Inspirisana mehanicističkom filozofijom i dekartovskim pristupom tijelu kao mašini, na koji me u skorije vrijeme podsjetila Silvija Federiči, odlučih naslov ovog eseja posvetiti samo prvom od nekoliko pretpostavljenih segmenata pristupa temi koja me trenutno lično umnogome opterećuje (*namjera planiranog sadržaja pisanja rijetko je istovjetna potonjem proizvodu pisanja). S ciljem opravdanja, za koje uopće nisam ni sigurna da li je neophodno – no suvišno neće biti, pa dobro – zašto temi tijela koju bi bilo poželjno i aktuelno istražiti znanstvenije i konkretnije, pristupam subjektivno i esejistički, napominjem da me tema dotiče lično i emotivno šaljući vibracije mome ‘graviditetnom’ tijelu da se samo izrazi. Tome u prilog vratit ću se i svom nekadašnjem Eseju o eseju, posuđujući iz njega svoj tadašnji početni moto: Kličem pred velikim čovjekom – Montaigneom, koji mi, rodivši neobaveznu formu, pruži priliku da izrazim slobodan stav i svoje iskustvo. S obzirom da esej, odlučimo li vjerovati autorima metaeseja, odlikuje subjektivno tretiranje teme, manja sistematičnost u izlaganju, te zanemarivanje akademskih pravila, smatrat ću da je u slučaju pisanja iz tzv. „drugog stanja“ tijela i uma prethodno navedeno najprikladnija forma misaonog izričaja. Istovremeno, ne bi bilo zgoreg napomenuti da će u ovom radu biti moguće prepoznatljivi pomalo marksistički stavovi i pristupi analizi pojedinih sadržaja, a koji ‘pak ne bi trebali odvući pozornost sa primarnog sadržaja i cilja ovog rada; osvjetljavanja jednog fenomena iz subjektivne, nadajmo se, nešto drugačije pozicije i promišljanja trudnog ženskog tijela.
Žensko tijelo kao nerazumni hormonalni stroj
„Čini mi se da ste suviše optimista u pogledu brige muškaraca za žene u drugom stanju.“
Simon de Bovuar
„U mehanicističkoj filozofiji telo je opisivano po analogiji sa mašinom, često s naglaskom na njegovoj inerciji. Telo je shvatano kao sirova materija, potpuno lišeno bilo kakvih racionalnih kvaliteta: ono ne zna, ono ne želi, ono ne oseća.“ Ovakvo promišljanje iz circa 17. stoljeća se, jasno, nije odnosilo na trudno tijelo, nego i na svako drugo. Mene, pak, uznemirava činjenica da se slično poimanje tijela ne izriče glasno, ali se njegovo prisustvo u porama nosećih ženskih tijela, neosporno osjeća i tri stoljeća kasnije. U slobodnoj preformulaciji bi to možda glasilo ovako: ono ne zna, ono nema pravo da želi, njemu se čini da osjeća. Jedna od prožimajućih teza izvrsne studije Silvije Federiči „Kaliban i veštica“ jeste tretiranje žene kao mašine za proizvodnju radnika, te zanemarivanje vrijednosti takvog rada čak i unutar marksističkog pristupa koji se predstavljao kao solidaran i zaštitinički u odnosu na proleterijat u cjelini. Njena kritika upućena direktno Karlu Marksu odnosi se na njegovo zanemarivanje historijskog ugla žena pri tvrdnjama prema kojima kapitalizam „utire put ljudskom oslobođenju“.
Naime, ta istorija pokazuje da su čak i onda kada bi muškarci dostigli određeni stepen formalne slobode, žene uvek bile tretirane kao društveno inferiorna bića i bile eksploatisane na način vrlo sličan robovlasništvu. Zato reč ‘žene’, u kontekstu ove knjige, ne označava samo skrivenu istoriju koju treba učiniti vidljivom već i poseban oblik eksploatacije i, samim tim, jednistvenu perspektivu iz koje se razmatra istorija kapitalističkih odnosa.
