Šta je ostalo od sedme sile, zašto ne vjeruje u praksu istraživačkog novinarstva, kako novinari reproduciraju status quo, ko će ubuduće ispisivati društvene kritike… Prvi urednik kultnog Feral Tribunea objašnjava u kakvom je stanju novinarstvo danas.
ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO: “Nemam ništa protiv koncepta, nego protiv uvriježene prakse. U devet od deset slučajeva pompoznih istraživačkih otkrića radi se o dokumentima koje neko doturi novinama zato da bi diskreditirao nekoga drugog”
Viktor Ivančić jedan je od najboljih novinara na prostorima bivše Jugoslavije i osnivač kultnog Feral Tribunea. Danas je angažiran u manjinskom tjedniku Novosti u Hrvatskoj i tamo ispisuje neke od najboljih tekstova koji se tiču stanja aktuelnih postjugoslavenskih država. Ozbiljan i analitičan, ponad površnog kritizerstva, ostaje jedna od svijetlih tačaka novinarske profesije. Njegova Bilježnica Robija K. štivo je koje se i danas čita s nesmanjenom pažnjom, a njegov književni rad – poput posljednjeg romana Radnici i seljaci – podrazumijeva iznimno konceptualiziran umjetnički angažman.
INTERVIEW.BA: Novinarstvo se konceptualno promijenilo. Od kulture odlaska na kiosk došli smo do kulture klika. Kako se to odražava na kritičku svijest čitatelja?
IVANČIĆ: Razvoj informacijske tehnologije tu je važan samo utoliko što proširuje mogućnosti onoga ko tu tehnologiju kontrolira, a to je kapital. Novinarstvo je, u svom većinskom obimu, odavno u službi kapitalističkog poretka, a uzurpacijom interneta taj proces samo ubrzano eskalira. Jedan od razloga leži u činjenici da novinarstvo kao struka više ne živi od svoje temeljne djelatnosti, a to onda vodi u različite oblike sistemski postavljenih lojalnosti i naposljetku do promjene karaktera zanata koji je nekoć posjedovao ozbiljan kritički, pa i slobodarski potencijal. U tom se smjeru kreće i utjecaj na “kritičku svijest čitatelja”: temeljni cilj je proizvesti što pasivniju publiku, takvu koja će biti uvjerena u svoju potpunu političku nemoć, u svoju statičnu historijsku rolu, i pritom se još osjećati zadovoljnom.
INTERVIEW.BA: Iščezava li, za račun prenesenih vijesti i senzacija, autentična novinarska priča?
IVANČIĆ: Iščezava u onoj mjeri u kojoj iz vodećih medija iščezava autentičan život. Kada pogledate prve stranice novina, ili prve minute televizijskih vijesti, vidite da je djelatnost političke klase predstavljena u klasičnim estradnim formama, kakve su nekoć bile rezervirane za filmske ili sportske zvijezde. Stvarni život sve manje stanuje u medijima. Oni se bave mistifikacijama, proizvodnjom lajfstajla i određivanjem lažnih prioriteta. Ostatak sadržaja čini obilje informativnih bespotrebnosti, čime se zasljepljuju konzumenti i odvraća pažnja sa stvarnih društvenih problema. Prevladavajuća strategija je, dakle, manipulacija.
INTERVIEW.BA: Problematizirali ste koncept istraživačkog novinarstva. Zašto?
IVANČIĆ: Nemam ništa protiv koncepta, nego protiv uvriježene prakse. U devet od deset slučajeva pompoznih istraživačkih otkrića radi se o dokumentima koje neko doturi novinama zato da bi diskreditirao nekoga drugog, a da kriteriji nemaju više nikakve veze s tzv. javnim interesima, nego su oni sasvim partikularni. Budući da je većina medija izgubila svoju nezavisnu poziciju, što znači da su u službi određenih političkih i ekonomskih grupacija, takva je – uslužna, odnosno egzekutivna – i priroda “otkrića” koje nam serviraju. Svaka čast izuzecima, ali smiješno je da “istraživačko novinarstvo” i dalje figurira kao nekakva etički čista platforma profesije, žanr preko kojeg će žurnalizam širiti legendu o svojoj davno izgubljenoj slavi, kada uglavnom imamo posla s parapolicijskom rabotom i odredima za egzekucije.
INTERVIEW.BA: U tom smislu, je li se promijenio omjer kritičkog i političkog u novinarstvu?
IVANČIĆ: Bojim se da će ozbiljna društvena kritika ubuduće sve više dolaziti izvan polja novinarstva. Novinarska kritika koja je danas u trendu uglavnom ima povađene zube, u najboljem je slučaju usmjerena na popravljanje postojećeg stanja, dakle na reprodukciju statusa quo. Ona više ne izaziva nelagodu, niti ima ambiciju da uznemiri. To, međutim, ne znači da će društvena kritika nestati, samo će – barem se tako nadam – nastupati iz prirodnijeg okoliša. Već sada, primjerice, alternativni mediji, bez obzira na njihovu čitanost, čak i kada ne slijede standardne uzuse novinarske profesije, imaju neusporedivo veću vjerodostojnost od velikih mainstream tvrđava, a tada i pitanje utjecaja postaje relativno. Zapravo je vrlo vjerovatno da će se i pošteno profesionalno novinarstvo, shvaćeno u tradicionalnom smislu riječi, preseliti na marginu, dok će u središnjoj medijskoj struji dominirati politička propaganda, zabava i prilozi kroz koje će biti simulirana nekadašnja validnost “sedme sile”, a služit će discipliniranju građana.
INTERVIEW.BA: Koliko je u angažmanu odmakla postjugoslavenska književnost i možete li nam reći koje knjige čitate te koje medije pratite?
IVANČIĆ: Zbog prirode posla, pratim isuviše medija, manje-više s mazohističkim pobudama. Cijenim neke male i nezavisne punktove otpora, kao što su Peščanik, Tačno.net ili Novosti. Moj uvid u postjugoslavensku književnost je krajnje površan, pa se ne bih usudio dijeliti generalne ocjene. Trenutno čitam Kritiku bosanskog uma Tarika Haverića i to je izvrsno.