Živimo, živjećemo još dugo tri „istine“, tri „historije“, tri crno-bijele podjele, tri etno-povijesna narativa, vaspitavati djecu naglašavajući dobrotu i čovjekoljublje naših i zlo i dvoličnost njihovih, čini se beskrajno odgajati generacije mrzitelja, djece a kasnije i ljudi koji nikada neće moći shvatiti svu ljepotu etno-kulturološkog i konfesionalnog diverziteta.
Kada je Zarije Seizović objavio da je koncept “konstitutivnih naroda” štetan za Bosnu i Hercegovinu, jer je diskriminatoran i služi kao instrument za bogaćenje političkih elita, uslijedile su salve negodovanja sa – zna se – “desne strane”. Išao je i korak dalje, pa je tvrdio da je “bosansko-hercegovački identitet” poželjan lijek za središnje bolesti bosanskohercegovačke politike. I, kada je, konačno, izjavio da ne postoji “hrvatsko pitanje” u Bosni i Hercegovini (već da ono postoji koliko i “srpsko” i “bošnjačko” pitanje), prevršio je mjeru: poredili su ga sa raznimkomšićima i budimirima. Njegovi akademski oponenti tada su (podlo) trivijalizirali stvar pa su ga svrstali među sarajevske politologe i pravne stručnjake koji podrazumijevaju da postoji bosanskohercegovačka nacija, da je Bosna i Hercegovina ustvari Bosna, da su samo Hrvati i Srbi nacionalisti i šovinisti, da su entiteti štetni, da je institucija veta u institucijama Federacije i BiH pogubna, itd. I, kada na kraju već pomislite da je Zarije Seizović veći bosanski unitarista od samog Alije Izetbegovića, on objavi knjigu Današnja Bosna i Hercegovina: prerušena propala država – i zbuni bošnjački politički establišment. Kod Srba mu rejting skoči kada god govori o strukturisanom dijalogu o reformi pravosuđa u Bosni i Hercegovini, tj. kada kritizira rad Suda i Tužilaštva BiH. Ali, samo tada. Prof. dr. Zarije Seizović, ustvari, samo pravi akademsku ekvidistancu. Nerijetko je, dakle, bio na meti nekih provincijskih portala, ali i kvaziakademskih institucija koje se finansiraju iz budžeta susjednih država. Regionalni mediji su ga stavili pod “broj jedan” na listi eksperata koji komentarišu tranzicijsku pravdu i ratne zločine.
U zvanju vanrednog profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, prof. dr. Zarije Seizović predaje Međunarodno humanitarno pravo na drugom ciklusu studija te Pravo odbrane i sigurnosti i Politički sistem Bosne i Hercegovine na prvom ciklusu. Objavio je osam autorskih knjiga na maternjem i engleskom jeziku, preveo jednu knjigu na engleski jezik, a kao koautor učestvovao je u izradi više naučno-istraživačkih publikacija u okviru međunarodnih projekata. Predavao je na dodiplomskim i postdiplomskim studijima u zemlji i inozemstvu i bio učesnik brojnih naučnih i stručnih skupova u Bosni i Hercegovini i van nje.
Prof. dr. Zarije Seizović je član Odbora za političke nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
NAPOMENA: Ovaj razgovor je vođen prije prošlosedmične odluke Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu koje je potvrdilo prvostepenu presudu bivšim čelnicima policije bosanskih Srba Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, uključujući i zatvorske kazne od po 22 godina za zločine nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima od početka aprila do kraja decembra 1992. godine. Ta pravomoćna presuda, ustvari, pokazuje koliko je profesor Zarije Seizović bio u pravu kada je u ovom intervjuu tvrdio da Hag među državama bivše Jugoslavije – ima i svog (političkog) favorita.
Još prije dvije godine objavili ste na engleskom jeziku knjigu pod naslovom Bosnia and Herzegovina: A Disguised Failed State – Bosna i Hercegovina: prerušena propala država. Iznijeli ste pesimistične prognoze i tvrdili ste da nam nikada neće biti bolje. Otkud toliki pesimizam?
