A časni sud u Bihaću pravomoćno je, eto, jednu djevojčicu proglasio kurvom, pa joj još i istakao cijenu: ukupno osamdeset i šest i pol hiljada konvertibilnih maraka za noć.
Znaš, veli, onaj kad je Mujo pitao Fatu ima li u njenoj familiji kurvi, pa kad se ona zgranula šta je to budala pita, ovaj je upitao bi li ona nekome dala za, recimo, sto maraka. “Ni mrtva”, odgovorila ona snebivajući se. “A za hiljadu?”, opet će on. “Ne bi ni za deset hiljada!”, uvrijeđeno će Fata. “A za trideset šest i po hiljada maraka?”, uporan je Mujo. “Za jednu noć?! Tries’ šes’ hiljada?”, zastala tada Fata. “Tries’ šes’ i po”, ispravio je Mujo. “Tries’ šes’ i po hiljada maraka nam je cijeli kredit, dragi Mujo”, promucala Fata kao da se unaprijed pravda. “Eto vidiš”, trijumfalno na kraju zaključio ovaj. “Ima kurvi, al nema para.”
Ima kurvi u Bosni i Hercegovini, ali nema para. Ne kažem to – gluho bilo – ja, nego kaže to bosanskohercegovačka Država.
Ništa strašnije, eto, nisam ja iz Bosne i Hercegovine čuo otkako je rat završio – a svašta se strašnoga u posljednjih dvadeset godina otamo čulo – od izvještaja BIRN-a, Balkanske istraživačke mreže, o sudskoj praksi u BiH, po kojoj je uplaćivanje novčanog iznosa u državni budžet umjesto zatvorske kazne, institut u svijetu uobičajen za prekršaje i manja kaznena djela, u Bosni i Hercegovini omogućen i – ratnim zločincima.
Dobro ste čuli, dobro sam pročitao: i drugdje, ne kažem, ratni zločinci plaćaju za svoje zločine, ali samo u Bosni i Hercegovini plaćaju u konvertibilnim markama. Po tarifi od stotinu maraka za dan zatvora, odnosno trideset šest i pol hiljada za godinu dana.
Nije problem, naime, da se novcem otplaćuje zatvorska kazna – u svijetu je, rekoh, uobičajeno to omogućiti počiniteljima djela za koja su predviđene kazne do šest mjeseci ili godinu dana zatvora, poput kafanske tuče ili džeparenja u tramvaju. Problem je što Bosni i Hercegovini u takva djela, dakle do godinu dana zatvora, uz kafansku tuču ili džeparenje spadaju i djela ubojstva, mučenja i silovanja u ratu.
Balkanska istraživačka mreža tako u svom izvještaju navodi kako su najmanje trojica osuđenika dosad iskoristila tu mogućnost, dok su još dva takva slučaja u procesu. Branko Pudić, recimo, osuđen na godinu dana zatvora zbog mučenja zatvorenika nesrpske nacionalnosti u logoru Luka u Brčkom, “odslužio” je tu kaznu uplatom protuvrijednosti od trideset šest i pol hiljada maraka na žiro-račun Države, dok je Atif Krkalić iz Zenice jednakim iznosom isplatio svoju kaznu od jedne godine zatvora zbog fizičkog zlostavljanja trojice srpskih civila, prilikom ispitivanja o posjedovanju oružja u jednoj kafani u Jelahu kraj Tešnja 1992. godine.
Sve je to strašno, ali najstrašnije – strašnije od svega što sam iz Bosne i Hercegovine čuo u ovih dvadeset godina otkako je rat završio – jest slučaj Amira Ćoralića, koji je 1993. godine kao pripadnik 4. brigade Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna iz roditeljske kuće izveo jednu djevojčicu i odveo je u cazinsko naselje Tržac, gdje je brutalno silovao. Prošle godine Amir je sve priznao pred Kantonalnim sudom u Bihaću, sud je silovanje okarakterizirao kao ratni zločin protiv civila, oštećenoj dosudio pedeset hiljada maraka odštete, a zločincu cijelih dvanaest mjeseci zatvora, nakon čega je lola jednostavno otišao u banku i uplatio u budžet tries’ šes’ i po hiljada maraka.
Ima, shvatili ste, kurvi, ali nema para.
Grdo i strašno zvuči to što sam napisao, znam, ali tko sam ja da propitujem odluke suda? A časni sud u Bihaću pravomoćno je, eto, jednu djevojčicu proglasio kurvom, pa joj još i istakao cijenu: ukupno osamdeset i šest i pol hiljada konvertibilnih maraka za noć. Može, priznajem, izgledati skupo, ali podsjećam da to nije obično silovanje, već ratni zločin.
Časni sud u Bihaću jednu je djevojčicu proglasio tako skupom kurvom, jednog ratnog zločinca bogatim playboyem, Bosnu i Hercegovinu javnom kućom, a sebe svodnikom: omogućivši njenom silovatelju da slobodu kupi novcem – da jedno brutalno iživljavanje nad djevojčicom plati općom uplatnicom u najbližoj pošti – sud je, naime, i onih pedeset hiljada maraka odštete za žrtvu pretvorio u tarifu za jednu noć, a onih trideset šest i pol hiljada, jebiga, u proviziju za svodnika.
Grdo, rekoh, zvuči i najstrašnije što ste čuli, ali ne postoji ljepši način da se suhim pravnim rječnikom objasni činjenica kako je jedna cazinska djevojčica svojim krhkim tijelom napunila državni budžet za trideset šest i pol hiljada maraka. Ne postoji drugi način da se suhim pravnim rječnikom objasni činjenica kako je jedna nesretna cazinska djevojčica svojom najstrašnijom traumom sucu Kantonalnog suda u Bihaću osigurala godišnju plaću.
Pitajte, uostalom, tu djevojčicu, danas ženu s nezaliječenim ožiljkom, pitajte nju kako se to točno kaže, kako se točno naziva država koja zarađuje na silovanim maloljetnicama, i kako se točno osjeća žena čiji je silovatelj za jednu noć divljeg seksa platio državi trideset šest i pol hiljada maraka.
Bogata bi bila Bosna i Hercegovina, najbogatija zemlja na svijetu, kad bi svaki ratni zločinac uplatio u budžet stotinu maraka za dan zatvorske kazne.
Ima u Bosni slobode, ali nema para.