Tužite me za naslov, samo prije toga uhapsite fašistu koji ga je još grđeg smislio! Tužite me, samo se prije toga distancirajte od malog fašiste i njegovih istomišljenika. Tužite me, no, nemojte staviti relativizirajuće “ali” u komentar/tužbu/osudu.
Imamo sasvim jasnu situaciju. Izvjesni kretenoid Bogdan, kome je bog ludosti dao malo pažnje na društvenim mrežama, crno na bijelo kaže “„Evo kako smo čistili muslimanska govna u Srebrenici“. U vrijeme pisanja ovog teksta, sa kretenom se slaže najmanje 50 ljudi, a poneki “odvažniji” bacili su se u “kreativno” komenatrisanje.
Neko će pitati, mora li ovakav naslov? Mora! Jer, dosta je ona tiha nesrećna manjina, koja se odavno pomirila, a miri se sa onih 95% krvoločnih, nosila bijele rukavice i ružičaste naočale.
Mora ovakav naslov, jer to doslovno piše na samo jednom od mnogobrojnih statusa po društvenim mrežama, gdje pripadnici jedne nacije javno iznose svoje “ljubavne” osjećaje spram druge i nagovještavaju planove za budućnost.
Ne, ne radi se ovdje o šačici nacionalista, kako ih često nazivaju građanski liberali sa urođenim ružičastim naočalama. Riječ je o čitavoj jednoj generaciji, još preciznije generacijama, koje su odgajane na nacionalističkim mitovima, na poricanju zločina i genocida, na užasnom koljačkom narativu. Riječ je o bezmalo većini populacije, koja ne da se nije suočila sa prošlošću, sa istinom, sa samim sobom, nego je boldovala bijes, mržnju, zločin svojih predaka i vazdigla ih na nivo nacionalne heroike. Pa, zaboga, pola BiH ne priznaje i negira genocid!
Vidite šta se dešava kada stvari ne nazivamo pravim imenom, kada ne imenujemo ljude, kada ne dozvolimo da nas istina udari u čelo? Vidite šta se zbiva kada živimo apaurinsku lažnu korektnost, kada se igramo reformističkih snova Ante Markovića, “Jutela” i “ko nas zavadi” retorike?! Onda nas, namjesto istine, lupi malj, bager, snajper, granata…
Onda dobijamo uzgojenog domaćeg psihopatu i (ili) lopova, koji može pisati kad mu se digne o čemu hoće i na najgnusniji način. Sigurno je jedno. Ova budala je toliko zaštićena dok poziva na genocid u zemlji u kojoj je baš počinjen genocid, da je vjerovatnije kako će ona tužiti autora ovih redova, nego obrnuto.
I budala, bog ga zaboravio, predstavlja samo glasnogovornika one tihe fašističke većine, koja nikada nije umrla, nego tek hibernira i čeka čas da se povampirena probudi. A, da je to tako svjedoče nemilosrdni fakti kroz povijest.
Veliki naš pisac i savremenik Vladimir Arsenijević odlično je zapazio sljedeću stvar i stavio je na svoj FB zid:“Još je ruski sociolog Žak Novikov u knjizi “La guerre et ses prétendus bienfaits” (“Rat i njegove navodne prednosti”) izračunao da je u razdoblju od 3357 godina, to jest od 1496. godine pre nove ere pa sve do 1861. godine, bilo jedva 227 godina mira i čak 3130 godina rata. Što znači čitavih 13 ratnih godina na jednu godinu mira. Novikovljeva knjiga objavljena je davne 1894. godine.”
A, promislite kako je poslije toga uslijedilo 120 godina najkrvavije povijesti u istoriji čovječanstva, zapapreno genocidom sa kraja 20. vijeka i globalnim terorističkim megaratom u 21. vijeku.
Da, to je realnost. Ljudska, darvinistička i biološka realnost, govori nam da je čovjek bez državnog, pravnog, običajnog i ekonomskog uređenja- životinja. I to najopasnija i najkrvoločnija u Kosmosu.
Velike nacije i države prošle su kroz velike ratove, ali i velike katarze, velika pomirenja i oproste. Pogledati Njemačku i Francusku. I klali bi se i dalje, da nije priznanja vlastite krivice, prekida poricanja i, dakako, jake države.