Autorica dalje navodi kako je cilj lova na vještice, koji i jeste njena centralna tema, zapravo bio uništavanje kontrole koju su žene imale nad svojom reproduktivnom funkcijom. O svođenju žene na matericu Federiči govori i u kontekstu tzv. „vremena kompjutera“ u koje se, također, prema autoricinim riječima, osvaja žensko tijelo kao uslov za akumulaciju rada i bogatstva, što je vidljivo po „institucionalnom investiranju u razvoj novih reproduktivnih tehnologija“ etc. Međutim, ono na što mene navode prethodno navedene opaske, te ih stoga i uvodim, jeste sljedeće: muškarci (a nesvjesno i žene) kapitalisti vode više računa i ‘nježnije’ pristupaju mašinama u svojim postrojenjima, cijeneći ih, svjesni da su im potrebne za proizvodnju materijalnih dobara, nego prema reproduktivnim ‘strojevima’ – ženama u trudnoći i vremenu podizanja radne snage (koja se zaboravlja kao ‘dobro’). Čini se posve jasnim kako prve mašine zahtijevaju njegu, popravke, pažljivo rukovođenje, ulaganje, ‘podmazivanje’ etc., dok se žene koje, vodeći se marksističkim analitičkim aparatom kako je na početku nagoviješteno, pojavljuju kao ‘strojevi’ drugog reda, samoodrživi, samoobnovljivi, čvrsti i trpeći, otporni na grubo rukovanje. Lov na vještice kao divlja bića, nezasito požudna, buntovna i neposlušna rezultirao je novom slikom femininosti i krotkijim idealom, izvrsno predskazivim riječima francuskog filozofa Pjera Bajla (Pierre Bayle, Dictionnaire histroique et critique, 1740) koji hvali snagu ženskog ‘materinskog instinkta’ rekavši da u njemu treba vidjeti pravi božanski izum, „koji garantuje da će žene, uprkos teškoćama porođaja i podizanja dece, nastaviti sa reprodukcijom.“ Na sličan način je „poštovao“ žene i Martin Luter King, primjećujući kako su žene „potrebne zbog uvećanja ljudske vrste“, te „ma kakve bile njihove slabosti, žene poseduju jednu vrlinu koja ih sve poništava: imaju matericu i mogu da rađaju“. Ali šta ako neće?
Pretpostavljam da se ne bih trebala toliko ni žestiti na njih dvojicu ukoliko se samo prisjetim veličina poput Ničea; mislioca koji ženu shvata kao tajanstveno biće koje se izražava u funkciji ridanja i materinskom instinktu, te biće puno misterija čije je rješenje trudnoća ili Frojda, koji me smatra bićem sa „šupljim seksom“ i sada sa svojih gotovo punih trideset „svršenom“ ? No, recimo, eto, da je umnogome, barem u teoriji i umjetnosti, takvo promišljanje osuđeno i prevaziđeno. S ushićenjem iznevjerenog beznađa kao posljedice zaboravne mahističke historije umjetnosti, podsjećam (da provirimo i u sferu, meni lično bliskih, likovnih umjetnosti) na simbolistu Gustava Klimta, njegove fantastične slike nosećih žena, sklupturu „Alison Lapper Pregnant“ Marka Kvina, te hiperrealistične skulpture Rona Muecka iz 2002. „Mother and Child“ i „Pregnant Woman“. No, kakvu sliku imamo na ovome polju danas? Vratimo se onome; „šta ako neće?“ ili „šta ako više neće?“ Može li se o tome govoriti?
Trudničke muke kao sramota i tabu: otuđenje od sopstvenog tijela
„Nemoguće je dočarati bol i očajanje kroz koje je prolazila žena koja je gledala kako se njeno telo okreće protiv nje same, kao što je to moralo biti kod neželjene trudnoće.“
Ova tvrdnja je samo djelimično tačna i potrebno ju je nadopuniti. Naime, očajanje iz istih razloga prisutno je i kod željene trudnoće. Trudna tijela su teška i bolna, podložna cijeloj paleti mučnih promjena koje noseću ženu čine trpećim subjektom. Međutim, uprkos mnogim pomacima naprijed, društvo je i danas toliko represivno da najvećim dijelom žene gotovo i ne govore o tome, kako ne bi bile osuđene kao „kljakave“, „razmažene“, „nesposobne“ i „loše buduće majke“. Neprestano ih se ušutkuje opaskama da trebaju biti zahvalne na tom najveličanstvenijem od svih poklona koji će „dobiti“ – čedu. Ali već sama prvobitna postavka ovakve tvrdnje je izrazito netačna; otac je taj koji će ‘dobiti poklon’, stičući pride – potpuno neosnovano – neupitno i po inerciji pravo imenovanja i prezimenovanja tog ‘poklona’, u koji je u ovoj fazi najčešće uložio tek jedan sopstveni snošajem krunisani seksualni užitak više, dok će ga majka mučno ‘proizvoditi’ svojim otuđenim tijelom, dugih devet mjeseci, a pri tome, ukoliko je ‘uzorna’, ‘feminina’ i ‘krotka’, neće se žaliti niti govoriti o tome, a kamoli potraživati prava na imenske odrednice. Na bol trudnog tijela stavljen je veliki čvrsti žig tabua.
Gavrić Aida: 1986 god.