Dovoljno je danas pogledati (nacionalne) portale i individualne blogove – pa ova “djeca” su žednija krvi puno više od svojih očeva i djedova. Kao što reče kolega i prijatelj Goran Šimić u jednom interviewu, “Djeca kada se rode ne mrze, mržnju im usađujemo MI”. Niko ovdje nije spreman čuti drugu stranu priče, niko nije spreman suosjećati, niko nije spreman za drugačiji narativ, nije spreman za iskreno pomirenje, a svi kao beskrajnu mantru ponavljaju samo svoju ‘istinu’. Nakon 25 godina, politički, stanje je isto – u koaliciji su ratni, politički i ideološki protivnici i neprijatelji, a takvo stanje su izglasali oni koji su udove i živote gubili u rovovima. Kako reče neko – misleći na rat – “Dali ste svoje najbolje godine za najgore ljude”. Dokaz: kuće, vile, vikendice, tornjevi, jahte, limuzine, akcije, političke funkcije. Svako ima svoju istinu, pati samo svoju vlastitu patnju, ima “drugog” krivca za to i nema te sile na Svijetu koja će ovakvo stanje izmijeniti. Kad bi danas počeo rat, bio bi krvaviji i svirepiji pet puta od minulog. Znamo to, znamo to svi, ali o tome niko ne govori. Na koncu, ako upitate bilo kog političara koji godinama troši nezarađeni novac i siše preostale kapi krvi preživjelih bića koja su nekada bila ljudi, dobićete potpuno drugačiji odgovor – na putu smo ka EU, predsjedavamo Komitetom ministara Vijeća Europe, reforme pravosuđa i javne uprave traju i polučuju rezultate, stupio je na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koaliciona vlast funkcioniše – u stvari smo se, izborima 2014. vratili u 1990. godinu, a u svijesti i želji za osvetom bar pola vijeka, ako ne nekoliko vijekova unazad. Za sve ovo, imamo pokazatelje do unazad nekoliko vijekova, a za posljednju ratnu i post-ratnu tragediju, neprekinuti niz od dvadeset godina beznađa i moralnog i materijalnog sunovrata. S druge strane, niko nema, niti može imati, ni jedan ozbiljan argument koji može navesti u prilog tvrdnji da će biti bolje. Ikad.
Vratićemo se prerušenoj propaloj državi, ali da pređemo na temu o kojoj ste Vi pravi sagovornik: ratni zločini i tranzicijska pravda… Nedavna oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju iznenadila je gotovo sve – čak i njegovu odbranu. Vas, međutim, i nije iznenadila, kao što vas nisu iznenadile ni oslobađajuće presude Stanišiću, Simatoviću, Perišiću i Gotovini. Gdje je tu logika?
Nisam baš siguran da je iznenadila odbranu. Uz najbolju želju da MKSJ posmatramo kao nepristrasnu međunarodnu kazneno-pravnu instancu, sve presude koje ste nabrojali obojene su politikom. Presuda Radovanu Karadžiću, podijelila je bh. javnost: žrtve i oni koji misle dobro svojoj djeci očekivali su osuđujuću presudu, a oni drugi su očekivali da bude oslobođen. Postojale su sumnje da bi se ovo drugo moglo i desiti, jer su, prije par godina oslobođeni general Hrvatske vojske Ante Gotovina kao i načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić. Prvostepenom presudom oslobođeni su i Jovica Stanišić i Franko Simatović, s tim da je Žalbeno vijeće u ovom predmetu naložilo ponavljanje suđenja upravo radi „pogrešne primjene prava“ u prvostepenoj presudi. Kada je u pitanju predmet protiv Perišića, čini se da je doktrina „konkretne usmjerenosti“ smišljena upravo kako bi se mogao naći osnov za donošenje oslobađajuće presude. Sud je stao na stanovište da, van razumne sumnje, nije dokazano da su Perišićeva djela predstavljala pomoć konkretno usmjerenu na podsticanje ratnih zločina koji su mu stavljani na teret (Sarajevo, Srebrenica)“. U predmetu protiv Karadžića radilo se o drugim inkriminacijama uključujući i najtežu za zločin genocida, a okrivljeni i sebe inkriminirao o čemu postoje audio-vizuelni zapisi koji su korišteni kao dokazni materijal. U predmetu Šešelj, čini se da je MKSJ izveo niz pogrešnih zaključaka po pitanju odgovornosti okrivljenog kako bi mogao obrazložiti oslobađajuću presudu, koja, sama po sebi, predstavlja svojevrstan pravni ustupak političkom vrhu Srbije. Umjesto da haške presude doprinose istini u pomirenju, one samo pogoršavaju ionako loše odnose država i etničkih grupa na Balkanu. Teško je oteti se utisku da je MKSJ generalu Perišiću izrekao oslobađajuću presudu kako bi „poništio“ vezu koja postoji između oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji i političkog režima u Beogradu. Ovo posebno kada se te presude tiču zločina počinjenih u BiH.
