Vijest da je Sud Bosne i Hercegovine Fahrudinu Radončiću, Bakiru Dautbašiću i Bilseni Šahman odobrio slobodno napuštanje države radi korištenja godišnjih odmora, nikoga posebno nije iznenadila.
Podsjećanja radi, Radončića, Dautbašića i Šahmanovu državno Tužiteljstvo tereti za krivična djela ometanja rada pravosuđa, a zbog “težine” optužnice nakon hapšenja određen im je i pritvor. Istovremeno su u pojedinim medijima objavljeni presretnuti razgovori Radončića i Dautbašića kojim su oni koji su te razgovore dostavili novinarima namjeravali dodatno “podebljati” navodne pravne argumente za njihovo spektakularno hapšenje.
“Ključna svjedokinja”
Nakon što im je istekao jednomjesečni pritvor, sudsko vijeće je optuženim odredilo kućni pritvor. Uz Radončića (koji je zbog navodnog kršenja odredbi o zabrani kontakata sa svjedocima u ovom sudskom procesu još jednom bio priveden i nakratko pritvoren), svi optuženi su od tada praktično slobodni, što dokazuje i posljednja sudska odluka kojom im se dozvoljava slobodan boravak na crnogorskom, odnosno hrvatskom Jadranu. U međuvremenu, svoj iskaz u Sudu BiH završila je i “ključna svjedokinja” u ovom predmetu, Azra Sarić.
Nadam se da samim spominjanjem njenog imena ne ugrožavam vlastitu nevinost, ali treba se konstatirati da je Sud BiH zabranio apsolutno sve informacije vezane za ovo svjedočenje, pa čak i objavljivanje fotografija Sarićeve unatoč tome što su se u prethodnom periodu nebrojeno puta pojavile u medijima. Koliko me sjećanje služi (a, časni sude, dozvoljavam da možda i griješim), nikada se nije dogodilo da iskaz nekog “javnog” svjedoka bude zabranjen.
Druga je priča s takozvanim zaštićenim svjedocima kojim se radi životne ugroženosti prikriva identitet, ali i u takvim situacijama javnosti je dozvoljen uvid u sadržaj njihovog svjedočenja. Uostalom, sjetimo se svih onih haških procesa gdje su iskaze davali brojni zaštićeni svjedoci skriveni iza nerazumljivih kodnih oznaka, moduliranog glasa i, što bi rekao jedan moj dobar jaran, “kockastim licima”.
Presedan koji je sudsko vijeće napravilo u slučaju svjedočenja Azre Sarić doveo nas je u poziciju da praktično i ne znamo šta se ustvari događa u predmetu “Radončić i drugi”. Nesumnjivo da je baš ta činjenica ovaj sudski proces odvela u brojne kontroverze koje su svakako postojale i prije januarskog hapšenja optuženih. Upravo zbog nepoznavanja dokazne “materije” prezentirane u sudnici, bh. javnost se u proteklim mjesecima podijelila u dva suprotstavljena tabora – na jednoj strani su oni koji Radončića i druge optužene već smatraju krivim, a potpuno drugačije misli ona skupina koja u svemu ovome vidi politički motiviran proces s ciljem otupljivanja oštrice SBB-a i naročito najtiražnije dnevne novine čiji je Radončić osnivač i guru.
Kontinuirano reduciranje prvobitnih sudskih ograničenja prema optuženim (koje je kulminiralo dozvolom za napuštanje države radi odlaska na more) daje više za pravo ovim drugim koji u cijeloj “aferi” prepoznaju jasne političke pipke u državnom pravosuđu. Tome u prilog ide i činjenica da je SBB u međuvremenu duboko zaglibio u koaliciju sa SDA i da danas, formalno-pravno, te dvije stranke jedinstveno “pušu u istu tikvu“.
Intrige
No, bez obzira na to, postavlja se pitanje da li se realno nadati da će potpuna i nedvosmislena istina iz ovog sudskog procesa jednog dana izaći na vidjelo ili će sve zajedno opet skončati u intrigama i nerazjašnjenim odlukama kao i mnogi prethodni slučajevi? Evo, tek primjera radi, znamo li šta je na kraju bilo sa sudskim predmetom Pavlović banka čiji su čelnici prvo spektakularno uhapšeni, a potom naprasno pušteni iz pritvora baš u vrijeme kada je svoj iskaz o nezakonitom kreditnom zaduženju pred pravosudnim organima trebao dati onaj kojem je taj kredit bio i namijenjen, dakle Milorad Dodik lično i personalno? Ili, gdje se izgubio onaj Kemal Čaušević koji je javno svjedočio o kriminalu Dragana Čovića, Nikole Špirića i ostalih političkih moćnika povezanih s pljačkom novca iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH?
Uostalom, ko se danas uopće interesira šta se u sudsko-tužiteljskim ladicama dogodilo s predmetom Bosnalijek, te kome je stoga još važna činjenica da je jedan od glavnooptuženih za višemilionski kriminal u ovoj firmi, Amar Arslanagić, odavno napustio BiH i s porodicom preselio u Atlantu, tamo daleko u američkoj državi Džordžiji? Ne, nemojte pomisliti da izjednačavam navedene sudske predmete, a posebno da dovodim u pitanje mogućnost Radončićevog, Dautbašićevog, i povratka Šahmanove u Sarajevo.
Njih troje će se 17. avgusta ove godine po svemu sudeći ponovo pojaviti u sudnici državnog Suda. Ono što pokušavam sad jeste ponuditi temu za objektivno promišljanje o tome koliko su duboke veze politike s ovdašnjim pravosuđem te koliko zapravo politika utiče na odluke i rad pojedinih tužitelja i sudija radi ostvarenja njenih zamagljenih ciljeva u očuvanju vlasti i privilegija. Budući da je moj odgovor odavno potvrdan, ne sumnjam da na tom putu svako pred TV kamerama može biti uhapšen i javno ponižen, ali i oslobođen ukoliko se, naravno, za to pojave politički razlozi i potrebe. Ako ne vjerujete svojim očima, onda ništa…