Piše: Muharem Cero
Ples ciganske vašarske mečke učinkom je bolnog svikavanja na trapavi pokret iznuđen halkom u brnjici na debelu lancu i tupim udarcem o prednje i zadnje osakaćene međeđe noge.
Ratom i poraćem iznurena bosanska državnost, ko vašarska mečka, strpana u škrip krivog srastanja polomljenih sastavnica našla se u raljama real politike. Rastočiti, umoriti i razdvojiti ono što ne može i ne smije biti rastočeno, umoreno i razdvojeno, a mečku (državu) sviknuti na samouništenje, tihi nestanak i zaborav.
Dovoljno dugo trajala je prisila svikavanja, pa ipak se nije primila. Real politika prilična suvremenosti bosanskih stradanja nije urodila željenim učinkom.
Valja pandžu KRIVOG srastanja nanovo lomiti. Jedni (nenavikli) u fazi novog buđenja, drugi (obikaši) u inerciji nade i neuspjeha, nespremni na odricanje od nakane.
I sam dejtonski model Bosne i Hercegovine supstancijalno je real političke naravi, a što ga prepoznaje odrednica mirovnog sporazuma-razdvajanja zaraćenih strana u ratu protiv Bosne. Nesklad ratnih nadanja i armature nove stvarnosti jednako je razočarao i ohrabrio i obikaše i nenavikle. U kaljuži očekivanog i ostvarenog valjala se i valja dvadesetjednogodišnja bosanska stvarnost.
Percepcije jednih i drugih su prilagođavane starim i novim ciljevima, te nastavljane manje ili više vidnim novim ratovima. Ratovi su se sredstvima preseljavali u novonastale bosanske institucije, kroz kontinuiranu opstrukciju i zlouptrebu dejtonskih parlamentarnih nedovršenosti.
U krajnjem postizani cilj više sklon državnom samouništenju Bosne, nego obnovi njene tek deklarativno-zajamčene državnosti.
Učinak jeste zamrzavanje sukoba i tiha atrofija državnosti bez mogućnosti obnove tradicionalnog bosanskog društva kao zaloga državnosti.
Upravo rečeno daje odgovor na ovovremene sukobe oko Mostara, rezultata popisa u BiH, adaptacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, mehanizma koordinacije, MMF-ovog kredita, izvršnih i osporenih presuda Ustavnog suda BiH, neaktiviranja NATO puta BiH na samitu u Varšavi i mnogo drugih nepobrojanih sukoba i dvojbi.
Obikaši suočeni sa izvjesnošću dokazanih udruženih zločinačkih poduhvata kao sredstava ostvarenja ratnih i poratnih novih realiteta i nemogućnošću njihovih pretakanja u održive legalitete pokušavaju u trenutnom metežu širih međunarodnih političkih odnosa šićariti što se može.
Nenaviknuti, lagano bunovni, zatečeni i nespremni po navici, još uvijek nemaju odgovor na novonastale prilike. Odnosi se bitno mijenjaju. Po prvi put prigoda je da argumenti sile i oholosti budu poraženi silom argumenata međunarodnog prava i Božije pravde.
Bosni slijedi konačan ishod sukoba robusnosti i bezobzirnosti real politike i snage međunarodnog prava oličenog u presudama Haškog suda o udruženom zločinačkom poduhvatu. Iskustvom sopstvenog stradanja nenaviknutim valja znati da u toj borbi učinci ne dolaze kao poklon, te da je za njen ishod potreban puni angažman svih onih koji ovu višedecenijsku zadovoljštinu očekuju vjerujući u ljudsku i Božiju pravdu.
Daleko teže će biti obikaše naviknuti na pravdu i pravo, nego što je bilo navikavane očuvati od obikavanja.