Da li je onda prirodni slijed stvari da i general Ratko Mladić bude oslobođen – s obzirom da Tribunal u Hagu ima tendenciju da čini “pravne ustupke političkom vrhu Srbije”?
MKSJ će imati problem sa penzionisanim generalom Mladićem, jer je on, kako je poznato, bio na platnom spisku Vojske Jugoslavije i kao njen kadar je penzionisan. Sve buduće osuđujuće presude koje indiciraju ovajlink, mogle bi se pretvoriti u oslobađajuće ili bi moglo biti određivano ponovno suđenje u očekivanju djelovanja bioloških zakona (npr. važni srbijanski bezbjednjaci). Sve što se posljednjih godina dešava u Haškom tribunalu na fonu je, čini se, smirivanja, relativizacije, guranja pod tepih i kompulzivne afrimacije narativa „okretanje ka budućnosti“. Na štetu istine, pravde i prava žrtava.
Može li se, u tom kontekstu, reći da je presuda Radovanu Karadžiću “logična” – očekivana zapravo, jer ne kompromitira državu Srbiju?
Moglo bi se zapravo reći da je Karadžiću „bez bojazni“ izrečena osuđujuća presuda. U izrečenoj presudi postoji dio presude koji se odnosi na zločin genocida. Prema izvedenim dokazima, Sud je utvrdio specifičnu namjeru za izvršenje ovog zločina (dolus specialis), u drugoj tački optužbe, za područje Srebrenice. Što se prve tačke tiče, sud nije htio ići „dalje“ jer je, na neki način, bio vezan ranijim presudama koje se odnose na ova područja u kojima nije utvrdio izvršenje genocida. Ostali zločini su, prema optužnici, dokazani. U ovom predmetu sud je, čini se, raspolagao obiljem procesne građe (dokaza) za ovakvu presudu, a link optuženog prema službenom režimu Slobodana Miloševića formalno nije postojao (naravno, faktički je stanje sasma drugačije, kontakti su postojali, koordinacija u akcijama, dogovori i sl., ali nema formalne veze kao u slučaju generala Mladića). Moglo se zaključiti da je MKSJ, iz više pravnih i nepravnih razloga, želio što prije okončati predmet u prvostepenom postupku.
Pretpostavljam da pod nepravnim razlozima podrazumijevate političke razloge. MKSJ je, dakle, (konačno) postao politički sud. Kada je ta evolucija započela: da li sa oslobađajućom presudom generalu Anti Gotovini?
U predmetu protiv Gotovine i Markača Tužilaštvo je pokušalo dokazati tzv. udruženi zločinački pothvat, pa kad to nije uspjelo – a Tužilaštvo se nije potrudilo prikupiti dokaze i goniti za alternativne vidove odgovornosti, odnosno komandnu odgovornost – Sudu nije ostalo ništa drugo nego da takvo procesno stanje okonča oslobađajućom presudom. To je „čista stvar“ a da li je „čista“ uloga Tužilaštva, to ne možemo znati, ali se može reći da su i ove presude na fonu „relativizacije krivice i smirivanja stanja u regionu“. Već tada se mogao izvesti zaključak da sud pravi zaokret i napušta teren čistog prava, ulazeći polako na teren politike.
Zbog tog trijumfa politike nad pravom, šta ćemo dobiti na kraju: da je od svih vojnih formacija koje su (međusobno) ratovale, ratni zločinac (zvanično osuđen u Hagu) jedino komandant armije (RBiH) koja ja branila svoju zemlju – general Rasim Delić?
Temeljni princip krivičnog prava je pretpostavka (presumpcija) nevinosti. Prema ovom principu, svako se smatra nevinim dok se suprotno ne dokaže pravosnažnom (konačnom, drugostepenom) sudskom presudom. Slobodan Milošević, kako je službeno objavljeno, nije dočekao ni prvostepenu presudu, jer je preminuo. General Armije RBiH Rasim Delić je preminuo prije nego je donesena drugostepena presuda. Međutim, MKSJ na jedan čudan način, prvostepenu presudu u ovom predmetu pretvara u drugostepenu tako da je, danas, a to je paradoksalno, jedini komandat armije u regionu koji je osuđen general Delić. Ovakvo stanje je, u najmanju ruku, neodrživo. Ako ćemo vjerovati sudu u tom slučaju, onda trebamo vjerovati i onda kada je donosio osuđujuće i oslobađajuće presude pripadnicima svih entičkih grupa u BiH. Međutim, bezrerervno povjerenje u MKSJ i međunarodnu pravdu odavno je poljuljano, a pečat tome je udaren pomenutim oslobađajućim presudama.
