Autorizacija, odnosno potvrda autentičnosti izjave ili teksta prije objavljivanja, globalno je prisutna praksa u brojnim medijima, a da li će joj se pristupiti ili ne često zavisi od međusobnog dogovora novinara i njegovog sagovornika.
Tačnost i nedvosmislenost prenošenja onoga što je sagovornik rekao posebno su važne za dosljedan i istinit novinarski rad. Ukoliko prenosimo nečije riječi, može se desiti da pogrešnom interpretacijom ugrozimo smisao onoga što je inicijalno rečeno. Novinar se u takvoj situaciji može zaštititi, tražeći od sagovornika da sam pročita tekst ili dio teksta prije njegove objave, ali takav potez je često mač sa dvije oštrice.
Iako, s jedne strane, novinaru pruža zaštitu od pravljenja greške prilikom interpretacije izgovorenog, s druge strane, autorizacija može biti sredstvo kojim se političari i ostali zvaničnici koriste kako bi korigovali one izjave koje im se u naknadnom čitanju teksta jednostavno ne sviđaju. Tekst tako postaje uobličen i dobro “upakovan”, sagovornik na taj način izbjegava ostavljanje bilo kakvog prostora za dodatna pitanja kod čitalaca, a intervju gubi na svojoj zanimljivosti, i, na kraju, na iskrenosti.
Posljednji ozbiljniji slučaj koji je pokrenuo pitanje da li je vrijeme da se stane u kraj autorizaciji intervjua, dogodio se njemačkom magazinu Süddeutsche Zeitung. Njemački novinari, tradicionalno protiv autorizacije, još jednom su se našli pred problemom, ovaj put zbog intervjua sa Wolfgangom Schäubleom, ministrom financija te zemlje.
Süddeutsche Zeitung je uradio intervju sa ministrom, a zatim je uslijedila trodnevna razmjena e-mailova s njegovom službom za odnose sa javnošću kako bi tekst sadržavao samo ono što je ministar smatrao prikladnim. Posljednja dorada teksta stigla je tri sata prije nego što su novine otišle u štampariju, a zatraženo je da riječ “će” bude zamijenjena riječju “bi”.
“Važan je korak da se o ovome javno diskutuje. Mnogi čitaoci uopće ne znaju za ove lingvističke igre. Sljedeći korak: ukidanje autorizacije”, napisao je na svom Facebook profilu povodom događaja, Markus Hesselmann, online urednik njemačkih novina Tagesspiegel.
Njemačka federacija novinara nudi uputstva novinarima u svojoj brošuri iz 2010. godine, gdje se navodi da autorizacija može s jedne strane biti pravno važna, jer se intervjuisana osoba tehnički može smatrati koautorom, ali se dodaje da autorizacija mora biti limitirana na činjenične ili lingvističke korekcije. U drugom slučaju, ako se narušava autentičnost intervjua, autorizacija se može odbiti.
Ukoliko bi se novinar u Bosni i Hercegovini našao pred dilemom u vezi s autorizacijom teksta, medijska regulativa koja postoji u zemlji ne bi mu mogla pružiti odgovore. Kodeks za štampu i online medije, koji služi kao vodič za etičko informisanje javnosti, novinarima koji rade u online i štampanim medijima ne nudi objašnjenje o tome kako postupiti ukoliko neko zatraži autorizaciju od njih.
“Koliko ja znam, nema ni u jednom našem kodeksu navedena autorizacija kao etički princip. Ne znam da ima i u jednom zakonu koji se odnosi na medije, definirana obaveza autorizacije”, objašnjava Borka Rudić, generalna sekretarka Udruženja BH novinari.
Rudić priča kako su prije nekoliko decenija, zahtjevi za autorizaciju i sama autorizacija članaka bili sastavni dio profesionalnog novinarstva, ali ističe da u tom vremenu nije bila rasprostranjena upotreba snimača, te je i takav zahtjev bio očekivan i prihvaćen “na sasvim razuman način”.
“Nisu tumačeni kao pokušaj ‘nezakonitog’ uplitanja u novinarski rad ( ili uredničke odluke). Danas je ta praksa gotovo napuštena, ja se ne sjećam da mi je neko od kolega ili koleginica pričao da je dobio zahtjev za autorizaciju intervjua ili da smo u Liniji za pomoć novinarima dobijali takve žalbe. Sve češće primjećujem da i osobe koje daju intervju ili izjavu putem vlastitog mobitela snimaju sve, tako da imaju dokumentovano šta su rekli”, kaže ona.