ZM: 14.02.15. Ab: 0 PR: 115/50 TT: 79kg Edemi neg.
Kontrolni pregled, subjektivno bolovi u sjedalnim kostima koji iridiraju niz noge, te bolovi u predjelu prepona. Otežano ustaje iz kreveta, otežano se kreće … ne koristi Tothema amp.
…
Dg. Gravidatis HBD XXX
Coliptis
Th: Centravit Natal
Mg 375 mg
Apaurin 2mg 2×1/ per os kasnije pp
Redukcija soli
Mirovanje
(neizrečena dijagnoza: neposlušna žena. Odlučila je pokušati sa cijeđenom cveklom, mrkvom, limunom i jabukom. Ne jede meso/tzv. životinje. Prkosi mesnoj i farmaceutskoj industriji + žali se na bolove koji nisu na popisu onih protiv kojih se, prema utvrđenim medicinskim/ginekološkim pravilima, mora nešto podzeti, poput. npr: disfunkcije simfize pubis o kojoj je dotična neposlušna pacijentica sama čitala nastojeći si „pomoći nakon tri mjeseca bolova na koje niko ne obraća pažnju“, pa se usudila da sugeriše provjeru mogućeg problema s obzirom na samo-ustanovljene slične simptome. Međutim, bolovi su uzrokovani bebinim okretanjem po stomaku; nebitno što se sve bebe okreću, a sve žene nisu povremeno nepokretne i invalidne na nekoliko sati dnevno.)
Dakle, bol trudnog tijela je subjektivna. Pitam se da li je subjektivna i krv na jabuci kada god je zagrizem? … jer hormoni nerijetko uzrokuju krvarenje desni u trudnoći. Otok na nogama?…pa sada ne znam kako ću otići od čitaonice do kuće, a da me podrugljivo ne prozovu trudnom ludom samarićankom koja bosa gazi glavnim šetalištem glavnoga grada, jer joj cipele koje su joj bile taman u jutarnjim satima, u poslijepodnevnim već ne mogu na noge. Možda je subjektivna bila i skoro dvomjesečna mučnina tijela koje nije moglo niti da jede, a moralo je zbog drugog malog tijela u nastanku, niti da radi, prevodi i piše, a i to je moralo, jer to su slatke i nepriznate mučnine, zbog kakvih bi, odgovorno tvrdim, većina pripadnika povlaštenog roda tražilo bolovanje, njegu ili čak smještaj u kakvu kvalitetnu medicinsku ustanovu u kojoj će se čitav tim liječnika pozabaviti tako ‘neizdrživim’ zdravstvenim problemom. Oduzetost u mišićima? … takva da se noseće tijelo nerijetko budi kao da je cijelu noć trčalo maraton ili primalo žestoke batine. (Bolje prešutjeti, nego ispasti lijena. „Žene su, pobogu, prije kopale njive u devetom mjesecu trudnoće.“ ) Neprestani odlazak u toalet? … san rascjepkan na prosječno pet dijelova. Prestanak rada bubrega i ugrađeni stentovi? Glavobolje? Okrutna, neizdrživa pospanost uprkos dobro prospavanoj noći? …dok obaveze i rokovi ne mare za takve ‘lijene’ ispade i zasigurno samokontroli podložne pojave ukoliko su žene razumna bića!?! Etc.