Bošnjački establišment jako je nervozan kada se ratna krivica relativizira, a zločini izjednačavaju. Ima li razloga za nervozu? Šta je istina?
Ako se danas, u ozračju „kućnog mira“, čiste savjesti, bez mržnje i pristrasnosti (sine ira et studia),sjedne pred ekran računara, pročitaju sažeci presuda MKSJ, ne može se biti neozbiljan i reći: „Ovo nije istina, sud je samo sudio nama, vidi ovaj predmet, u njemu nije to i to, a zašto oni nisu odgovarali za ovo i ono …“. Presude MKSJ predstavljaju povijesne činjenice i one su, manje više, onakve kakvima ih je sud opisao u svojim presudama.
Da li statistika ICTY-ja (MKSJ-a) može biti relevantno mjerilo?
Zbrajanje godina na koje je osuđen „jedan narod“, tvrdnja da „sudi samo nama“, da je sud formiran „da na nas stavi breme kolektivne krivice, kao da drugi nisu činili zločine“, neozbiljne su, netačne i proizvod misaone matrice koja operiše kolektivnim kategorijama a koji je proces i doveo do oružanog sukoba i zločina u Jugoslaviji.
Može li se, ipak, formalno-pravno identificirati “ko je napadao, a ko se branio”?
Ne može se nijekati činjenica da je u BiH građanski rat (unutrašnji sukob) trajao do međunarodnog priznanja BiH, nakon čega je svaka čizma stranog vojnika mogla biti okarakterisana kao akt agresije. Takođe, jasno je da su režimi u Beogradu i Zagrebu slali trupe koje su izvodile vojne operacije u BiH – to je potvrdio general Perišić iznoseći svoju odbranu i ti podaci se mogu naći u knjizi preminulog visokog oficira Hrvatske vojske generala Janka Bobetka „Sve moje bitke“. Takođe, obilje činjenica tome u prilog utvrđeno je i navedeno u obrazloženju presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, po tužbi za genocid. U ovakvom set-up-u, Bosna i Hercegovina se branila jer su na njeno stanovništvo, međunarodni subjektivitet i političku neovisnost atakovali iznutra i izvana (VRS, JNA kasnije VJ i HV).
Da li se u odbrani od zločina može postati zločinac?
Stanje u kojem je jedna država napadnuta i ona se brani, ne treba miješati za odgovornošću za zločine pojedinaca. Dakle, zločine mogu počiniti i vojnici i oficiri države koja se od napada branila: direktno, poduzimajući radnju izvršenja ili naređujući zločin i indirektno, prema doktrini komandne odgovornosti, kada odgovaraju za zločine sebi potčinjenih.
Ko utvrđuje istinu?
Istinu svojim presudama utvrđuje sud, samo sud, ne političari, ne antropolozi, ne povjesničari, ne inženjeri, ljekari, poslanici u parlamentima i ministri u vladama, ne naši očevi, majke, djedovi i bake, ne naši prijatelji i stranačke kolege nego samo i jedino sudovi. Statistika MKSJ nije bezrezervno mjerilo istine ali je značajan doprinos njenom utvrđivanju, nažalost ne i doprinos pomirenju. Za Balkan, posebno BiH, moglo bi se reći – naprotiv.
Da li je Tribunal (MKSJ), i pored svega, ostvario svoju misiju? Može li se govoriti o dostignućima MKSJ-a?
Da bi se realno ocijenila dostignuća Tribunala, treba ih uporediti s njegovim mandatom i ulogom koja mu je data u međunarodnoj zajednici. U tom smislu dostignuća su kvalitativno lošija i kvantitativno manja u odnosu na važnu ulogu koju su Tribunalu namijenile UN. Osnivanje MKSJ je djelomice izmijenilo percepciju nekažnjavanja (impunitiy) i odaslalo poruku da niko neće biti imun od krivičnog gonjenja za ratne zločine, bez obzira na njegov politički položaj ili vojni i politijski čin. Na njegov rad veliku sjenku su bacile recentne oslobađajuće presude koje je, u konačnici, izrekao vodećim vojnim i političkim dužnosnicima Hrvatske i Srbije.
