porast nasilja prema onima drugačijih etničkih i ideoloških opredjeljenja, a predsjednica mu odgovara da ovi to zaslužuju jer „rade protiv hrvatske države“, pa nije greda ako ih tkogod umlati, što su onda u svojim istupima slijedili i drugi politički primati, od Zlatka Hasanbegovića do Milijana Brkića. Isti refleks državotvornog huliganizma sada pokreće sveti rat protiv „huligana“.
Znači li to da ona svastika na travnjaku poljudskoga stadiona nije predstavljala ideološku poruku?
Ona je bila ponajmanje to. Svastika je – samo naizgled paradoksalno – poslužila kao idealno simboličko oruđe za gerilsku borbu protiv korumpirane ustašoidne bagaže iz HNS-a. Univerzalno prepoznatljiv amblem iskorišten je prije svega za to da se nanese što snažniji udarac sustavu koji proizvodi štetu (što se i dogodilo, kroz isporuku međunarodne kazne), a usput je raskrinkano i šire društveno licemjerje. Zbog toga je predsjednica države, prijateljski i interesno sparena sa Zdravkom Mamićem, par dana prije sporne utakmice bijesno pozivala da se „crtači“ svastike „napokon pronađu“, jer „ne vole svoju Domovinu“. Sreća da je Index.hr, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji se ovih dana rukovodi zdravim razumom, to popratio više nego adekvatnim naslovom.
Kako je taj naslov glasio?
„Kolinda se grli s neonacistima, a pred utakmicu sere o svastici na Poljudu.“
Što znači prvi dio te rečenice, budući da smo drugi već elaborirali?
Znači da je glavni medijski promotor Kolinde Grabar Kitarović i počasni gost na njenoj inauguraciji bio upravo Velimir Bujanec, poznati hrvatski fašist, koji se svojedobno fotografirao u crnoj nacističkoj uniformi s kukastim križem na rukavu, pa se predsjedničino zgražanje nad „poljudskom svastikom“ otkriva kao ceremonijalno naličje te ljubavi, to jest kao odurna hipokrizija. Jednako kao što je u koruptivnom pogledu definira Zdravko Mamić, stvarni vlasnik HNS-a i hrvatskoga nogometa: on joj je organizirao proslavu rođendana, on joj je financirao izbornu kampanju, a cijela zemlja ispod glasa cvrkuće o tome kako je šef tajne službe (SOA-e) Dragan Lozančić smijenjen zbog toga jer je policija, prisluškujući Mamića kao „osobu pod istragom“, nabasala na njegove neobične kontakte s predsjednicom države.
A zbog čega u ovome tekstu korupcijski uvezanu gospodu iz HNS-a nazivamo i ustašoidnom bagažom?
Zbog toga što je predsjednik HNS-a Davor Šuker prakticirao obredne posjete grobu Ante Pavelića u Madridu. Zbog toga što je njegov prethodnik i mentor, Vlatko Marković, javno veličao NDH, a jednom prilikom, kada je reprezentacija gostovala u Poljskoj, čak i zabranio igračima posjet Auschwitzu. Zbog toga što Joe Šimunić – čovjek kojeg je UEFA kaznila jer je navijače navodio da skandiraju fašistički pozdrav „Za dom spremni“ – ne samo što nije kažnjen od strane HNS-a, nego na tekućem europskom prvenstvu sjedi na klupi reprezentacije, u svojstvu pomoćnika selektora, a zapravo kao simbol i ideološka maskota nogometne vrste. Zbog toga, na koncu, što je i predsjednica države – nakon što je prisustvovala utakmici na kojoj se s tribina orilo „Za dom spremni“ – izjavila kako je „atmosfera bila veličanstvena“. Nedavno je, uzgred budi rečeno, općinstvu povjerila da ona i njena djeca najradije slušaju pjesmice ustašofila Thompsona, pa je očigledno da gospođa predano servisira vrijednosti protiv kojih, kada joj ustreba, provizorno ustaje.
Stavimo li te činjenice u kontekst svastike na nogometnom travnjaku, pa još uzmemo u obzir hajku na „orjunaše“, „kvislinge“ i „jugo-nacionaliste“ koji tu i slične opačine režiraju, kakvu ideološku musaku zravo imamo na jelovniku? Splitske naciste protiv zagrebačkih ustaša?
Načelno, rekosmo, imamo huligansku osudu „huliganizma“. Tehnički, pak, imamo borbu protiv fašistoidne uzurpacije uz pomoć simboličkog inventara samog fašizma. Faktički, opet, imamo radikalan buntovnički pokret koji – bez obzira na svoje ideološke afinitete, koji posve sigurno nisu liberalno ružičasti – reagira na silu metodama koje ta sila najbolje razumije i koristi sredstva koja su primjerena dosad počinjenom nasilju. Uopće nije slučajno što su „huligani“ jednoglasno optuženi za „terorizam“, iako su se u svojim aktivnostima, uz nešto vatre, dima i kemikalija, do sada zadržavali na simboličkome polju. Splitska travnata svastika – mnogo više od francuske bakljade – čak je konceptualno mogla podsjetiti na čuveno bojanje Peristila u crveno što ga je u zrelome dobu socijalizma poduzela skupina angažiranih umjetnika, s tim što su se „huligani“, za razliku od umjetnika, lišili artističkih pretenzija i usredotočili na čistu političku akciju.
Ipak, zar transparent izvješen preko mosta između Trogira i Čiova – „Sve izgubili dabogda!“ – ne svjedoči o lošim namjerama?
Naravno da svjedoči, no zbog čega bi otkazivanje lojalnosti hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nužno moralo predstavljati protudržavni čin? Tko je taj princip propisao? Tko je stavio znak jednakosti između HNS-a i hrvatske države? Zašto uopće „moramo navijati za Hrvatsku“? Nakon što je taj nepisani društveni zakon u Francuskoj efektno zgažen, pokazalo se da u navijačkoj destruktivnosti ima nečega prokleto zdravog.
Što je to?
Po prvi put se dogodilo da je sam koncept domoljublja radikalno napušten, bez obzira na motive koji su do toga doveli. Već zbog toga „huligani“ zavrjeđuju da ih se smatra progresivnom avangardom, makar to bili i nehotično. Umjesto što je u optjecaju jedino izbor između „dobroga“ i „lošeg“, ili između „pravoga“ i „krivog“ domoljublja, između tobože kultiviranog i kočijaški sirovog uzgajanja „državne emocije“, jednom se trebao pojaviti netko tko će djelom pokazati da je domoljublje kao takvo krajnje problematično i nepotrebno, te da samu patriotsku matricu valja odbaciti kao bljutavu ideološku splačinu koja služi isključivo manipulacijama. Istina, teško da su „huligani“ baš to imali na umu, no nema sumnje da svojim djelovanjem – htjeli to ili ne – prokrčili put i ohrabrili one koji dolaze.
Tko to dolazi?
Oni što će, lišeni obvezujućeg domoljubnog zanosa, jednom možda moći uživati i u hrvatskome nogometu. Jer momci igraju zaista dobro. Kako na terenu, tako i na tribinama.