Zašto pisati?
O čemu?
Šta ja imam da kažem?
Ko će to uopšte da čita?
Šta je svrha mog pisanja?
Od toga sam počeo kad sam pogledao gomilu mojih zapisa. Ja sam neko ko je dug vremenski period zapisivao. Pisao sam mnogo toga, iz čistog poriva, iz znatiželje, zbog neodgovorenih pitanja, iz potrebe da te riječi nekome uputim, pa makar mojoj glavi ili papiru, ako ne drugoj osobi. A nije to za neki status na nekoj društvenoj mreži. Kad upišem nešto ja se olakšam. Ako je neka stvar ili neki događaj ostavio utisak na mene, dobar ili loš, ja bih ga analizirao zapisujući. Tako se i snalazim u životu, zapišem sebi i tu je – moja misao pred očima, jasna i glasna, spremna za oblikovanje. Neke od tih misli bi drugima bile razumljive, neke ne bi imali nikakvog smisla, ali meni uvijek nešto znače. Pisanje je prvi korak ka razumijevanju sebe, i sve dok pišeš, misli su ti sve jasnije. U jednom od mojih zapisničkih trenutaka sam zapisao sljedeće:
“Kad imaš ideju uhvati je prije nego što pobjegne. Čim stignemo ideju vrijednu pamćenja dobro ju je zapisati, samim tim smo je učinili stvarnom. Iz glave smo je prenijeli u stvarni svijet, oživjela je u tih nekoliko riječi. Možda tad djeluje pomalo beznačajna ali u tom trenutku ne možeš znati njenu svrhu. To je prvi i nezaobilazni korak ka mogućnosti ostvarenja bilo koje ideje. Jednom kad zarobiš pravu ideju na papiru i počneš da je realizuješ osjecaj je neprocjenjiv, nikad vise nećeš zaboraviti da zapisuješ.” Sada je moja misao i u tvojim mislima, ali nije ista. A doputovala je samo jer sam je zapisao.
Pisao sam svašta, tekstove, podsjetnike, muziku, pjesme za radio, pjesme za razne predstave, zapisivao sam tuđe citate i misli, pisao sam svoje citate i misli, samokritike, afirmacije, pisao sam razglednice, pisao sam mnogo toga. Ni sam ne vjerujem šta sam sve zapisao prije četiri godine! Nagomila se toga. Čovjek ima priliku samog sebe da analizira, vidi gdje je napravio pravilno skretanje, a gdje je zalutao. Ali u tome je suština, ako nešto zapiseš i kasnije analiziraš, uglavnom ne zalutaš. Može biti prihvaćeno ili neprihvaćeno od drugih, ali je dobro za tebe. Zapisana misao prenoći, i sutra je i dalje tu, neiskvarena novim mislima, možeš je posmartati, dodirnuti, ili čak doraditi i usmjeriti, tako se formira ideja. Uglavnom se zapiše nešto što ti na neki način kasnije bude od koristi. To može biti nešto najobičnije kao spisak obaveza za dan ili sedmicu, ili spisak ciljeva za cijelu godinu ili život. Može biti o kulinarstvu ili muzici, o bilo čemu. Zapisi svoju ideju pa vidi šta mozeš izvući iz toga. To čini misli organizovanim i dobro ih je razumijeti, a možda i otkriješ nešto o sebi.
Samo pisati i pisati, preključno je pisati. Ne mora to biti javno. Ako jedna osoba zapiše nešto, negdje, na osnovu mog teksta, vrijedilo je, jer pisanje vodi ka razmišljanju, a toga nam nije na odmet. Nemam neku određenu temu o kojoj ću pisati sljedeći put, kao ni vremenski rok, to je nešto što je moje misli okupiralo, sad ili tamo nekad, i došlo mi da zapišem. Sad mi je došlo i da podijelim. Meni je ovo svakako vrijedno.