Dostignuća MKSJ vidljiva su, prije svega, u oblasti prava, a zatim u oblasti etike (morala) kao i javnog života uopće. Svakako je najvidljiviji doprinos MKSJ precedentima (jursprudenciji, sudskoj praksi), kako u oblasti krivičnog procesnog tako i u oblasti materijalnog krivičnog prava. Naime, upravo zahvaljujući praksi MKSJ komandna odgovornost prihvaćena je kao institut domaćeg prava na prostorima bivše Jugoslavije. Ta praksa je takođe značajna i u definiranju pojmova međunarodnog i unutarnjeg sukoba, te razvijanja sistema zaštite svjedoka i istražiteljskih tehnika. Rad MKSJ uticao je i na pravnu reformu i vladavinu prava u zemljama regiona. Upravo je nedostatak nacionalnih (domaćih) institucionalnih kapaciteta i političke volje bio jedan od razloga osnivanja MKSJ, čiji će rad, kasnije, umnogome doprinijeti reformi krivično-pravnog zakonodavstva i izgradnji domaćih kapaciteta za procesuiranje ratnih zločina u državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije (Odjeljenja za ratne zločine u Srbiji, Hrvatskoj i BiH). Ova odjeljenja su rezultat direktnih pritisaka međunarodne zajednice (prije svega zemalja EU i SAD) da se ratni zločini procesuiraju u zemljama gdje su zločini počinjeni prema principu teritorijalne jurisdikcije (lex loci delicti commissi), uz postojeću rezervu da još uvijek postoji rizik da se optuženima pred domaćim sudovima ne osiguraju najviši međunarodni (univerzalni i regionalni) standardi odbrane. Evidentno je da se EU i NATO postavile pred vlasti balkanskih država (posebno prema Srbiji i Hrvatskoj), čisto politički zahtjev koji su ove morale bespogovorno izvršavati a to je puna saradnja sa MKSJ, što je podrezumijevalo hapšenje važnih političkih i vojnih figura posebno Srbije, Hrvatske ali i BiH (Republika Srpska) i njihovo izručivanje MKSJ. Neizvršavanje ove dužnosti imalo direktne negativne praktično-političke konsekvence po zemlje u pitanju, a to su smetnja u pregovorima za pridruživanje EU. Ne mogavši izbjeći postupanje po ovim “ultimatumima” međunarodne zajednice, Srbija i Hrvatska su izručile najtraženije koji su, kasnije, procesuirani ili je procesuiranje u toku. Na koncu, rad MKSJ je uticao i na formiranje (stalnog) Međunarodnog krivičnog suda(International Criminal Court – ICC).
Bakir Izetbegović se prije nekoliko dana poklonio srpskim žrtvama na sarajevskim Kazanima. Da li je zakasnio?
Ovakav njegov gest bi trebao biti, prije svega, individualni moralni čin a onda i čin državnika, političara koji je na izborima dobio stotine hiljada glasova. Za ovakve gestove, etički gledano, svi su zakasnili ali istovremeno, za odavanje počasti žrtvama nikada suštinski nije kasno. Ovakvo ponašanje nedostaje i u BiH i u susjedstvu, posebno u Srbiji.
Mogu li se praviti usporedbe sa Njemačkom nakon Drugog svjetskog rata?
Teško. Čini se da je bh. društvo ili preciznije njegovi etno-segmenti, još preciznije, političke „elite“, vođe političkih pokreta (ne stranaka – organizacije koje mi nazivamo političkim strankama nisu političke stranke), nisu spremne za moralnu katarzu i to neće biti još dugo, vjerovatno decenijama. Govorim o iskrenom izvinjenju, pokajanju, pomirenju i možda oprostu. Činjenje i propuštanje „političih elita“ nosi veliku moralnu, i društveno-političku važnost i težinu, jer oni u nas predstavlju narode, pa se ovo predstavljanje putem individualnog čina može transponovati i na kategorije (etno)kolektivnog izvinjenja, pokajanja, pomirenja i oprosta.
Može li se govoriti o kolektivnoj odgovornosti u ratu u BiH? Profesor dr. Nerzuk Ćurak (FPN Sarajevo) svojevremeno je pisao da postoji kolektivna odgovornost i individualna krivica. Možete li se složiti s njim?
