Nagrađivani slovenski pisac i redatelj Goran Vojnović objavio je početkom travnja i svoj treći roman, „Figa“, koji se bavi nemogućnošću ljubavi i međuljudskih odnosa u državama kojima istekne “rok trajanja”. Svojim prvim romanom „Čefurji raus“, koji je rasprodan u višestrukoj nakladi izazvao je slovensku policiju koja ga je optužila za vrijeđanje, te je od njega nastala uspješna kazališna predstava, a na kraju i cjelovečernji film koje je režirao sam Vojnović. Pored toga, dobio je i nagradu Krsnik. Osim toga, autor je režirao i film o Piranskom zaljevu.
Drugi njegov roman, „Jugoslavija moja dežela“, također postaje bestseler i nagrađen je ponovno Krsnikom. O posljednjem romanu kritika je već pisala kao da je riječ o najboljim recima slovenske proze, dok je u kritičnim tonovima prepoznat odjek proze Jonathana Franzena uz opća mjesta kolumnistike, ta Vojnović je kolumnist časopisa Dnevnik.
“Rođen sam na tuđoj zemlji, koju sam učinio svojom, iz inata, jer nisam pristao biti tuđin” – Goran Vojnović (FOTO: Privatni album)
Svoju posljednju knjigu predstavio si kao obiteljsku epopeju triju generacija, po čemu prijašnje knjige koje su također zadirale u šire društvene odnose, prva u identitet imigranata, druga u problem oca i očevine, to nisu jednako tako mogle biti?
– Ne samo da su mogle, nego na neki način one to i jesu, jer svaka je priča o obitelji obiteljska epopeja, bez obzira koliko se mi vremenski i generacijski vraćali unazad. Obiteljska se prošlost u priči naslućuje i na ovaj ili onaj način iščitava. Ono što moj novi roman razlikuje od romana „Čefuri raus!“ i „Jugoslavija, moja domovina“, je to, što je u njemu obitelj postavljena u prvi plan, dok su društvene traume, od raspada zemlje, egzila, izbrisa, potisnute u pozadinu. „Figa“ je, prije svega, roman o ljubavi, a onda roman o tome, kako smo se mi, u ovim našim nemirnim krajevima, uvijek primorani voljeti u kontekstu vremena, u kontekstu naših društvenih prevrata i nemira. Mi, na žalost, svoje priče, pa čak i one ljubavne, ne možemo ispričati izvan vremena i zato su teško prevodive i često nerazumljive. Ali ima u tome i neke posebne ljepote.
Roman “Figa” govori o granicama, među ljudima i narodima o čemu govori već prolog romana, intoniran susretom komesara Riste Marjanovića sa šumskim upraviteljem Aleksandrom Đorđevićem… Toj se temi na svojevrstan način vraćate, jer ste je se dotakli u kratkom filmu “Piran/Pirano” iz 2010. godine. U čemu je za vas njezina intrigantnost?
– Ne radi se o intrigi, nego o nasljedstvu. Moji su preci iz Galicije došli u Bosnu, neki nastavili za Brazil, a drugi ostali, da bi se kasnije preselili u Istru, pa od tamo u Sloveniju. Neki drugi preci su u Bosni pustili korijene, imali su svoju zemlju, da bi s nje bili proganjani… Ja sam, slučajem okolnosti, rođen na tuđoj zemlji, koju sam učinio svojom, iz inata, jer nisam pristao biti tuđin. Odbio sam vjerovati da Slovenija i slovenska kultura nekome može pripadati više nego meni, da slovenski jezik nekome može značiti više nego meni. Ali ostalo je u meni to moje naslijeđeno čefurstvo i pripadnost jednom širem, većem svijetu koji prelazi i nadilazi svake granice, a naročito one državne. I ostalo je poimanje tih granica kao bolnih ureza u moj svijet.
Roman se odvija u Ljubljani i Istri, kao i u Egiptu i Bosni, vašim urednim toposima, a moglo bi se reći i stalnim epitetima stila. Riječ je o razdoblju socijalizma i Jugoslavije, počinje 1955. godine, koja je kako u FNRJ/SFRJ, tako i u SAD-u, bila osjetljiva godina? Što osobno imate s tom prošlošću i gledate li na pojam jugonostalgije s odmakom ili sa simpatijom?
– Ta je prošlost, i u dobru i u zlu, jednim svojim dijelom dio mene i to je sve. Jugoslavenska je kultura moja kultura, sa njom sam odrastao, moji su roditelji bili i ostali Jugoslaveni. Ali nisam nostalgičan, ne bih se vraćao u ona vremena, niti prema jugoslavenskoj državi ili socijalizmu gajim ikakve osjećaje. Da li bih volio živjeti u državi, koja bi govorila oba moja jezika i u kojoj bi se nalazili svi moji gradovi, živjeli moji najdraži? Bih. Ali sam se odavno pomirio s činjenicom da takva država nije moguća. Ono što se raspalo, moralo se raspasti. U državi koja je bila u stanju proizvesti ljude poput Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana s jedne, te njima oduševljene narodne mase s druge strane, nešto je bilo trulo. Kao što je trulo u današnjoj Europi, još jednoj državi koja nam se pred očima raspada. I nešto mi govori da će me uskoro pitati jesam li euronostalgičan, a ja ću im odgovarati na sličan način kao vama sada.
“Čovjek je zato neprestano u procjepu između onoga što živi i onoga što bi kobajagi trebao živjeti da bi njegov život imao smisla” (FOTO: Privatni album)
Vidite li se u ovom trenutku kao književnik ili romanopisac?