Hrvatsko zakonodavstvo, također, ne posvećuje značajniju pažnju autorizaciji, odnosno Zakon o medijima nudi samo definiciju tog pojma u kojoj se navodi da je autorizacija “potvrda autentičnosti izjave ili razgovora namijenjenog objavljivanju, dana u pisanom ili usmenom obliku ako postoji tonski zapis o usmenoj autorizaciji”.
Autorizacija i (ne)povjerenje prema novinarima
Uz priču o autorizaciji, nameće se i priča o povjerenju prema novinarima, koje je, prema riječima Gordane Vilović, profesorice predmeta Novinarska etika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, potrebno njegovati i podržavati.
“Po mome sudu svaki sugorovrnik bi odbijanjem autorizacije trebao prije svega pokazati povjerenje prema novinaru i odbiti da ispravlja ono što je izrekao u razgovoru. Naime, takva praksa nije uobičajena u svijetu”.
Profesorica Vilović savjetuje novinare kako postupiti u slučaju primanja zahtjeva za autorizacijom, i naglašava da je najgore za novinara ukoliko sagovornik mijenja odgovore, a ponekad i sama pitanja.
“To je nedopustivo. U takvim slučajevima, ako novinar procijeni da se mijenja smisao razgovora, može povući svoj potpis. Također, novinar ne daje na autorizaciju dio uvoda u razgovor, ne daje niti opremu (naslov, podnaslov, međunaslove) jer ti dijelovi ne podliježu autorizaciji. Bilo je slučajeva kada su sugovornici htjeli autorizirati i to. To je krajnje neetično i neprihvatljivo od sugovornika”, kaže zagrebačka profesorica za Media.ba.
Autorizacija je prisutna i u bh. i medijima u regionu, a iskustva novinara s njom variraju u zavisnosti od vrste medija u kojoj rade, pa do sagovornika koji ju traže.
Bh. freelance novinar Almir Panjeta kaže kako mu je autorizacija uvijek bila neugodno iskustvo, ali “srećom i vrlo rijetko”.
“Kada bi do autorizacije dolazilo, uvijek sam postavljao svoj uslov – dozvoljavao sam samo eventualnu izmjenu stručnih termina ili izmjenu eventualnih grešaka u imenu, funkciji ili nazivu neke institucije. Diranje u stil, sadržaj i objektivnost teksta (zahtjev za ‘šminkanjem’) nisam dozvoljavao po cijenu njegovog neobjavljivanja”, kaže Panjeta.
U nekim slučajevima, ističe on, ima osnova za razumijevanje zašto neko zahtijeva autorizaciju.
“S obzirom na sve veću brzinu koju nameću portali često se dešavaju greške koje onome ko je dao izjavu – posebno ukoliko se radi o stručnjaku u svojoj oblasti – mogu nanijeti štetu u profesionalnom smislu. Mislim da je u velikom broju slučajeva bitno kako će novinar nastupiti prema sagovorniku, i kad god sam se spremio za temu i sagovorniku tokom intervjua pokazao da ‘baratam’ terminima, rijetko ili skoro nikad mi nisu tražili autorizaciju”, kaže Panjeta.
“Razvodnjavanje” rečenog
Autorizacija može pomoći novinaru da preciznije i bolje objasni neku temu, ukoliko razgovara sa stručnim sagovornikom, ali, isto tako, može u potpunosti obesmisliti razgovor koji je novinar vodio, smatra Ana Benačić, hrvatska novinarka sa višegodišnjim iskustvom na nekoliko web portala u toj zemlji i dobitnica nagrade HND-a Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo.
“Imala sam iskustvo da mi se ministar pravosuđa, nakon mog pritiska, zaletio i rekao mi da će smijeniti glavnog državnog odvjetnika prilikom idućeg glasanja o izvješću o radu. Iako sam to imala snimljeno videokamerom i diktafonom, izbacio mi je to iz autorizacije pisanog intervjua. Smjena se dogodila nekoliko mjeseci kasnije. Nažalost, urednička politika je bila takva da smo mu to dozvolili”, priča Benačić o jednom od svojih iskustava s autorizacijom.
“Nadalje, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, s kojim sam u počecima rata u Libiji diskutirala oko intervencije zapadnih zemalja mi je izbrisao brojne vlastite nesuvisle odgovore i u autorizaciji ubacio uvrede na moj račun, koje čak nije imao hrabrosti da mi kaže u lice dok sam bila tamo pa da i o tome popričamo. Čak me optužio za zastupanje stava o sukobu civilizacija, što je apsolutno skandalozno. Na to smo, pak, reagirali redakcijskim komentarom u zagradama prilikom objave intervjua, mada je prema mom viđenju van trebala ići autentična, neautorizirana verzija”, kaže ona za Media.ba, “Bivši predsjednik Josipović mi je uspio ubaciti dvije kartice teksta u intervju od njih desetak, a koje su isključivo služile razdvodnjavanju svega što je rekao”.
