Zvala me jedne prilike u dva iza ponoći Vildana da ispriča vic i pita bih li ja pisao za Oslobođenje. Ima ona taj običaj, zove u gluho doba noći ljude iz kafane da ispriča vic, pa ih pita bi li pisali za Oslobođenje. Nema ko nije pisao za Oslobođenje.
Znaš li, kaže, šta partizani rade pred trafikom? Znam, reko, čekaju Oslobođenje, to je najstariji vic u Bosni i Hercegovini. A znaš li šta pred trafikom rade profesori Fakulteta islamskih nauka? Čekaju, veli, da vide svoj tekst u Oslobođenju. Dobro, ali šta ću vam onda ja?, pitam. Kako šta?, kaže ona. Pa zbog onih partizana. Tako sam prije pet godina počeo pisati za Oslobođenje.
Heftu-dvije ranije završila je moja zlosretna epizoda s Nezavisnim iz Banje Luke, koje su mi uručile otkaz suradnje zbog jednog prizemnog kolumnističkog skeča o Republici Srpskoj u krevetu s Miloradom Dodikom. Bilo je to previše za slobodarske Nezavisne, u kojima se može pisati baš sve što ti padne na pamet, osim o Miloradu Dodiku i seksualnom životu Republike Srpske.
– Odmah da ti kažem, mi smo potpuno slobodni i otvoreni – požurila mi je objasniti Vildana. – Kod nas o Miloradu Dodiku možeš pisati što god hoćeš.
Nikad prije ni poslije toga nisam pisao za republičke novinske gigante, Vjesnik, Politiku, Delo, Oslobođenje, Pobjedu ili Novu Makedoniju: pažljivo sam, štoviše, uzgajao prezir prema tim divovskim socijalističkim “izdavačkim preduzećima”, naročito nakon devedesetih, kad su se tih kuća i njihovih velikih papirnatih čaršafa – što su ih naši očevi čitali zauzimajući cijele kuhinje – dokopale vladajuće nacišovenske elite, partijski komesari i kojekakvi tranzicijski hohštapleri. Oslobođenje je, međutim, bilo iznimka. Za njih sam, naime, odmah pristao pisati.
Zašto?
Imam u arhivu nekoliko starih fotografija koje bi mogle objasniti. Na jednoj, recimo, sjedim pred pisaćom mašinom nogu podignutih na stol, pijem Sarajevsko pivo i s fotoreporterom Maganjom živo raspravljam o reportaži koju radimo. Klasični redakcijski prizor, kakav je mogao biti snimljen bilo gdje, da nije nekoliko detalja: recimo, razvaljenog namještaja, razbacanih papira i porazbijanog svakog, do posljednjeg stakla na prozorima.
To je redakcija Oslobođenja, jula 1992. godine, nakon jednog od bezbroj i sedamsto dvanaest izravnih tenkovskih pogodaka iz komšiluka u Nedžarićima. A Sarajevsko pivo – nazovimo tu, hm, tekućinu pivom, jer to je sve bilo, samo pivo nije – pijemo iz plastičnog kanistra od pet litara. Pa ipak, nitko se nije žalio, ni zajebavao: tih dana to je bilo najbolje pivo na svijetu.
Nije u Sarajevu bilo zajebavanja s tom tekućinom.
I danas, gotovo četvrt stoljeća kasnije, neboder toga socijalističkog giganta kapija je na ulazu u grad, ali cijeli presvučen staklom – “ja glamura i govana”, sjetih se rečenice jednoga Sarajlije toga jula 1992., kad je vidio kafić s netaknutim staklenim vratima – i pretvoren u hotel zvučnog, trumpovskog naziva Radon Plaza. Danas, gotovo dvadeset pet godina kasnije, na tom mjestu, baš u toj redakcijskoj sobi s fotografije, privatni vozač nekog šeika iz Katara guzi se s ljubavnicom za dvjesto pedeset maraka noć.
Eto zato pišem u Oslobođenju.
Nije, jebiga, pošteno. Nisam pobornik privilegija za zasluge – naročito ne ratne – ali da ga jebeš nije pošteno. Oslobođenje nije imalo šansu. Devedesetih, kad su se ostali republički giganti našli na onome, kako se zove, slobodnom tržištu, Oslobođenje je izlazilo pod snajperima, doslovno na prvoj liniji fronta: nije tada bilo vode, ali je bilo piva, nije bilo trafika, ali je bilo Oslobođenja. U ruševnim kafićima pilo se pivo iz kanistra, a pred srušenim se trafikama, pak, zaista čekalo – oslobođenje.
Razlog mi je možda glup, dopuštam mogućnost – većina mojih razloga u životu bili su upravo kolosalno glupi – ali zato mi je, eto, bilo stalo da dvadeset godina kasnije pišem u Oslobođenju. Ako Oslobođenje već treba propasti, neka propadne zato što su loše novine, a ne zato što mu se u redakciji danas šeikovi privatni vozači guze s ljubavnicama. Nekako je to bila stvar časti, poginuti u Oslobođenju.
Plus što se o Dodiku može pisati što ti padne na pamet.
Nije pri tom, naravno, da se može pisati baš o svemu što ti padne na pamet. Najzad, kakve bi to bile mainstream novine kad bi se u njima moglo pisati o svemu, i kad ne bi bilo zabranjenih tema? Oslobođenje je i tu drugačije od drugih: pisao sam u ovih pet godina baš o svemu, besramno sam vrijeđao i premijere i ministre i bogove i poslanike, i patriotske i vjerske osjećaje, i muslimane i katolike i pravoslavce, i lijeve i desne, i ove i one, i samo jednom u svih pet godina kolumna mi nije objavljena: kad sam pisao o onom druidu Mekiju Torabiju, sjetit ćete se te zgode, što je u hiljadama očajnika u Zetri dijelio “blagotvornu energiju s pet planeta”, istjerivao džine i energizirao cijele gajbe flaširane Sarajevske vode.
Nema u Sarajevu, shvatili ste, zajebavanja s tom tekućinom.
Ispostavilo se, naime, da je Mujo iz Kožinih viceva te sedmice bio u stvari Mujo Selimović, vlasnik Oslobođenja i – Sarajevske vode: nesretni Mujo, kojega vazda netko nekako na kraju zajebe, konačno eto i sam nekoga zajebao – to s energiziranom flaširanom vodom, priznat ćete, sjajan je zajeb – i odmah nestala kolumna. Kažem ja, nije pošteno.
A šta na to kaže Vildana? Kaže, znaš šta rade Kožo i Boro pred trafikom?