Protekli mjesec u srbijanskim medijima se pisalo o navodnom napadu 28. divizije iz Srebrenice na Bajinu Baštu, gradić u Srbiji u januaru 1993. godine. Srpski list „Nedeljnik“ je polovinom jula čak objavio da je Armija RBiH u januaru 1993. i granatirala Bajinu Baštu. Srpski publicist Radomir Vujošević je to ovako komentarisao:
“Pohvalismo se, nedavno, kako smo, poslije muslimanskog artiljerijskog napada (kojeg nije bilo!) na Bajinu Baštu i Perućac…”
Mnogi pripadnici 28. divizije su se javno pobunili protiv ovih laži, svjesni da je riječ o novoj zloupotrebi i manipulaciji. Javnosti se ponovo pokušavaju podastirati neistine o Srebrenici, kako bi se opravdalo masovno slanje vojnih jedinica iz Srbije u ovaj grad sve vrijeme rata.
Ova medijska laž već je bila na tapetu Tribunala u Hagu. Risto Šeovac, nekadašnji pripadnik MUP Srbije i komandir graničnog prelaza između Srbije i BiH, na mostu kod Bajine Bašte, svjedočio je u Tribunalu u procesu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića.
Šeovac je tada tvrdio da je 16. januara 1993. godine bosanska armija napala srpske snage u području Skelana, sela koje je Drinom odijeljeno od Bajine Bašte, i tom prilikom je ubijeno oko 60 pripadnika Vojske Republike Srpske, ali i civila, među kojima je četvoro ili petoro djece (patolozi koji su radili nakon ovih operacija Armije BiH nikad nisu spomenuli nikakvu poginulu djecu).
Šeovac je tvrdio da je kolona srpskih izbjeglica granatirana pri pokušaju da se domogne Srbije, a nekoliko granata je palo i na Bajinu Baštu. Zbog toga su na to područje upućene snage Posebnih jedinica policije, dok je jedan bataljon Vojske Jugoslavije na čelu sa Miletom Mrkšićem poslat preko granice u ispomoć vojsci bosanskih Srba.
Nešto kasnije, pogranični prelaz je, rekao je svjedok, posjetio i tadašnji predsjednik Vlade Srbije Nikola Šainović u pratnji Franka Simatovića, koga je svjedok od januara do maja 1995. godine vidio još nekoliko puta u zgradi SUP-a Bajina Bašta.
I ovo svjedočenje je pokazalo brojne konstrukcije i pokušaje prikazivanja drugačije realnosti.
Skelani se nalaze u Bosni i Hercegovini i to na bosanskoj strani Drine. Osobe na koje se pozivao ovaj svjedok, osuđene su pred Međunarodnim tribunalom u Hagu. Nakon oslobađajuće presude Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću, postupak će biti obnovljen zbog skrivanja osnovnih činjenica i mnogih ovakvih lažnih svjedočenja. Nikola Šainović, kojeg spominje svjedok, tadašnji predsjednik vlade Srbije, bio je poznati Miloševićev poslušnik i osuđen je na 22 godine zatvora u Tribunalu u Hagu. General JNA Mile Mrkšić, koji je sa jedinicom dolazio da ratuje u Srebrenicu, osuđen je na 20 godina zatvora, a kao ratni zločinac je umro u zatvoru u Portugalu.
Tužilac Trevis Far je pokazao na kontekst napada na Skelane, predočivši direktivu komandanta Glavnog štaba VRS Ratka Mladića od 19. novembra 1992. kojom se Drinskom korpusu nalaže da “iscrpljuje neprijatelja” u istočnoj Bosni i “istjeruje ga zajedno sa civilnim stanovništvom”.
Iz dokumenata koje je predočio tužilac se vidi da je kontranapad na područje bosanske armije u Skelanima i okolini uslijedio u martu 1993. godine u okviru operacije “Udar”, u kojoj je učestvovao i Franko Simatović. Naime, u izvodu iz Mladićevog dnevnika za 28. februar te godine piše da je Simatović prisustvovao sastanku na kojem je planirana operacija “Udar”, a u dokumentima VRS se navodi da je od januara do maja u školi u Skelanima bila stacionirana jedinica “Crvenih beretki”, upravo pod komandom Franka Simatovića i Raje Božovića, kao i da je učestvovala u napadima na pojedina sela.
Kada je svjedok rekao da o prisustvu “Crvenih beretki” ne zna ništa, tužilac je ukazao na dio izvještaja VRS u kojem se navodi da je ta jedinica “vršila kontrolu mosta”, odnosno graničnog prelaza.
Sva ova kampanja laži i podmetanja oko Srebrenice događa se vjerovatno nakon najave novog procesa Stanišiću i Simatoviću. Naravno, tu je i stalna potreba iz Srbije da medijskim lažima pere svoju historijsku ulogu u genocidu u Srebrenici.