– Ja sam prije svega pripovjedač. Nemam potrebu za pisanjem, ali imam jaku potrebu za pričanjem svoje priče. Priča mog zadnjeg romana godinama se sastavljala u mojoj glavi i dok se nije sastavila ja nisam pisao literaturu, niti mi je pisanje literature nedostajalo. Pisao sam samo kolumne.
U svojem romanu “Pravijek i druga vremena”, poljska književnica Olga Tokarczuk uvodi snovite pasaže kako bi narativu fabule suprotstavila još jednu jezičnu razinu. Čini mi se da u novom romanu nešto slično pokušavate s hrvatskim jezikom.
– Meni je dvojezičnost prirodna, ja je živim, i ona jednostavno pronađe put u većinu mojih tekstova. Dođe s prostorom, s likovima, situacijama. U svom drugom romanu, „Jugoslavija, moja domovina“, prevodio sam naknadno dijaloge na slovenski jer su se neki monolozi rastegli i preko tri strane i slovenskim bi čitateljima stvarali probleme pri čitanju. Ovoga puta to nisam radio i čini mi se da je bolje tako. Da se jezik i prostor knjige bolje preklapaju, da se u romanu pojavljuju i određene riječi koje u sebi nose neiskvaren zvuk Istre ili Bosne. Usput rečeno, jezik u romanu, koji vi nazivate hrvatski, iako ima tu i ekavice i turcizama, ja u romanu zovem – naški. To je jezik koji u romanu govore i Srbi i Hrvati i Bosanci, jezik koji se nekada zvao srpskohrvatski i koji se raspao zajedno s državom, u kojoj je bio službeni jezik. To je moj materinji jezik, koji, vidite, više ne postoji, jer ja ne govorim ni hrvatski, ni srpski, a ni bosanski. Možda ga i zato upisujem u svoje knjige. Iz prkosa ludilu koji razgraničava jezik kojim se svi mi volimo.
Bi li se u prijevodu na hrvatski jezik, vaš roman zvao “Smokva”, budući da držanje smokve u džepu nije isto što i držanje fige?
– Dvosmislenost riječi „figa“ nije mi važna. Nakon dva provokativna ili modernim jezikom rečeno marketinški atraktivna naslova, sebi sam dozvolio u naslov staviti riječ, koja u meni priziva jedno drvo, jednu kuću pred kojom to drvo stoji i ljude koji su u toj kući živjeli. Nije smokva iz romana ona smokva iz mojih uspomena, ali je svijet koji riječ figa, ili smokva, u meni priziva, svijet iz kojeg je ovaj roman rođen. I zato se po meni jedino „Figa“ mogao zvati. Pa koliko god to bilo marketinški neatraktivno.
Koja je vaša definicija slobode, vječnog pitanja koje na svojevrsni način definira pomak u mišljenju, svojevrsnu emancipaciju u doživljaju svijeta oko sebe, a na kraju i političku? Iz toga proizlazi pitanje obitelji koja je referentna točka za sve vaše junake, u sve tri knjige?
– Ja prije svega ne vjerujem u slobodu, onako kako u nju vjeruje moderni svijet. Čini mi se da smo opsjednuti nečime što ne postoji, nečim o čemu možemo samo čeznuti. Mi se rađamo neslobodni i neslobodni umiremo, svaki naš odnos, obiteljski, prijateljski, ljubavni, na svoj nas način ograničava, a istovremeno svijet nam je osobnu slobodu postavio kao najvišu vrijednost našeg življenja. Čovjek je zato neprestano u procjepu između onoga što živi i onoga što bi kobajagi trebao živjeti da bi njegov život imao smisla. Svi mi čeznemo za potpunom slobodom, ali to je samo drugo ime za usamljenost. A usamljenost je bolest našeg svijeta.
U kojem su odnosu Slovenci i Bosanci, u svim vašim knjigama; postavlja li se njihov međuodnos kao socijalna dinamika Slovenije?
– Mnogo toga u Sloveniji ogleda se u odnosu Slovenaca i Bosanaca. To je odnos koji vječito varira od snošljivosti, prekrivene uglavnom lošim vicevima i loše skrivenim prezirom, kako s jedne, tako s druge strane, do otvorene netrpeljivosti, u kojoj Bosanci odnosno čefuri postaju „public enemy number one“. Bojim se da smo nakon godina snošljivosti opet otvorili sezonu otvorene paljbe. Jer potreban nam je ponovno taj „drugi“, netko tko će biti kriv za sve, pa makar srpska mafija ispala kriva za islamizaciju. Val izbjeglica koji je prošao kroz Sloveniju u suradnji sa situacijom u svijetu probudio je u ljudima strah koji vidljivo mijenja društvenu klimu. U svojim knjigama, naročito u „Čefuri raus“, poigravao sam se tim odnosom, stereotipima, šovinizmom i jedne i druge strane, a u „Figi“, jednim manjim dijelom, i sa skrivanjem duboke netolerancije i nepoštovanja iza lažnog prijateljstva, sa glumljenjem bratstva i jedinstva. To je, čini mi se, nešto čemu ću se još vratiti. Ta šovinistička farsa, jugoslavenski mit prijateljstva iza kojeg se krije iskrena mržnja. Te vrste prijateljstava, naime, u našim društvima još uvijek ima na pretek i nešto su meni najogavnije što u njima postoji.