A, kod nas? Pa, kod nema osjećaja krivice, a ponajmanje ima pravne države. Zapravo, države uopšte i nema. I onaj atol koji postoji izdijeljen je na dva ostrvceta od kojeg jedno eksplicitno NE PRIZNAJE GENOCID. Dakle, dio države ne priznaje pravnu činjenicu i bez kazne krši zakon.
Nije stoga čudno, dapače, pravilo je, nažalost, da se mladi nacisti roje kao komarci nakon poplave, da uživaju sva građanska prava. Da se mogu liječiti, voziti automobile, izlaziti na izbore, birati i biti birani. Čak, ova nesrećna država im je omogućila da mogu, recimo, tužiti ili fizički napasti svakoga ko ne razmišlja kao oni. Stvorena je čitava jedna kasta, jedan podskup u narodu, koji opasno prijeti da pojede svenarodni skup. Tu kastu čine isprofilisani huligani, nasilnici, dementne ličnosti, zakleti vjernici, čitav taj kosmos blasfemičnog polusvijeta…Zapravo, to je melting pot pornografije, nacionalizma, maca, kuca, sisa, lobanja…A, bogu se mole.
Što će reći, paradržavni pakao na zemlji. Sa tendencijom da postane državni.
‘Ta će država’? Ništa, jer je i nema. Jer se pretvorila u samodovoljnog Demijurga, koji hrani svoje trutove za narodnu crkavicu.
Kome je još stalo do stotine hiljada fašističkih kretena, koji bi klali uz pokliče “‘Od Bosne do Irana biće mrtvih muslimana’, ‘Hoćemo još’, pa ‘Biće još, daće bog da pokoljemo ta govna'…
Kad efekta nema, dobar je i kontra-efekat
I možda će se naći neki čistunac koji će reći da se ovakvim tekstovima, napisima i informisanjem javnosti, postiže kontra-efekat. Ta, nemojte kasti, molim vas?
Kakav je efekat postignut na 300 hiljada NVO okruglih stolova, ublehaških samopomoć grupa, instant mikro pomirenja, suočavanja sa prošlošću kroz procese odbacivanja viktimizacije i autoviktimizacije???
Pa imamo jedan omanji autobus ljudi, koji su prošli katarzu i okrenuli se realnoj budućnosti, shvativši zablude prošlosti. Jedan jebeni autobus, navijek istih ljudi.
Ostali? Morali su ići kupiti tetki lijek i živo ih zaboli dupe za pomirenjem. Čak to otvoreno kažu. Kavo crno pomirenje. Negiranje zločina, kolektivna ćutnja i zaborav, sa tendencijom zazivanja budućeg klanja, to je njihova realnost.
Eto, to je rezultat ružičastih naočala, NVO impotencije i odsustva države.
I čak, na kraju, koliko god morbidno zvučalo, taj jedan fašista nije toliko kriv, koliko je kriva država što ne hapsi fašiste. Jer, kad se fašista hvali kako je “čistio muslimanska govna u Srebrenici”, država se češka po dupetu.
A, kad pošteni građanin napiše kako je 90% ministarstava kriminogeno, onda se traži adresa nesrećnog građanina i brže bolje se prave orvelovski zakoni o slobodi govora na društvanim mrežama.
Vidite, ako nekome još nije jasno:
Ova zemlja bez države toleriše i tolerisaće i govor mržnje i novi poziv na zločin i masovna istrjebljenja, dok god je dobro guzičicama i guzičetinama iz njenog aparata. Čačnite u aparat, pa ćete čuti pištanje lezilebovića.
Naslov ne valja? Naslov je poražavajuća istina o razmišljanju fašističkih kohorti. Naslov? Naslov je ništa u odnosu na njihove (para)realnosti i naume.
Ovaj naslov je stanje svijesti u velikom dijelu plebsa. U ovom slučaju srpskog.
Tužite me za naslov, samo prije toga uhapsite fašistu koji ga je smislio! Tužite me, samo se prije toga distancirajte od malog fašiste i njegovih istomišljenika. Tužite me, no, nemojte staviti relativizirajuće “ali” u komentar/tužbu/osudu.
Onda ću, optužen i osuđen, srećan znati da za ovu zemlju ima nade.