Bosna je bila prelazna i prolazna stanica – svi su željeli dalje u neku zapadnoevropsku zemlju, najčešće u Njemačku.
Te godine, a bila je 1999. na Balkanu je zabilježena posljednja veća ratna operacija koja je izazvala uobičajene posljedice: srušene zgrade i mostove, ranjene i mrtve, migracione procese… NATO je bombardirao Srbiju i nakon još jednog ratnog požara, kojeg istorijske čitanke različito opisuju, nastupio je mir koji i danas traje. S područja Sandžaka, srpske regije nastanjene pretežno muslimanskim življem, uslijedio je pravi egzodus. Ko je stigao i mogao, a uz to procijenio da nema druge nego glavu spašavati i bježati našao se u nekom od gradova odakle je vrebao put i način kako dalje do neke zapadnoevropske države.
Poznata priča koja teče nekako kao rijeka bez povratka.
Sarajevo je i inače grad u kojem Sandžaklije participiraju u ukupnom životu sa nemalim procentom građana i puno većom ekonomskom moći od nekakvog prosjeka. Umiju i snalaze se, uglavnom vrijedni i sposobni gorštaci. I stoga, sasvim normalno je bilo da je rukavac izbjegličke rijeke iz Sandžaka koji je tekao prema Sarajevu bio najmoćniji.
Pa se tako u kući mog prijatelja Fazlije našlo odjednom dvadesetak članova porodica iz Novog Pazara, Sjenice, Pljevalja… Da nije bilo te sretne rođačke okolnosti, izbjeglička drama bila bi sasvim slična onoj koju doživljavaju Libijci, Sirijci, Iračani… na teritorijama Grčke ili Turske. Bosna je bila prelazna i prolazna stanica – svi su željeli dalje u neku zapadnoevropsku zemlju, najčešće u Njemačku.
Do Bosne se moglo sa srpskim pasošem, ali kako dalje?
Tim pitanjem bavili su se mnogi: ponajprije izbjeglice, zatim njihovi sarajevski bliži i dalji rođaci, a bilo je i onih koji su od tog “sređivanja papira” po ambasadama i konzulatima pokušali napraviti posao. Rijetki su, zahvaljujući garantnim pismima, raznim vezama i kanalima dobili vize za direktan odlazak u Njemačku, Holandiju, pa čak i Švedsku. Oni koji nisu imali ništa od toga smatrali su da je najvažnije nekako doći do Slovenije, a odatle čas posla i lako ćemo naprijed do Austrije, Njemačke… I, stoga su gužve pred slovenačkom ambasadom bile svakodnevne.
Ujutro bi puni nade ljudi predavali ispunjene formulare, a onda čekali, kao đaci poslije kontrolnog, kad će im se njihovi pasoši vratiti. Malo je bilo onih koji su dobili vizu i od sreće skočili kao da je u “kontrolki” upisana čista petica, a puno više onih koji su dobili pasoš bez vize i mogućnosti putovanja u “obećane” zemlje na Zapadu. Aladar Belec bio je u to vrijeme konzul u slovenačkoj ambasadi. Vlasnike srpskih pasoša, a takve su imali Sandžaklije, uglavnom je upućivao na ambasadu Republike Slovenije u Beogradu. Pravno logično, ali zbog opisanih prilika skoro pa nemoguće. Šta je onda preostalo onima koji su htjeli po svaku cijenu prema Zapadnoj Evropi? Da se dovijaju i traže na razne načine.
Fazlija je bio i ostao moj dobar drug. Kaže mi jednom: “Toni, kod mene je jedna porodica iz Novog Pazara, žena, muž i dvoje djece. Hajde nekako probaj da im pomogneš da dođu do Slovenije, a dalje će lako jer oboje imaju familije na Zapadu…”
– Jesu li probali dobiti vizu u slovenačkoj ambasadi?
– Jesu, ali odbilo ih. Imaš li koga da može pomoći?
Razmišljam, ne mogu se u prvom trenutku sjetiti nikoga. Drugi dan upozna me Fazlija sa glavom porodice, Mensurom, prijatan sredovječan čovjek. Bio ugledan biznismen u Pazaru, ali u strahu sve ostavio i krenuo u izbjegličku avanturu. Moli me: “Toni, ako ikako možeš samo do Slovenije, spasićeš nas.”
