Gosti današnjeg programa “Kafa sa…” na festivalskom trgu kod Narodnog pozorišta bili su srbijanska glumica Mirjana Karanović i ekipa filma “Dobra žena”, njenog rediteljskog prvjenca koji je sinoć prikazan u sklopu Open Air programa 22. izdanja Sarajevo Film Festivala.
Film “Dobra žena” donosi sljedeću priču: Kada pedesetogodišnja Milena otkrije stravičnu prošlost svog naizgled idealnog supruga, u isto vrijeme saznavši da boluje od raka, počinje se buditi iz svog raja u predgrađu, u kojem je do tada živjela.
U filmu, pored same Mirjane Karanović, igraju Boris Isaković, Jasna Đuričić, Bojan Navojec, Ksenija Marinković, Vlado Kerošević i Ermin Bravo.
Programu “Kafa sa…” prisustvovali su, pored Karanović, glumci Boris Isaković i Jasna Đuričić te bh. režiserka Jasmila Žbanić sa kojom je Karanović sarađivala ranije.
OZNAČENA SAM DA “MRZIM SRBE”
Karanović je danas govorila i o filmu “Grbavica” Jasmile Žbanić u kojem je igrala lik Esme, napravivši paralelu između tog lika i onog koji igra u svom filmu “Dobra žena”.
“Pravimo priče po uzoru na stvarne ljude, iako je dokumentarna istina mnogo strašnija. Pitanje je kako nastaviti živjeti sa zlom i nasiljem koje ti se dogodilo i to je ono o čemu ovi filmovi progovaraju. Pravim film o tome koji je moj stav, šta je to šta ja želim da kažem”, kazala je Karanović i pojasnila kako ovaj film nije dokumentaran, a jedino što je u njemu dokumentarno jeste snimak zločina koji je ponovo snimljen sa glumcima, dok je sve ostalo fikcija.
Pojasnila je kako je većinu glumaca imala u glavi još dok je pisala scenarij.
“Pisala sam scene tako što sam ih igrala u svojoj glavi. Sve mora biti logično, u životnom smislu, mora da se slaže. Ta osoba mora nositi nešto u sebi da njeni kasniji postupci budu logična posljedica”, kazala je Karanović i dodala kako reditelji često ne razmišljaju o tome, ali glumci da.
“Sve ima svoje, sve mora biti povezano. Moj najveći strah, kad je film tek izašao, je bio da će ljudi to vidjeti kao konstrukciju. Tema filma ima veoma jaku vezu sa političkim događajima, ima jednu antiratnu poruku koja je vrlo jasna i nedvosmislena, tako da je najveći moj strah bio da to ne bude konstrukcija u funkciji saopštavanja nekog političkog stava”, kazala je Karanović.
Pojasnila je kako je filmom, između ostalog, željela i pokazati na koji se način većina ljudi u njenoj zemlji tokom devedesetih godina nosila s užasima koji su se dešavali, pokušavajući ih skloniti u stranu i ne baviti se njima.
“Zanimala me je i moralna dilema i taj aspekt priče. Nikad više branitelja morala i ljudske časti nego danas. Okružena sam ljudima koji su nekakve sudije u smislu da govore ‘Ti jesi/nisi prava Srpkinja, ti si strani plaćenik, ti mrziš…’ Ja sam označena da ja mrzim Srbe, svoje ljude. Uvijek me pitaju kako to da su u mojim filmovima uvijek Srbi krivi”, kazala je Karanović.
NE MOGU DA SE BAVIM OGRANIČENIM LJUDIMA
Karanović je komentarisala i cinične kritike na društvenim mrežama, kazavši kako je u jednom trenutku prestala pratiti tu vrstu ljudi.
“Nisam na Facebooku, nemam ja vremena da se bavim desnicom. Ima tu mnogo budala i ja bih s njima trebala raspravljati ili pobijati. Ne želim, idem svojim putem, to lajanje će završiti, promuknut će. Oni samo laju na mene, oni ništa ne stvaraju i zato ja nemam potrebu da se zadržavam tu. Ja više ne mogu da živim u devedesetim, ja moram ići dalje. Tada sam se borila za nešto, ali to su bile neke grupne ideje, ja sada moram uraditi nešto za sebe, to je moja odgovornost. To šta neko misli o meni je toliko nebitno. To je ograničen mozak, ne mogu da se bavim ograničenim ljudima. Na početku te uhvate strah, frka i onda samo odeš dalje. Ja zato samo idem dalje, koračam”.
Njena junakinja u filmu je, kako kaže, moralno biće koje ima odgovornost, neko ko se vodi vlastitim osjećajem za moral. U toj junakinji se, kaže nalazi i ona sama, kao i njena majka, njeni preci i mnoge žene.
“Ja nisam religiozna, nisam vjernica, ali su principi svih vjera na svijetu, moralni principi utemeljeni na vertikali dobro i zlo. Ne postoji nijedna religija koja kaže čini zlo, to što ljudi iskrivljuju religiju je druga stvar”.
Na upit jedne od posjetiteljica iz publike o tome zašto je ratna tematika ta koja je još uvijek aktuelna te kada će doći trenutak kada ćemo se prestati baviti njom, Karanović je odgovorila:
“Svako neka priča svoje priče. Ja ne mogu pričati tvoju priču, ja radim to što je meni u glavi, ti radi to što je tebi u glavi. Meni je to dugo bilo u glavi i ja sam to morala da izgovorim, to je dio mog života. Nema ništa loše u tome da svako piše svoju priču”.