Ne postoji takva stvar kao što je klik između dvije osobe. Ta priča o tome kako ne tražimo mnogo, već samo da jednostavno kliknemo sa nekom osobom je potpuna glupost. Kliknuti sa nekim zahtjeva mnogo razumijevanja, odricanja, praštanja i žrtvovanja. Na ovoj planeti ne postoji osoba osim one koja vas je rodila, a koja će vas uvijek razumjeti, voljeti, opravdavati i poštovati bezrezervno. U svim ostalim odnosima, to se zaslužuje.
Zato prije nego što počnete da pričate o kliktanju sa drugom osobom kao nečemu što je lako izvodljivo, očekivano i svakidašnje, preispitajte svoju odlučnost na imanje razumijevanja i na bezuslovnu ljubav. Morate biti svjesni da je klik krajnji čin nečeg što se zove posvećenost. Ne događa se na ulici, u prevozu, u treptaju oka, poslije prvog popijenog pića. Klik je privid. Ono što se događa poslije tog privida su demanti klika. Ako sva demantovanja ljubavi preživite, tek tad ćete ljubav učiniti mogućom i besmrtnom.
„Ja ne tražim ništa previše, ništa nemoguće, samo da se kliknem sa nekom osobom.“ Ovu rečenicu sam čuo bezbroj puta i isto toliko puta se ugrizao za jezik da ne bih rekao šta stvarno mislim. U toj riječi „samo“ se nalazi čitav jedan univerzum dvije osobe, dva srca, dva razuma, dva straha od povrijeđivanja i dvije potrebe za ljubavlju. U toj riječi „samo“ nalazi se svo pljuvanje na ono što je Ljubav i svo veličanje njene bitnosti i svetosti. Ne postoji nijedna riječ na ovoj planeti koja u sebi sadrži više unižavanja i slavljenja pojma Ljubavi.
Dva živa bića nikad ne mogu da se kliknu sama od sebe. Ako slučajno na prvu loptu kliknu, to je samo fatamorgana. Poslije toga dolaze ispiti, preponaške trke, koska pitanja, nenajavljeni kontolni i doping testovi. Samo nakon svega toga položenog, istrčanog, odgovorenog, savladanog i prođenog može da se kaže da su se dvije duše kliknule. Može se reći da dvije duše žele da budu kliknute.
Da bi se shvatila sva teorija oko kliktanja mora se razumjeti da se nijedna duša nikada ne može zauzdati i ukalupiti. Duše su toliko eterčne, toliko se migolje i odupiru pripadanju, toliko uživaju u posebenosti i sopstvu, da ih svaki šablon, kroj i kalup žuljaju i pale alarme za uzbunu. Duše su sebične, razmažene kćerke jedinice kojima je rijetko koji izabranik dobar. Svaka teži da zadrži stanje sopstvene slobode i prvobitne harmonije i mirovanja bez uticaja sile bilo kog drugog tijela koje bi na nju djelovalo ne bi li izmijenila pravac svog kretanja. Prirodno stanje duše je sloboda.
Tek kada shvatite da nemate vlasništo ni nad čijom dušom, tad ćete sa njom kliknuti. Kada svog roditelja pustite da griješi, kada svog prijatelja pustite da ide putem koji želi, kada svoju ljubav pustite da pred vašim očima skonča i opet vaskrsne, tad ćete shvatiti šta znači kliknuti sa drugim živim bićem. Tada, na tom zgarištu svih ljudskih grijehova, neuspjeha i propasti rodi se nešto najdragocjenije što jedno živo biće može da posjeduje i zauvijek dijeli da drugima. Tu, na toj lomači svih ljudskih strahova iz pepela se rodi razumijevanje.
Samo one duše pune razumijevanja, a ne očekivanja, znaju da klikću. Samo one duše koje znaju da daju, a ne da zatražuju, znaju da klikću. Samo oni ljudi koji riječ voljeti shvataju kao dijeljenje sebe, a ne kao uzimanje od drugog, znaju da kliknu. Zato pokušajte da kliknete prvo sa svojim nesigurnostima, sa svojim strahovima i sa svojim kompleksima. Kada prvo kliknete sa sobom, dvojstvo jednom takvom sopstvu bude nagrada za pređeni put, a ne osuda na vječnost. Tek kada se prvo kliknete sa sobom, jedino tada ste na klik od Ljubavi.