Sjajna knjiga koja (ne)će izazvati društvenu polemiku
Već dugo nijedna knjiga nije na taj način zaokupila svu moju pažnju kao što je to slučaj s knjigom Kritika bosanskog uma politologa i filozofa Tarika Haverića. Skoro već tradicionalno, autor svoja djela štampa u samizdatu, tako da prvi susret s knjigom, ako čitatelj eventualno ne zna o čemu se u njoj radi, može odbiti potencijalnog čitatelja. No, u životu (pa i knjiga) obično biva tako da stvari koje izvana blistaju, unutra kriju trulost i mračne tajne. A može biti i nezgoda je kad se sav taj gad, kako ga naziva Andrić, mora izliti na stranice u obliku eseja, Ogleda o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, kako autor nominira svoju knjigu u podnaslovu.
No, u ovom slučaju nije tako. Radi se o jednom od najpotrebnijih, najvažnijih i najbolje ispisanih tekstova u posljednjih dvije decenije. I to u oblasti “teškog” žanra – filozofsko-publicističkog eseja, baziranog na analizi pisanih tekstova i “intelektualnih” pojava. Ako u ovoj zemlji nekada bude pameti, ova će knjiga biti obavezan dio literature za izučavanje kompleksnosti intelektualnog propadanja jednog naroda, i sprečavanja njegove elite da nastavi njegovu historijsku modernizaciju. Autor već na početku, bez ograda, tvrdi: Tako je bosanski muslimanski subjekt, odlukom bošnjačkih intelektualno-kulturnih elita, skrenut s putanje kojom se približavao zapadnom civilizacijskom krugu i uveden u orbitu jedne civilizacije blokirane u svom razvoju, potresane “narcističkom krizom izazvanom poređenjem sa Zapadom” (Dan Diner) i prožete resantimanom uzrokovanim velikim raskorakom “između visoko postavljenog osjećaja vlastite vrijednosti, koji insistira na navodnoj religijsko-civilizacijskoj nadmoći — i njegovog stalnog negiranja nepotkupljivom zbiljom”.
Ćepenačko-minderski doživljaj kosmosa
Baš tako. U onome što Haverić naziva bosanskim muslimanskim subjektom, pobijedila je čudna kombinacija: to je ćepenačko-minderski doživljaj svijeta oko sebe koji svoje (ne)djelovanje pokušava objasniti i opravdati vlastitu poziciju pseudoreligijskim djelovanjem koje nerad i zapuštenost naroda smatraju božijom voljom. A svoje postojanje, naravno, favorizira nemajući nikakvih argumenata za to. Osim, naravno, božje volje i volje birača na izborima.
Pišući o jednoj od Haverićevih prošlih knjiga Času lobotomije tu sam knjigu, svojevrstan prototip za ovu nazvao – “kratka povijest mahalizma”. Dominantan diskurs unutar (polu)svijeta kojim se Haverić bavi jeste mahalski, jer je mahala, pogotovo provincijska, uspostavila svoje vrijednosti u političkom, javnom, administrativnom i ostalim sektorima, što je rezultiralo onim što danas živimo. Prema određenim pokazateljima, najnesretnija smo u zemlja u regiji, iza Kosova, a ako želimo neki pouzdaniji izvor, možemo vjerovati vlastitim očima. Koje nam kažu, a u to nas uvjerava Haverićeva knjiga, da je ovo što živimo bastard između horora i reality showa, s nešto (tragi)komičnih detalja.
Napisana kao sinteza književne kritike, popularne znanstvene publicistike i demistifikacije određenih mitologema – dakle svojevrsna sljedba velike i važne Filosofije palankeRadomira Konstantinovića – ova knjiga se mogla zvati Filozofija mahale, ali to ne bi bilo do kraja tačno. Možda bi, u duhu Kantove parafraze naslova bilo da je to Kritika mahalskog uma, ali ova knjiga to već jeste, tako da joj ne treba tražiti manu u naslovu. Niti pod svaku cijenu tražiti sve nekonzistentnosti u njoj, jer znamo da u političkom bosanskom muslimanskom subjektu, teško da postoji kontekst iz kojeg je moguće izuzeti svakog od nas.
Šta to , zapravo, znači: pa to da će u sarajevskoj Općini Centar, u kojoj su tradicionalno pobjeđivale kandidati stranaka koji nisu iz SDA, na sljedećim lokalnim izborima, skoro potpuno sigurno, pobijediti njihov kandidat, jer su sve partije kandidirale svoje kandidate, cijela šuma kandidata želi zasjesti na mjesto načelnika kandidata sarajevske centralne općine: kandidat Naše Stranke je Bukva, DF-a Samovar (Samer Rešidat), a na kraju SDP sve može “skuhati” u slogan Dobro kafa, a Kamo čaj!? – da se poslužim jednom kolokvijalnom bravurom autora ove knjige. Plus reklo bi se, moji drugovi Vlastimir Mijović i Damir Nikšić, od kojih ne znam koga mi je teže zamisliti na mjestu načelnika općine, i kome radije ne bih dao glas. Jer ih je i jednog i drugog bog dao da rade svoje poslove.
Vrlo važno štivo
Možda se ovoj knjizi, mogu naći razne zamjerke: ona za dizajn je već izrečena, tu ponekad nije jasna i kriteriologija izbora tema i stilskih postupaka po kojima se one obrađuju, pa i činjenica da se od duha kontaminiranosti bosanskog muslimanskog subjekta ama baš niko nije ostao neotrovan, pa ni sam autor, ali Kritika bosanskog uma jeste jedno od najvažnijih štiva postdejtonske BiH. Briljantni dijelovi kakvi suTrostruka smrt Olivera Cromwella (dekonstrukcija mita o važnom znanstvenom opusu dr. Nijaza Durakovića), Neiskrivljena slika (ogled o diskursu pisca Alije Nametka) ili Muhamed, prvi Evropljanin (esej o položaju žene u društvu, kroz pjesmu Mrak zateče u gori svatove) neki su od ponajboljih redaka napisanih kod nas u kritičkom diskursu, koji polako uzmiče pred najezdom filozofije (samodovoljne) mahale.
Najveći domet i apsolutni cilj ove knjige bio bi da pokrene društvenu raspravu oko njezinog predmeta, ili da se neko od “elite” koju Haverić demaskira, javi i odgovori ovim argumentima. Ali, to se neće dogoditi: bosanski muslimanski subject, onakav kakvog ga definira autor ove knjige, je podmukao. On šuti, trabunja nešto o bošnjačkom jedinstvu, postavlja svoje reality mahalske kadrove za rukovodioce mjesta koje su izgradili neki drugi ljudi vođeni drugom vrstom ideja. Oni su napravili svijet po svojoj mjeri: uljuljkan, nazadan, depresivan, neodgovoran…
I što onda da im neko kvari idilu? Makar to bila i Kritika bosanskog uma.