Iako je hrvatski turizam kao gospodarska grana zakonski relativno dobro uređen, sav rad u privatnom sektoru djeluje kao stihijska, hajdučka otimačina.
STAROEUROPSKO plemstvo običavalo je za ljetnih mjeseci odlaziti na sjever, a za zimskih mjeseci na jug. Vođen tom smislenom logikom, evo me kako već dva dana u idiličnom ambijentu seoskog imanja, pijem rashlađeno vinčeko, uživam u proljetnim temperaturama, slušam kako “ptičeki popevaju” i diše međimurska zemlja.
Naravno, sve su to “Soros i judeomasonske lože” platile.
Netko zloban tko glumi vražju sekretaricu, dok sam točao noge u lavoru, na stolu mi je ostavio tri posljednja broja hrvatskih dnevnika. Naravno, nisam odolio i dok me inozemne vijesti nisu nimalo zabavile, tuzemne vijesti su me dovele gotovo do moždanog udara uslijed napada smijeha. Kad sam vidio kako Velimir Bujanec i mediji pod kontrolom HDZ-a konstruiraju aferu protiv Zorana Milanovića zbog kaznene prijave stare pet godina koju su novinari odavno sažvakali, a DORH čak i službeno odbacio, počeo sam se cerekati. Kad sam pročitao spin HČSP-a da će Ivan Tepeš Glomazni u europarlament umjesto Davora Ive Stiera, grohotom sam se smijao. No, kad sam vidio kako pivski pretile borce za domoljubna prava iz A – HSP odnose u policijsku maricu u Srbu, previjao sam od smijeha i zamolio obitelj da zakopaju TV daljinski, otkažu internet i sve novine iskoriste kao potpalu za roštilj. Desničarskom paraobavještajnom podzemlju ništa nije sveto pa ni ljudi na godišnjem odmoru.
Daj pare i ništa ne pitaj
Kad već spominjem godišnji odmor, moram priznati da obitelj ne dijeli moju sklonost staroeuropskim turističkim običajima i očekuje deset dana “pravog ljeta” u jednoj od južno dalmatinskih destinacija. Ne budi lijen, posvetio sam par sati “surfanju” i razgovoru s privatnim iznamljivačima u nadi da će mi se poklopiti pristojna cijena i odgovarajući termin.
Naravno, prvo sam nazvao čovjeka kod kojeg godinama ljetujem na Murteru, upravo onom otoku gdje je nastao pravi mali rat između privatnih iznajmljivača jer se jedan od njih odvažio spustiti cijene da mu apartmani ne zjape prazni.
Uglavnom, sve pet, mogu birati termin, ali apartman je u odnosu na prošlu godinu za trećinu cijene skuplji. Pitam ga čemu povišenje cijena, rezignirano mi odgovara da “mora nadoknaditi slabu posjećenost u šestom mjesecu”. I tako je duž cijele Jadranske obale, skupo, grčevito, po principu “daj pare unaprijed i ništa ne pitaj”.
Poprilično zbunjen postojećim iznajmljivačkim trendom, zatražio sam obrazloženje od par sugovornika iz turističke branše. I nisu mi rekli dobre vijesti.
Hrvatski turizam najvažnija je gospodarska stavka hrvatskog proračuna, u prosjeku ostvaruje sedam milijardi eura prometa, a ove godine se očekivala i najbolja turistička sezona u povijesti. Od turizma žive hotelijeri, ugostitelji, privatni iznajmljivači, Državni inspektorat, svekoliko pučanstvo, čak i policija. Država je posebno zainteresirana da se ostvari povećanje zarade od turizma jer slijedeće godine Hrvatskoj dolazi na naplatu 27 milijardi kuna vanjskog duga, a trenutno se jedino možemo zadužiti na domaćem tržištu kapitala. Uglavnom, ukoliko nam iz bilo kojeg razloga podbaci turistička sezona, doslovno ćemo gladovati.
Egzistencijalna nervoza odredila turističke trendove
I upravo ta egzistencijalna nervoza formirala je trenutne turističke trendove, pojačana činjenicom da je ostvaren značajan turistički podbačaj u lipnju uslijed suludih klimatskih uvjeta i političko ekonomskih potresa u EU. Iako je povećan broj noćenja za 10 % u odnosu na srpanj protekle godine i postoji realna mogućnost da se nadoknadi gubitak, svi turistički subjekti posluju na rubu panike.
I dok si veliki hotelski lanci mogu dopustiti dugoročno osmišljenu poslovnu politiku koja trpi male gubitke, ugostitelji i privatni iznajmljivači su digli cijene na nerealnu razinu i “deru sve živo”. Turizam kao gospodarska grana trenutno djeluje kao krmača koja 0-24 doji 13 praščića, a tzv. “trinaesto prase” je hrvatski gost koji čini jednu trećinu ukupne turističke potrošnje.
