Zovem se Emir Bektić. Rođen sam 1979. godine. Svjedok sam genocida i dijete bez oba roditelja. Otac je nestao padom Srebrenice, a majka je umrla 1999. godine u 41. godini života.
Živim sa mlađom sestrom Almom u Ilijašu, počeo je svoju priču jedan od hiljada Srebreničana koji su u julu 1995. godine preko šuma krenuli prema slobodnoj teritoriji, Tuzli.
Živio je sa ocem, majkom i mlađom sestrom u selu Bektići, nadomak Srebrenice. Užas kojeg se sjeća sada, 21 godinu nakon, ostavio je veliki trag na njegov život. Završio je Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije i treba da magistrira. Jedan je od mnogih, koji su prošli užas, a koji nemaju posao.
“Bili smo sretna porodica. Otac je bio prosvjetni radnik. Imao sam sretno i bezbrižno djetinjstvo, sve što poželim. Išao sam u školu, bio odličan učenik. Otac je planirao da kad ja završim osnovnu školu da se preselimo u grad. Sve je bilo puno ljubavi od roditelja, puno sreće i zadovoljstva i sve je prekinuto ratom ’90-tih godina. Tada su se počele dešavati strašne stvari. U početku nismo mogli vjerovati da je došao rat. Bili smo nespremni, nismo čak imali ni zalihe hrane”, rekao je Emir za Anadolu Agency (AA) na mjestu odakle je u julu ‘95. krenuo na put spasa koji je poznat kao “Put smrti”.
Problem je bio i nedostatak soli što su oni planski i sistematski radili jer nedostatak joda utiče na ljudski organizam. Kasnije su, kako je kazao, bacani paketi iz zraka pa je to na neki način umanjilo tešku humanitarnu krizu koja se dogodila u Srebrenici.
Srebrenica je odolijevala i čuvala svoje stanovništvo sve do jula 1995. godine.
“Sjećam se tog dana. Počela su česta i jaka granatiranja. Dobili smo informaciju da je Srebrenica napadnuta sa više strana. Otac je taj dan došao kući i rekao da moramo napustiti Srebrenicu i krenuti prema Tuzli. U tom trenutku smo uzeli samo nužne stvari i ono što nam je bilo nadohvat ruke. Nismo imali vremena da ponesemo više hrane i odjeće jer se sve odigralo tako brzo. Tada nisam bio ni svjestan šta to zapravo znači. Ranije sam čuo za Tuzlu i znao sam da je daleko, da će to biti naporan i mukotrpan put. Ustvari brinuo sam se za naše živote, hoćemo li uopšte preživjeti”, prisjetio se tada 16-goidšnji Emir za AA.
Narod je bio u panici. Kad su krenuli pogledao je još jednom svoje selo, jer nije bio siguran hoće li se više ikada tamo vratiti.
“Krenuo sam sa ocem, majkom i sestrom, a sa nama su bili amidža i njegova dva sina, kao i drugi amidža i njegova porodica. Sa nama su bili i nena i djed. Krenuli smo zajedno sa ostalim komšijama. U tom putu bilo je pitanje hoću li ja krenuti sa majkom i sestrom prema Potočarima ili preko šuma sa ostalim muškarcima i dječacima. Otac je donio odluku da i ja krenem sa njim, a majka i sestra su otišle u Potočare. Rastanak je bio težak. Dugo smo se rastajali i pozdravljali”, ispričao je Emir.
Prvi susret sa mrtvim ljudima
Na put prema Tuzli krenuli su u jutarnjim satima 12. jula.
“U početku nisam osjećao neki umor. Pješačili smo par kilometara. U jednom trenutku mi je otac rekao da okrenem glavu na drugu stranu jer su sa moje desne strane bila ubijena trojica-četvorica ljudi. Međutim, mislio sam da smo već prošli i okrenuo sam glavu. Tada sam prvi put vidio ljudske leševe i mrtve ljude. Ranije sam samo rijetko prisustvovao dženazama. Putovali smo taj dan, uz povremene odmore. Kolona se kretala veoma sporo. Bio je veliki broj ljudi. U početku nisam osjećao ni glad ni žeđ. Nastojao sam da budem u blizini oca”, ispričao je Emir.