Ono što se zaboravilo i stalno se zaboravlja, upravo je slijedeće: (1) zločin ima svoju pravnu kvalifikaciju (naziv); (2) zločinac ima svoje ime i prezime, (3) počinilac je izvršio određeno krivično djelo za koje mu je suđeno i izrečena mu je zakonom propisana kazna; (4) izvršilac može biti određene etno-nacionalne afilijacije ili ispovijedati i prakticirati određenu vjeru; (5) zločin i počinioca identificira i utvrđuje samo sud, (6) suđenje jednom Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu nije suđenje svim Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Krivica je individualna kategorija. No, kao što je rečeno, to je ono što se zaboravilo, što se stalno zaboravlja i stavlja u kraj i BiH i na Balkanu, dok se običan čovjek (ru)kovodi mržnjom spram “onog drugog”. Za nešto što bi moglo zvučati kao nekakva utjeha, može se reći slijedeće: kada svaki građanin BiH, samostalno (pa i kao pripadnik nekog kolektiviteta) osudi svaki zločin kao individualni protivpravni čin, kada ne bude mislio da se sudi njegovom narodu nego zlom pojedincu, kada se shvati da narod ne može biti zločinac (ali može biti žrtva!), kada se ne bude sramotno identificiralo sa zločincem samo zato što se s njim dijeli vjera ili nacionalna pripadnost, kada svako bude spreman i sposoban odvojiti svako dobro od svakog zla, tada i samo tada, možda se pojavi krhka nada da će nekad biti bolje i da ćemo, konačno, naučiti biti ljudi..
Da li je bilo osnova za reviziju predmeta na Međunarodnom sudu pravde u predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore? Koji je osnov, tj. da li su postojali novi dokazi? Ima li, konačno, uopće više vremena za reviziju?
Prije svega, treba istaći da se objektivni rok zastare od 10 godina od dana donošenja presude sastoji, idealno-tipski, sastoji od bezbrojsubjektivnih rokova od 6 mjeseci (od dana saznanja za novu činjenicu) te da, kad prođe subjektivni rok, ta činjenica više ne može biti korištena kao nova u objektivnom roku od 10 godina. Do danas su se pojavile najmanje dvije takve činjenice: priznanje generala Perišića da je u BiH slao vojne efektive (ljudstvo i materijalno-tehnička sredstva), te sadržaj objavljenih transkripata sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije, uvidom u koje je postalo jasno da je režim Slobodana Miloševića itekako bio umiješan u rat u BiH i Hrvatskoj. Obe te prilike BiH je propustila i za korištenje tih činjenica je nastupila zastara (one više nisu nove i ne mogu biti osnov za reviziju). Ako se zna da je, do isteka objektivnog roka (februar 2017. godine), preostalo 8 mjeseci u kom roku se ne može ozbiljno ni početi rad na reviziji, a da nove činjenice mogu (ali nužne i ne moraju da se pojave do isteka ovog roka), postaje jasno da BiH nije uradila ništa da se stvore uslovi za izjavljivanje revizije. Na sceni je neopravdana i nemoralna indolentnost onih koji bi trebali biti zainteresirani da se ovaj postupak pokrene. Zašto nije došlo do poduzimanja bilo kakvih radnji po tom pitanju, pokazaće vrijeme koje je pred nama. Hoće li se postaviti pitanje odgovornosti za ovakav (državnički) nemar, ostaje da se vidi, ali je sigurno da će neke važne političke figure, u dogledno vrijeme, morati stati pred žrtve i objasniti razloge svog pasivnog stava. Bez obzira na ishod obnovljenog postupka, važno je bilo pokrenuti ga – prije svega radi istine, radi žrtava, radi pomirenja i stabilnog mira u regionu, radi izgradnje što boljih, dobrosusjedskih odnosa dvije države, radi stvaranja uslova za okončanje kulture poricanja i kulture nekažnjavanja, u vremenima kada će sudska (forenzička) istina, zbog biloških razloga, morati ustupiti mjesto istorijskoj istini i kada će samo zajedničke komisije dvije države (ili zajedničke komisije naroda u BiH, jedine biti u mogućnosti da utvrde istinu i utru puteve izvinjena i pomirenja, nekog novog zajedničkog života, možda i oprosta. U tom novom vremenu, ničim se neće moći pravdati činjenica da, radi ovih važnih razloga, a ponajprije radi pijeteta prema žrtvama, nisu iskorištena sva raspoloživa pravna sredstva za utvrđivanje istine o odgovornosti za zločine počinjene u BiH.