Evo primjera: gledam u ponudi jednog privatnog iznajmljivača na jednom od dalmatinskih otoka i taj apartman mi je sav nekako premalen. Pitam barbu koliko kvadrata ima apartman, veli “12 kvadrata s kupaonicom”. Ajde dobro, nas dvoje ćemo se nekako nagurati, ali krevet mi je premalen. Pitam ga koliko je dug, “veli 190 cm”, pa toliko sam ja visok, gdje ću s nogama, “možete si privući katrigu”. Vragu i noge, koliko stoji dan, “55 eura na dan, pola mi morate unaprijed uplatiti, ako zakasnite dan, propada vam aranžman”. Onda pomislim na buru, prometne gužve i nesreće, trajekte koji ne voze i nikako mi se ne tempira odmor uz bezbroj nepovoljnih varijabli.
I sad ne govorim o trećini hrvatskih građana koja živi u siromaštvu jer su oni, na žalost, osuđeni na svoja mučna četiri zida, nego na ostatak hrvatskih obitelji koje si mogu priuštiti ljetovanje.
Dakle, za sedmodnevno ljetovanje, recimo u Makarskoj, prosječna četvoročlana hrvatska obitelj, potrošiti će u prosjeku 5 tisuća kuna samo za smještaj i put, a čak i da ponese većinu namirnica od kuće, potrošit će još toliko na troškove ljetovanja. Sve u svemu, minimalno dvije prosječne hrvatske plaće za sedmodnevno naguravanje u malešnim apartmanima, čekanje na red za kupaonicu, borbu za šugaman na besramno skupim plažama u koncesiji, s nemogućim cijenama u pizzerijama i konobama, beskrajnim prometnim gužvama i praznom računu po povratku s ljetovanja. Ne znam kako vama djeluje, ali meni je taj prizor daleko od idiličnog. No, zašto hrvatski gost uvijek najebe?
Turisti dolaze, ali slabo se vraćaju
Kako mi to pojašnjavaju dobri poznavatelji prilika, više je faktora, ali najveći problem je u strateškoj orijentaciji hrvatskog turizma na strane goste koji su bolje platežne moći. No, to je poslovni dvosjekli mač.
Naime, statistike pokazuju da je sve manje tradicionalnih turista koji svake godine posjećuju istu destinaciju. Moderni turist dođe, zabavi se i ode, ali u Hrvatskoj ih iz stanovitih razloga natjeramo da se više nikad ne vrate.
Osnovni razlozi su nedostatak smještajnih kapaciteta i skromna ponuda sadržaja. Visoke cijene i česte represivne mjere prema turistima dodatno odmažu.
Moderni turist želi smještaj odmah, po razumnoj cijeni i dobru zabavu jer za svoju bogatu i potrošenu ušteđevinu želi odgovarajuću zadovoljštinu. Činjenica da ne znaju govoriti hrvatski jezik ne znači da ne poznaju univerzalni svijet matematike. I kad ga još globe sa 150 eura jer je polugolog torza, a odgovarajućeg znaka upozorenja nema nigdje, vjerujte mi ne osjeća se dobro nego prevareno i ljutito.
O policijskim akcijama na Zrću ili Ultri kodnog naziva “Help for Ibiza”, tradicionalnim raverskim okupljalištima čiji organizatori ozbiljno razmišljaju preseliti festivale i evente na gostoljubivije lokacije, ne treba trošiti riječi. Sve je to formalno u redu, ali nedavna policijska akcija na Zrću kad su zbog količine od 700 ectasya priveli 266 stranih državljana i naplatili 250 tisuća kuna kazne, dugoročno je kontraproduktivna. Na prošlogodišnjoj “Ultri” naplatili su 500 tisuća kuna kazni pijanim Englezima i pritom ih dobrano izdegenečili.
I dobar je to policijski rad za državni proračun, ali za hrvatski turizam praktički koban jer svi ti Englezi, Australci i Amerikanci, osjetljivi na osobne slobode i naučeni na liberalne zakone, više se nikad neće vratiti.
Iako je hrvatski turizam kao gospodarska grana zakonski relativno dobro uređen, sav rad u privatnom sektoru djeluje kao stihijska, hajdučka otimačina. Samoregulacija tržišta temeljem ponude i potražnje u Hrvatskoj ne funkcionira putem ekonomske logike nego temeljem cehovskih diktata. Jednostavno će istaknuti cijenu od 100 kuna za pizzu ili 350 kuna dnevno za apartman, bez obzira kakva je struktura, broj gostiju i ekonomski trenutak. Usto, čast iznimkama, rijetko tko od njih će reinvestirati dobit u poboljšanje kvalitete ponude. Riječ je o autodestruktivnom poslovnom ponašanju u kojem podcijenjeni hrvatski gost nema nikakve šanse ostvariti satisfakciju za svoj teško zarađeni novac.
Ipak, evo i mene kako mazohistički uplaćujem sedmodnevni aranžman u južnoj Dalmaciji, iako živim na moru. Jer, kako ću razdražljivoj obitelji i potamnjelim poznanicima izaći na oči s odgovorom “odlučili smo ostati doma preko ljeta”? Kupujem socijalni mir s novcima koje tek trebam zaraditi, tako tipično turistički, tako tipično hrvatski.