Ovdje dolazimo do kontradiktorne podvojenosti u odnosu prema trudnom ženskom tijelu. S jedne strane se u potpunosti zanemaruju ili devalviraju muke koje trudnoća donosi ženskom tijelu, dok se s druge strane sve to pripisuje hormonima i neuračunljivosti, odnosno psihološkoj izmještenosti i izglobljenosti trudnih žena. Trudno tijelo se na izvjestan način, čak i imajući u vidu prethodno usvojeno odbacivanje kartenzijanskog dualizma duha i tijela, pojavljuje kao nerazumno tijelo ili tijelo bez razuma. Trudna žena se nerijetko naziva ludom, blesavom, mahnitom, histeričnom, nenormalnom itd. Zanimljivo bi bilo prisjetiti se na ovom mjestu pojma „ženskarstva“; pežorativnog i mizogenskog značenja ženskosti ili ženstvenosti, tj negativne strane psihe i ponašanja žene, koja bi, recimo, da se ko dosjetio da ga oživi (naravno, ironična sam) obuhvatila sve ove odrednice i podvostručila njihov značenjski naboj u slučaju tog nerazumnog trudnog tijela. U skladu sa svojim smjelim, „ženskarskim“ ponašanjem neposlušne žene koja trenutno nosi i trpi jedno trudno tijelo postavljam pitanje: Da li je trudno tijelo na izvjestan način otuđeno samo od sebe? Ako sam prinuđena da jedem kada ne želim, da ne jedem šta i kada želim, da ne pijem vino premda mi se pije, da ne dižem tegove, ne vježbam mišiće i ne trčim, premda mi takve fizičke aktivnosti nedostaju, da trošim vještačke vitamine iako sam potpuni protivnik prirode u tableti, da konzumiram mliječne proizvode kako me ne bi optužili da ‘zanemarujem'i ‘ugrožavam’ plod zbog svojih ‘hirova’ i da sam, eventualno, sama skrivila ako mu se nešto desi, iako se to kosi sa mojim etičkim načelima, kako je to onda još uvijek moje sopstveno tijelo? Takvo tijelo je, naprotiv, krajnje i suviše ‘razumno’ i ustrojeno. Ono je posuđeno i otuđeno. Maloj Arven koja je unutra ja posuđujem i podređujem svoje tijelo, trpeći pri tome. Moje tijelo ni nadalje neće biti samo moje. Otuđenje se prolongira i na period dojenja, ukoliko se doji. Ukoliko se ne doji, majka je, kažu, loša majka, pa da to sada ne dovodimo u pitanje – izašli bismo time svakako iz okvira teme. Dakle, još jednom ponavljam: šta ako neće? Šta ako žena zbog svih tih teškoća ne želi da ponovi svoju reproduktivnu ulogu ili ako želi da podijeli svoje iskustvo na sav glas, pružajući priliku drugim ženama koje, ako bi znale tu subjektivnu istinu, ne bi ni prvi put pristale da ‘posude’ i ‘otuđe’ svoje tijelo ni za cijenu najvećeg ‘poklona’? Ili, šta ako naprosto žele da dokinu tabu, čak i ako bi i same sve ponovo prošle, posudile tijelo, otuđile tijelo, trpile bol, nerazumijevnje i muke? Onda im ne preostaje ništa drugo nego da napišu esej s potencijalnom opasnošću da i to rezultira etiketom hormonima pripisanoj neuračunljivosti trudne žene u akademskom kružooku.
Zaključno: ljepota kao novi imperativ
„Malo ih je obdareno da blistaju ljepotom, ali svako može biti ugodan.“
(Džonatan Svift)
A novi imperativ? 79kg je, u svakom slučaju, previše. U odnosu na početak, 13.5 kg ‘viška’, a smjela sam dobiti svega 8 -12 ukupno. Nebitno, pa i ako jedem zdravo. Kažem doktoru: „Ne znam kako!? Jedem odlično; povrće, salate, voće, čak hljeb je uvijek crni domaći od heljde… jednom sedmično picu i ponekad nešto slatko.“ Kaže doktor: „Eee, pa zato se i debljaš! Od heljdinog hljeba. Ne bi se od onog bijelog udebljala, u njemu nema ništa.“ Kažem doktorici: „Ne znam kako?! Jedem zdravo i uopće ne obilno. Kaže: „Šta doručkuješ?“ Kažem: (cijenjenoj) doktorici: „Npr. voćni šejk od banane, jabuke, lanenih i chia sjemenki i žitarica.“ Kaže: „O, pa to ti je razlog. Žitarice su strašno kalorične, namaži nešto.“ Zbunjuju me. Šta od dva imeprativa izabrati: da beba bude zdrava (pa uz nju možda i ja) ili da ja budem lijepa i lahka – ne jedući zdravo? Paradoks. Mjere nas. Tlak nekad i zaborave, ali vagu nikada. Novi imperativ nosećeg tijela je ljepota. Danas, u 21. stoljeću, pošto uglavnom više ne oremo njivu i slično, moramo barem biti lijepe trudnice, i dalje privlačne i seksipilne, nipošto „šupljeg seksa“, ali odmjerene. Nedavno pročitah na jednoj od društvenih mreža, na nekoj komercijalnoj stranici, zahvalnicu nekog muškarca trudnim ženama koje nose lijepe, duge haljine, umjesto tako ružnih i neukusnih helanki. Upitah se nad svojim helankama; jedinim udobnim oblikom odjevnog predmeta koji mi je u ovakvom ‘stanju’ dostupan. Možda bih trebala da uložim u neku haljinu, da nepoznatoj gospodi budem trudnica ugodna za oči. Pa mogu barem biti ugodna! I svakako, ne smijem zaboraviti kremu za strije, nevažno što ne pomaže, da ne budem neodgovorna i kriva, jer poslije „lijepe trudnice“ valja ponovo biti lijepa žena i lijepa majka, koja se nije ‘pustila’ i ‘prosula’ u trudnoći.