Hoće li, dakle, biti revizije?
Neće.
Zašto?
Zato što revizija ne odgovara političkim elitama u regionu i etno-oligarhijama u BiH.
Pomirenje – šta je to? Da li je to nemoguća misija? Šta su instrumenti?
U BiH? Gotovo nemoguća misija. Instrumenti pomirenja su instrumenti tranzicijske pravde koji, ako se ispravno shvate i stave u funkciju, mogu dovesti do pomirenja. Nažalost, ne vidim da aktualne etno-klero-nacionalne političke elite mogu i žele vidjeti u punom pogonu mehanizme tranzicijske pravde koja je nasušna potreba regiona Balkana i postkonfliktne BiH koja je bila izložena razornim utjecajima rata i postratnim mentalnim i materijalnim destrukcijama. Tranzicijska pravda, u tom smislu, nudi svoje mehanizme i međunarodna iskustva, no, sasvim je sigurno da joj suđenja za ratne zločine u Den Haagu i BiH, utvrđivanje činjenica i kazivanje istine, restitucija, kompenzacija i rehabilitacija daju pogonsku snagu i garantiraju kakvu-takvu efikasnost u djelovanju. Memorijalizacije, komemoracije i kultura sjećanja, izgradnja mira i demokratskog društva, reforma institucija i zakonodavstva, vetting procesi uz aktivnosti civilnog društva i postojanje Strategije tranzicijske pravde u BiH dodatni su garant ispunjenju njenog zadatka, koji bismo, najjednostavnije, mogli nazvati ozdravljenjem društva. Ovo ozdravljenje teklo bi postupno, po fazama, pri čemu bi prioritet imao odnos društva i države prema žrtvama, zatim osiguranje onoga što se u žarbonu ali i struci i znanosti zove pravda (a što teško ikada bude zadovoljeno u potpunosti), nakon toga utvrđivanje istine, izvinjenje, pomirenje i možda nekad – ako ikad – oprost.
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji, zločini, genocid i školski sistem – vidite li vezu?
Da. Strašnu. Živimo, živjećemo još dugo tri „istine“, tri „historije“, tri crno-bijele podjele, tri etno-povijesna narativa, vaspitavati djecu naglašavajući dobrotu i čovjekoljublje našihi zlo i dvoličnostnjihovih, čini se beskrajno odgajati generacije mrzitelja, djece a kasnije i ljudi koji nikada neće moći shvatiti svu ljepotu etno-kulturološkog i konfesionalnog diverziteta.
Zar ne bi obrazovanje, odnosno školski sistem, zapravo trebalo da bude oficijelni i glavni instrument pomirenja?
Obrazovanje je jedan od važnih instrumenata naučavanja istine koja se temelji na sudskim presudama i u budućnosti nalazima Komisije za istinu i pomirenje. Nažalost, obrazovni sistem, pa i sistem visokog obrazovanja, također doprinosi drilovanju kadra koji je, počev od porodice, mikro-socijalne i šire zajednice pa do obrazovnih institucija gotovo potpuno desenzibiliziran za drugačije.
Šta je, u stvari, strukturisani dijalog o reformi pravosuđa u Bosni i Hercegovini?
Kako bi umanjila verbalne političke napade Milorada Dodika na BiH i njene najviše pravosudne organe i institucije, Europska unija je prihvatila, kao, po njenom mišljenju nužan kompromis: strukturirani dijalog o reformi pravosuđa u BiH. Nije jasno o čemu se, tu, u stvari radi? Postoji tumačenje da se radi o dijalogu o strukturi pravosuđa, o strukturi insitucija koje ulaze u sektor pravosuđa (pravde), što označava engleska riječ justice. U tom smislu,strukturalni dijalog bio bi dijalog o strukturi sektora pravde (pravosuđa) u BiH. Dijalog je, suštinski diskusija političkih predstavnika dva entiteta, koji, svako iz svojih razloga, ne želi funkcionalno i nezavisno pravosuđe bilo kog nivoa. Dijalog je, u stvari, alat daljeg razvodnjavanja raforme i način stvaranja privida da se, u tom smislu, nešto radi, a u stvari se radi o ko zna kojem prolongiranju rješavanja gorućih problema i ako već nije štetan, onda je gotovo beskorisan za BiH. A koliko su glavni učesnici dijaloga kvalificirani da se bave reformom pravosuđa neka posluži činjenica da je ministar pravde BiH profesor latinskog jezika.
