A, imamo zlatnu djecu. I ovako bezmudi i bijedi skloni, napravili smo i rodili mlade koji imaju muda, koji se bore i uspijevaju.
Avgust 13. ove godine, jedan je od najvažnijih datuma dejtonske Bosne i Hercegovine. Srednjoškolci iz Jajca su se izborili za svoje ljudsko pravo i dobili zvaničnu potvrdu.
STOP DVIJE ŠKOLE POD JEDNIM KROVOM!
Ne znam da li je ova zemlja svjesna važnosti, hrabrosti, ispravnosti i plemenitosti poduhvata koji su na svoja nejaka pleća stavili srednjoškolci iz Jajca i uspjeli? Da li mi uopšte vidimo od krkanja i ždranja naših vikend političara, da li rezonujemo od medijskog žutila tipa “jede janjetinu De Niro u Sarajevu”, velim vidimo li svu veličinu poduhvata jajačkih srednjoškolaca???
Oni su SAMI uz pomoć tek ponekog medija i organizacije, srušili užasni nakaradni segregacioni zakon o dvije škole pod jednim krovom. Ovo monstruozno aparthejd čedo međunarodne zajednice i lokalnih nacionalističkih politika, dvije decenije sistematski truje djecu. I to potpuno legalno i sa odobravanjem svih. Tamo gdje staje zdrava pamet, etika i pedagogija, nastaju dvije škole pod jednim krovom.
I svi smo mi ovako ili onako iz jajca, samo srednjoškolci iz ovog grada imaju muda. Doslijedno i uporno su se borili protiv nakaradnog sistema, protiv i roditelja na neki način, protiv sredine, zatrovanih politika i umobolnog zakona.
Da se razumijemo, njihova pobjeda je samo njihova, ali je u nesrećnoj zemlji prilično krhka. Može se još uvijek desiti da se odluka preinači i da od septembra “svako pod svoj krov krene”.
E, tu stupamo na dužnost svi mi. Mi koji aplaudiramo egzalitarno dječici iz grada u kojem nam je nastala bivša država. Mi koji se busamo u prsa (kvazi)aktivistička. Mi koji, navodno, realno nepristrano i objektivno sagledavamo politike ovdašnje, mi koji se borimo za prava djeteta…
Političari?
Držati ih što dalje od djece, škola, dobrih ideja. Ta, sami znate da će u predizborne svrhe pored silnih najava referenduma, kontrareferenduma, razjebati i dječiju sreću zarad par glasova na lokalu.
Nemojte biti infantilni idealisti i smetnuti sa uma da je jajačkim srednjoškolcima ova fenomenalna inicijativa uspjela i zato što su, paaa, većinom maloljetna. A, maloljetni ne izlaze na izbore. A, to opet znači da oni nisu interesna grupa političkih strvinara. Ne još.
Ali.
Ne želim da zvučim zloslutno, pobjeda jajačkih srednjoškolaca i njihovo (lokalno) ukidanje aparthejd-škole, daleko je odjeknulo. To je sjajan potez o kome priča Balkan. No, politički strvinari imaju ponajbolji njuh za bivstovanje u centru medijske pažnje i vrlo brzo će se pojaviti “na mjestu zločina” da pojasne kako je baš njihova politika dovela do “pozitivnih tendencija”.
I opet, tu smo svi mi koji moramo reći “No pasaran”, dalje ruke od djece!
Tekovina 13. avgusta u Jajcu zaista treba biti upisana zlatnim slovima u povijest i čuvana kao nešto najbolje i najsvjetlije što imamo. A, imamo zlatnu djecu.
I ovako bezmudi i bijedi skloni, napravili smo i rodili mlade koji imaju muda, koji se bore i uspijevaju.
Ne, nisu legendarni srednjoškolci po ljetnjem suncu gledali na kojoj plaži će noge hladiti, nisu se prijavljivali za jesenje rijalitije, nisu organizovali malograđanske turbofolk spektakle i najvažnije, nisu virili iz guzica lokalnih političkih moćnika i tajkuna.
Radili su najjednostavniju i najlogičniju stvar. Borili su se da Emir i Paola idu u isti razred, borili su se da Senad i Josip namjesto kafane, mogu da se druže i u školi. Borili su se za isto i jednako. Predmete, uslove i ujedinjenje dvije decenije poparane škole.
A, šta smo mi (uz časne izuzetke radili), to svi znamo. Jer da ne znamo otkud nam Dodikov i Bakirov jelovnik, otkud nam De Nirov jelovnik… (p)ostali smo hipnotisani efemerni zaluđenici ništavila.
A, srednjoškolci iz Jajca su nam svima lupili pedagošku šamarčinu.
Na nas je red! Majku mu, svi smo ovako ili onako iz jajca. Pokažimo bahatim političarima da imamo muda.