Oko ponoći sa 12. na 13. juli začula se jaka rafalna paljba. Pucalo se sa svih strana.
“Legli smo pored jednog drveta kako bi se zaštitili. Tada smo iza nas čuli glasove: Mujo, Omere hajmo pobiti četnike. Prišli su nama i rekli da idemo ispred njih kako bi išli da pobijemo četnike. Meni je otac šapnuo da su to četnici. Otac ih je znao. Bili su obučeni u vojne uniforme i imali su oružje. Oni su uporno zahtijevali da se krećemo prema naprijed. Prelazili smo preko jednog potoka. Ožednio sam i napio sam se vode koja je bila mutna, jer su ljudi prelazili kroz nju”, prisjetio se Emir.
Tada je osjetio pijesak u ustima. U jednom trenutku su presjekli kolonu i naredili nam da sjednemo u blizini potoka. Bili su sa svih strana oko njih.
“Tada su nam rekli da smo zarobljeni i da će nas pobiti, poklati. Bile su to strašne scene kojih se i danas sjetim. Tu su nas držali oko sat. Pred zoru se meni strašno spavalo. Rekao sam ocu da moram malo spavati. Rekao mi je da ne spavam. Međutim, naslonio sam se u njegovom krilu i zaspao sam. Probudio sam se popodne. Sunce je već odavno grijalo. Bilo je veoma vruće. Probudio sam se naslonjen na jednu bukvu. Gledao sam oko sebe, a tu nije bilo nikoga. Nije bilo rahmetli babe kao ni tih ljudi koje većinom nisam ni poznavao. U tom trenutku sam se uspaničio jer nisam znao šta dalje, gdje ću sam. Razmišljao sam gdje je otac, gledao po šumi u nadi da će se odnekud pojaviti, da je možda otišao po vodu. Međutim, nakon nekog vremena odlučio sam da krenem u potragu za babom”, kazao je Emir.
Satima lutao šumom
Dugo je sam lutao šumom. Nije imao predstavu gdje se nalazi. Riječ je o velikom području sa gustom šumom.
“Unazad sam se vraćao. Vratio sam se ponovo do iste bukve gdje sam ležao. Tu je bila torba koju smo nosili otac i ja. Očev peškir je bio na njoj. Znao sam da moram ići naprijed. Torba je bila znak da sam se vratio unazad. Krenuo sam i naišao na paprat koja je bila u mojoj visini. Tu sam vidio pet-šest ubijenih ljudi. Odjednom se pojavio pas, vučjak. Izgledao je strašno. Uplašio sam se i sledio od straha. Samo je pogledao u mene i ja u njega. Tako je bilo par sekundi i on se samo vratio kroz paprat. Nedaleko od tog mjesta vidio sam srpske vojnike kako leže i puše. Bili su u čišćenju terena”, prisjetio se Emir.
Nastavljajući put kroz šumu pronašao je amidže i dvojicu amidžića u grupi ljudi koji su se kretali kroz šumu.
“Nedugo nakon njihovog pronalaska srpska vojska se oglasila megafonom da nam daju ultimatum do šest sati da se predamo i da se nalazimo u njihovom okruženju. Vrijeme je prolazilo tako. Bili smo nenaoružani. Ostavili su nam samo dio puta da se spustimo prema mjestu Sandići. Odlučili smo, nas oko 200 prema tom mjestu. U putu smo naišli i na mjesto gdje je bilo mnogo ubijenih. Osjetio se neprijatan miris ljudskih tijela. Bila je to poljana sa desetinama mrtvih. Tu sam vidio užasne prizore. Ljude kojima je nedostajalo po pola glave, crijeva, utrobu. Morao sam da biram gdje ću stati nogom da ne bi stao na ljudska tijela”,ispričao je vidno potresen Emir.
Spas u autobusima
Dolaskom u Sandiće vidjeli su neprijateljsku vojsku koja je sve vrijeme pratila njihov tok kretanja.
“Dočekali su nas sa svih strana. Postrojili su nas i rekli da bacimo sve ruksake, odjeću, da im damo zlato i pare. Rekli su da idemo prema Bratuncu, tačnije da se vraćamo unazad prema Srebrenici. Rekli su da podignemo ruke iznad glave i da tako koračamo pored asfalta. U prolazu me jedan od njih udario pendrekom u leđa. Udarali su svakog drugog u koloni koja se kretala cestom. Tada sam čuo rafal i vidio kako je ubijeno desetak ljudi na samom čelu kolone”, kazao je Emir, preživjeli svjedok genocida u Srebrenici.