Benačić smatra da takvi “džentlmenski sporazumi” nisu prihvatljivi, posebno ukoliko se radi o aktivnim dužnosnicima.
“Kao i prilikom pravila zaštite privatnosti osoba o kojima se piše u medijima – što je odgovornost i pozicija viša, to je pravo na privatnost suženije, kao i pravo na naknadnu pamet vezanu za izgovorenu riječ. Štoviše, sve što je izgovoreno moralo bi se naći u tekstu, uz pripadajući kontekst, ukoliko ranije nije naglašeno da se radi o informaciji off the record“.
Kome dopustiti autorizaciju?
Autorizacija se čini kao zastarjela metoda nadzora novinarskog rada koja intervjuisanoj osobi ostavlja mogućnost “pregovora” oko povlačenja svoje izgovorene riječi, pri čemu se velika odgovornost stavlja na uređivačku, ali i poslovnu politiku medija koji bi trebao, ali je pitanje staje li uvijek u odbranu prava novinara da sprečavaju manipulacije političara, smatra Jelena Berković, bivša novinarka i urednica i trenutno članica Izvršnog odbora nevladine organizacije GONG.
“S druge strane, s obzirom na to da je u Hrvatskoj novinarstvo kao struka značajno oslabljeno, te da se identitetom novinara svatko može kititi, u svakodnevnoj praksi se nedostatak profesionalnosti i forsiranje količine, a ne kvalitete, u medijskom sadržaju može preliti i na one koji su intervjuirani, a u transkribiranju ispadnu možda sasvim netočno shvaćeni, posebno ukoliko je riječ o temama koje su politički i društveno osjetljive”, kaže Jelena Berković.
Zbog toga, smatra ona, najbolja praksa bi bila snimanje svih intervjua, i, ukoliko dođe do problema s transkribiranjem i autorizacijom, objava tonske snimke.
S etičkog stanovišta, autorizacija je dopuštena jedino ukoliko je riječ o intervjuima, ali, generalno, uz urednika i savjest novinara, nema potrebe za trećim cenzorom, smatra Milan Sekulović, novinar dnevnog lista Dan iz Podgorice.
“Lično u praksi sam se nekoliko puta susreo sa zahjevima za autorizaciju tekstova, ali sam izlazio u susret samo kada su u pitanju intervjui jer je to dobra novinska praksa. Kada su u pitanju teme i izvještaji sa nekog dnevnog dešavanja, za autorizaciom nema potrebe jer novinar mora poštovati profesionalne principe i pravila, te izvještavati tačno, nepristrasno i objektivno”, kaže Sekulović.
Tamara Zablocki, freelance novinarka iz BiH, smatra da ponekad postoje opravdani razlozi zbog kojih se sagovornici odluče zahtijevati autorizaciju.
“Autorizaciju smatram pravom svakog sagovornika ili sagovornice jer vjerujem da su mnogi imali priliku ‘opeći’ se pri susretu s tabloidno orijentisanim medijem, kakvih je danas mnogo, kao i da trebate s pravom stajati iza onog što ste rekli, a ne iza onog što niste. Demanti je, to svi znamo, ‘skupljanje rasutog perja'”, kaže ona.
Tokom desetogdišnjeg novinarskog iskustva, kaže da se rijetko susretala s praksom autorizacije, ali to objašnjava činjenicom da većina njenih sagovornika i sagovornica dolazi iz akademske zajednice i oblasti umjetnosti i aktivizma. Kod takvih intervjua, ukoliko do autorizacije i dođe, ona je obostrano korisna jer je svakako riječ o tekstovima o ljudima koji savjesno rade svoj posao i čije je djelovanje društveno korisno, smatra ona.
“Ako bih se morala, pod prijetnjom gladi, baviti bh. politikom i razgovarati s političarima i političarkama u ovoj zemlji, nisam sigurna koliko bi mi se sviđalo da mi oni revidiraju tekst prije objavljivanja”, kaže Zablocki i zaključuje da priča o autorizaciji uveliko zavisi od sagovornika.
“Zavisi s kakvim ste ljudima, na kakvim funkcijama, primorani komunicirati zaradi posla i kakvu priču želite donijeti javnosti”.