Za razliku od nas, u inostranstvu su rock zvijezde veoma cijenjene i poštovane, i kako je to već uobičajeno u normalnom i civiliziranom svijetu, njihove supruge su filmske glumice:
Dobro, dobro, nemojte se ljutiti, već vas vidim kako ste se narogušili na mene i napravili facu tipa – dosta više tebe i tvog kukanja… Mijenjamo temu – sve će biti kako vi kažete!
Ali ima jedan mali problem…
Kako je ljeto i meni se ne radi (kao i ostalim godišnjim dobima – ali me je tada sramota priznati”), a ne dozvoljavate mi temu “rock zvijezde i glumice”, mogu li današnju kolumnu prepisati od autorice uglednog beogradskog nedjeljnika Vreme?
E zato što ste još uvijek narogušeni na mene, nema druge nego da iz osvete današnju kolumnu posvetim temi o kojoj ne znam ništa, a kako o toj temi malo ko malo šta zna, osjećam se slobodnim da u svom poznatom fazonu “načnem temu” i onda na kraju kao i obično zakukam “eto tema je zaista neiscrpna, nema se vremena i prostora, javite ako vi nešto znate o tome… bla, bla, bla…”
A tema je:
Kako su se naši preci drogirali?
Da li su odvaljeni išli da se bave zemljoradnjom, stočarstvom… ili su čuvali svoje zalihe dragocjenih supstanci samo za dane praznika i svetkovina?
Jesu li oni naši preci koji su znali ekstrahirati te supstance, i bili zbog tog svog znanja popularni i traženi ne samo u svom selu, imali snage da se suzdrže poštujući pravilo: Don't get high on your own supply!
Zahvaljujući otkačenim amsterdamskim trgovinama u jednom šarenom dućanu gdje se mogu kupiti gljive “za jelo i drogiranje”, počeo sam davno razmišljati o toj problematici. Moram priznati da sam u liberalnoj Holandiji i sam probao iz znatiželje drogu. I, kao što se može primijetiti – još uvijek me drži… 🙂
Elem, naš zemljak, koji tamo dugo živi i razumije se se u floru i faunu, rekao nam je da su gljive iz tog shopa (prema uputstvu za upotrebu treba pripremiti – inače “ne hvataju”) iste one gljive koje kod nas zovu “gljive ludare”!
Naši preci su sigurno, kao i ovi današnji fancy zapadnjaci, eksperimentirali s gljivama ludarama, uživali u halucinogenim efektima gljiva ludara, i “na gljivama ludarama” vjerovatno svirali neku tradicionalnu psihodeličnu muziku (nešto kao Doorsi ili Jefferson Airplane na šargiji i fruli)!
Neki moji poznanici koje je zanimala ta problematika naletjeli su u staroj knjizi Lečenje biljem Jovana Tucakova (1905. – 1978.) i na dio koji govori o biljci tatuli upotpunjen zanimljivim opisima drogiranja iz narodnih pjesama.
Njihova istraživanja dovela su ih do jednog narodnog predanja u kome su svatovi na jednoj svadbi nastradali uslijed overdoziranja ovim prastarim pranarkotikom naših predaka.
Pretpostavimo da naši preci nisu bili besposleni kao mi, i da su se drogirali samo u trenucima opuštanja (a ne kao mi po cijeli dan gutajući nekakve antidepresive itd.). Bila je nekakva svadba, u nekom planinskom mjestu, mislim oko Bjelašnice, i kako se već “u svatove ne ide bez…”, oni su u neko doba pod utjecajem tatule, koja opet navodno daje svojim konzumentima i jak seksualni nagon – počeli lagano jedno po jedno da “bježe sa svadbe u prirodu”…
Tu su, kako priča dalje ide (ja samo zapisujem onako kako sam čuo!) oni totalno dezorijentirani u noći, dobro raspoloženi pod dejstvom tatule i željni orgijanja, naletjeli na snježno nevrijeme, i pronađeni su daleko od mjesta svadbe dan-dva kasnije smrznuti i potpuno goli…
Nešto nježno za kraj
Dosta prepadanja čitateljstva posljedicama overdoziranja naših predaka, jer su se naši preci umjereno drogirali i nisu umrli od droge – čim su uspjeli nas napraviti. Dobro – možda bismo mi bili normalniji da se nisu nikako drogirali, ali ‘ajmo u fazonu mojih umjerenijih kolumni od današnje – nešto nježno za kraj:
Oproštajna turneja
Jedna žena primijetila je da su odjednom znatno porasli računi za telefon u njenom domaćinstvu. Nakon što se to ponovilo, zatražila je od pošte listing pozivnih brojeva i s užasom utvrdila da neko s njihovog broja zove one skupe seksi telefone u inostranstvu. Zar je moguće da je njen muž toliki kreten, pitala se, a nije mnogo sumnjala na sina od 14 godina, jako dobro i skromno dijete.
Nakon što se to nastavilo, u jednom momentu joj je prekipjelo, zagalamila je na njih dvojicu u fazonu moje mame (“ko mi se piša po WC šolji?”) i tada je došlo do neočekivanog obrta!
U razgovor odraslih umiješao se mlađi sin od osam godina, istresao na sto svoju životnu ušteđevinu na bazi sitniša, i plačući ostalima saopćio svoju bol riječima:
“Imam i ja pravo na ljubav!”
I tako.
Ne dozvoliste mi na početku da prepišem kolumnu iz magazina Vreme, ali nisam se naljutio.
Nisam ljutko … ali sam zlopamtilo!
Pa ću vam napakostiti pri kraju, i upozoriti vas da nisam ja kriv što ste natakareni na mene jer niste na moru, prilaganjem kraja kolumne iz lista Vreme… 🙂