Naredili su im da sjednu na jednom području sa kojeg su se vidjele prostorije Zemljoradničke zadruge u Kravici, mjestu gdje su vojne i policijske snage Republike Srpske u julu 1995. godine, prema svjedočenju preživjelih u Haškom tribunalu, ubile više od hiljadu Bošnjaka.
“Sjećam se jednog vojnika. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj automatsku pušku. Imao je crvenu maramu oko vrata. Rekao nam je da ćemo biti razmijenjeni i prebačeni u hangare u Bratunac. Sjedio sam pored amidže i amidžića. Bili smo sretni što smo zajedno. Vjerovao sam da ćemo preživjeti i da će biti onako kako je rekao. Tada su rekli da će pustiti par momaka koji su rođeni preko 1980. Dakle, uzdrasta oko 15 godina. Prethodno su zaustavili konvoj koji je prevozio naš narod iz Srebrenice. Ustajali su momci mojih godina i mlađi. Nekima su, nakon što su ustajali, rekli da sjednu. Samo za par njih su rekli da mogu ići. Ja sam rekao amidži da neću ići ali je amidža rekao da idem. Moj mlađi amidžić je također otišao. Među zadnjima sam ustao. Par sekundi me je jedan srpski vojnik gledao i rekao da mogu ići. Tada je pušteno ne više od desetak naših dječaka”, prisjetio se Emir trenutka kada se uspio spasiti užasa koji je vladao na srebreničkom području tog toplog jula 1995.
Trčao je prema autobusima jer se u jednom trenutku uplašio da neće stići na vrijeme da se ukrca u jedan od autobusa. Uspio je stići na posljednji. Vozač mu je otvorio zadnja vrata. Žene i djeca u autobusu su mu tada rekli da su vojnici već u Bratuncu ulazili u autobus i pretraživali ga pa su odlučili da ga sakriju.
“One su na mene bacile dva-tri ruksaka i torbu i na taj način me zaštitile. Ulazili su u Milićima i Vlasenici u autobus. Navečer 13. jula sam stigao na slobodnu teritoriju. Oca nikada više nisam vidio. To mi je ostala misterija za cijeli život. Znam da roditelj nikada ne bi ostavio svoje dijete. Znam da je bio primoran na to. Znam da su ga odveli. Mislim da me možda i sakrio od njih ostavljajući me tako da spavam uz tu bukvu. I nakon 21 godine ne mogu to sam sebi da objasnim šta se desilo tada, šta se desilo sa ocem. Jedan čovjek mi je rekao da ga je vidio u jednom potoku i da mu je rekao da se ne smije pomijerati jer mu sina drže zarobljenog. Pronađen je prije četiri godine u zvorničkoj Kamenici. Ukopan je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari”, kaže Emir.
Od četvorice braće preživio jedan
Amidža i jedan amidžić ubijeni su u Kravici gdje ih je i ostavio. Ubijen je i drugi amidža, a preživio je amidžić koji je sa njim ustao taj dan u blizini Kravice i ušao u autobus koji je išao prema Tuzli.
“Od četvorice braće preživio je jedan amidža. On je sa zadnjom grupom, dva mjeseca nakon pada Srebrenice, stigao na slobodnu teritoriju”, istakao je Emir.
Sada u Srebrenici ima kuću koju je napravio njegov otac. Vratio se uz svoj grad da odradi pripravnički staž. Išao je i u selo u kojem je proveo djetinjstvo. Tek sada, nakon 21 godine, došao na mjesto odakle je krenuo na “Put spasa” te ‘95.
“Volio bi se vratiti u svoj grad. Ovo je moj grad. Tu su živjeli moji djedovi, pradjedovi, otac, amidže, rođaci. Najljepše dane svog djetinstva sam proveo ovdje. Za njega me veže najviše tih uspomena. Nedavno sam pročitao jedan citat: Najtužnija su ona mjesta gdje si nekada bio sretan. Pa tako i meni ovdje. Osjećam se tužno ali volim doći ovdje”, poručio je Emir.