Obećam da ću razmisliti i po povratku iz Sarajeva u Maribor u autobusu mislim, između ostalog, na Mensura i njegovu porodicu. Kako ih dovesti do Slovenije? Sjetim se jednog luckastog mogućeg rješenja. Upoznao sam i nekoliko puta bio zajedno sa tadašnjim mariborskim predsjednikom Udruženja književnika, g. Marjanom Pungartnikom. On mi treba. Nazovem ga i dogovorimo sastanak.
Pošteno mu kažem da bih želio pomoći jednoj familiji i da mi se čini da bi možda nekako vizu mogli dobiti ako bi organizirali jedno veče susret sa izbjeglicama iz tog dijela Srbije. Nešto kao tribina na kojoj bi onda oni svjedočili o tragičnim događajima koji su zadesili Srbiju.
Složi se Marijan da pošaljemo jedan dopis na slovenački konzulat u Sarajevu, ja kažem da je najbolje da ga naslovimo na konzula Aladara Beleca, a Marijan s čuđenjem poskoči: – Šta, Aladar Belec je konzul? Pa to je moj cimer iz studentskih dana…
Ja već vidim vizu. Pošaljemo dopis, Marijan nazove Aladara, malo se ispričaju i… sljedećeg dana eto Mensura i njegovih u Maribor. Utorak bio i sretna okolnost da smo u našem stanu zajedno samo moja punica, kćerkica i ja. Žena do kraja sedmice na specijalizaciji u Kranju. Mensurovo dvoje djece i moja Mia se brzo upoznaju i krunišu to svoje prijateljstvo igrom. Koja neće prestajati svih sljedećih dana dok su bili naši gosti.
Odmah u utorak, duplo razočarenje. Niko neće, uglavnom ne smiju jer se boje da se neće moći vratiti u zemlje u kojima se nalaze i sami kao izbjeglice, da dođe po Mensura i njegove. I šta sad? Sjetim se poznanstva sa jednim momkom koji se bavi ilegalnim prevođenjem preko granice. Pozovem ga, sjednemo on, Mensur i ja i on kaže da će ih moći prebaciti na austrijsku stranu ali, pod broj jedan, da neće zalaziti s njima duboko na austrijsku teritoriju jer je opasno i pod broj dva mora se čekati povoljan dan. Koji je to dan? Najbolje kad pada kiša.
I čekamo kišu u srijedu, nema je, u četvrtak, nema je, ako je ne bude u petak, eto meni zasigurno oluje u liku moje žene koja će me, opravdano, ružiti. Nana, kako sam zvao punicu je druga priča. Njoj ništa ne smeta i brine se o gostima kao da su joj njeni najbliži došli u posjetu.
Gledam djecu kako se bezbrižno igraju, postala pravi prijatelji, hvala bogu ne znaju kroz kakvu dramu prolazimo mi stariji. U petak se nebo otvorilo. Ujutro zove moj Slovenac S. kaže neka se spreme. Nema Mensur više ni dovoljno novaca, ali i Slovenac je dobra duša, biće kad bude i ako bude. Odoše iz Maribora prema Austriji.
Nakon dva sata zove me Slovenac S. kaže dovezao ih je do jedne austrijske provincijske kafane. Prolazi dan, predveče novi poziv. Iz neke austrijske policijske stanice. Javlja se službeni prevodilac. Pita me poznajem li Mensura i njegove? Poznajem. A prema dogovoru kažem da smo se vidjeli u prolazu i da su otišli…
Onda neizvjesnost. Du sutrašnjeg dana. Mensura smjestili u Dom za izbjeglice u Grazu. Poluotvorenog je tipa i ništa lakše nego krenuti prema Njemačkoj i Holandiji gdje su naumili.
Otišli, jednom se Mensur javio, kaže sve je u redu. I nikada više ni traga ni glasa od sandžačke porodice. Ovih dana, zbog priče, nazovem Fazliju. Kaže, i bili i vratili se. Mensur u Novi Pazar, žena s kojom se razveo u Trstenik. Djeca odrasla kao i moja Mia i hvala bogu svi živi i zdravi. Spasitelj Slovenac S. imao nedugo zatim smolu da ga uhvate, optuže i osude. Četiri godine odležao, vratio se i nastavio poštenim stazama života hodati.