Da zaključimo: da li je Bosna i Hercegovina definitivno propala država?
Da, BiH je prerušena neuspjela (blaži izraz) ili propala (teža kvalifikacija) država.
Nije vam valjda to poruka za kraj ovog intervjua…? Pomiriti se sa propasti, odmah se iseliti, ili – šta?
Postoji legalan, zasada ne i realan politički put za promjenu stanja o čemu sam više puta pisao i govorio. Prvo, trebala bi se pojaviti harizmatična ličnost iznijansirane i nepatvorene bosanske provenijencije koja ne bi bila dio bilo kakvog kolektiviteta niti profanisana ranijim političkim angažmanom i/li etiketom “prebjega”. Ona bi trebala formirati jednu stvarnu (ne lažnu) političku stranku bosanske orijentacije u koju bi se učlanili svi nezadovoljni i obespravljeni – prije svega oni koji ne glasaju – a od njih najprije mlađa populacija koja apstinira na izborima. To je nekih 300-400.000 glasača koji bi, naprosto, pomeli klero-nacionaliste. To bi bio prvi korak. Zatim bi uslijedile reforme (čistke) u pravosuđu, policiji, javnoj upravi, pa krivični postupci i osude uz oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi i na kraju, od novca dobivenog od prodaje te imovine, koja se, vjerujem, mjeri milijardama, gradile bi se fabrike i/li otvarala nova radna mjesta. Kako prvi korak – ličnost – nije na vidiku, sve ostalo pada u vodu. Dakle – trpiti, a ako je moguće i postoji želja i hrabrost, potražiti bolji život drugdje. Besmislena krilatica “Biće bolje” graniči sa glupošću.
———————————————————————————–
P.S. Nešto što nije u vezi sa pravom i politikom a važno je: pojasnite stanje po pitanju magisterija i doktorata u svjetlu posljednjih dešavanja – priznanje četvorogodišnjeg predbolonjskog studija kao magisterija?
Mislim da je pitanje delikatno i treba mu prići sa puno više znanja i osjećaja za postupanje bez diskriminacije. Izjednačavanje ranijih četvorogodišnjih studija sa bolonjskim magisterijima nosi opasnost diskriminacije spram onih koji su završili četvorogodišnji fakultet, zatim pohađali postdiplomski studij (dvije godine, odn. četiri semestra) zatim još godinu ili dvije radili na izradi magistarskog rada i stekli znanstvenu titulu magistra (mr. sc.). U ovom slučaju ismo imali 4+2+1 ili +2. To je šest, sedam ili osam godina školovanja. Nekome priznati istu titulu za četiri godine bilo bi diskriminatorno. Takođe, nekada se za upis magistarskog studija tražio visok prosjek ocjena pa i znanje stranog jezika, a sad se može desiti da najlošiji studenti postanu magistri pukim dekretom. Dopustite mi i par drugih pojašnjenja. Studenti koji po bolonjskom režimu steknu (stručnu, ne naučnu) titulu magistra, nisu mr. sc. dakle, nisu magistri nauka, nego su magistri struke – i stiču pravo na korištenje oznake titule MA, što mogu pisati iza imena, nikako niti mr. a pogotovo ne mr. sc. ispred imena. Magistar i doktor su titule a docent, vanredni profesor i redovni profesor su naučna zvanja. Doktorirati istovremeno ne znači i postati profesor, jer za ovo potonje moraju biti ispunjeni određeni uslovi na osnovu kojih lice biva izabrano u zvanje docenta, vanrednog ili redovnog profesora. Izbor u više zvanje pretpostavlja određen period (pet-šest godina) provedenih u nastavi (pedagoški rad) u visokoškolskoj ustanovi, objavljenu jednu za vanrednog ili dvije knjige za izbor u zvanje redovnog profesora i određen broj radova u prethodnom zvanju, mentorstva na drugom i trećem ciklusu studija i dr. Usput, magistratura je javna funkcija u antičkom Rimu (danas se u nekim zemljama koristi za označavanje sudske funkcije, npr. u Italiji), a magisterij je ono što je upravo objašnjeno.