Nikola Đuričko jedan je od najosebujnijih srbijanskih glumaca mlađe generacije, jer je u karijeri podjednako uspješno igrao u pozorištu, na televiziji i na filmu. Rođen je 1974. godine u Beogradu, gdje je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti.
Na filmu se javio veoma rano, igrajući filmske role još dok je bio u dobu starijeg tinejdžera, a prvi nastup imao je u filmu rediteljice Gordane Boškov Šta je s tobom, Nina 1984. godine. Nakon toga glumio je u brojnim filmovima jugoslovenske, a kasnije i kinematografije Srbije, među koijma treba izdvojiti: Poslednji krug u Monci, Do koske, Lajanje na zvezde, Bumerang, Kad porastem biću kengur i mnogim drugim.
Nikola Đuričko bio je gost Sarajevo Film Festivala i član je žirija Takmičarskog programa – igrani film.
- Koliko su filmski festivali, kakav je SFF, važni za prikupljanje filmskih ideja, bilo da je čovjek režiser, scenarist ili glumac?
– Odgovor na pitanje je jednostavan – Festival u Sarajevu je važan za naš region i za sve nas koji se bavimo filmom. Iz puno razloga je tako. Prvo postoji market filmova, gde se razvija filmski biznis, zatim tu je program, u kojem se mladi talenti uče i susreću sa etabliranim umjetnicima, pri čemu se stvaraju mreže poznanstava. Važan je i za susrete producenata, jer je to mjesto gde se upoznaju i razvijaju zajedničke koprodukcijske ideje i razvijaju strategije nastupa pred fondovima od kojih očekuju da dobiju novac za razvoj svojih filmskih ideja. Dakle, ovdje se razvijaju umjetničke i poslovne saradnje, a pored toga postoji i ljudska dimenzija, jer se svi na festivalu zbližavaju. Čini mi se da to jedino može da donese nešto dobro. Naravno, efekti naših druženja ne mogu da se osjete odmah sutra ujutro, ali za neke dvije ili tri godine festivalu se vraća talas realiziranih ideja koje su začete u nekim od prethodnih godina.
- Zadnja godina bila je kobna za glumište u Srbiji, jer su preminuli neki od velikana koji su obilježili kinematografiju bivše Jugoslavije (Bora Todorović, Dragan Nikolić, Milomir Mandić Manda, Velimir – Bata Živojinović, Mira Stupica). Svi su oni renome stvarali u društvu koje je cijenilo filmsku umjetnost i davalo izdašne potpore za snimanje filmova. Koliko je glumcima Vaše generacije danas uopće omogućeno da prave velike i upečatljive proboje na filmu kada znamo da je kinematografija u Srbiji u teškom položaju?
– To je tako… Moje kolege koje su otišle bili su jedna generacija čak, ako ćemo iskreno, koja je imala tu privilegiju i sreću da snimaju puno filmova u svom životu. Neki od njih su snimili 200 filmova u svome životu. Ja sam do sada snimio 40, Miloš Biković, koji je izuzetno tražen glumac, snimio je svega četiri ili pet filmova. Brojke pokazuju da sve to ide silaznom putanjom. Mi smo siromašno društvo, a film je skupa igračka i vrlo skupa stvar. Inače je kod nas kultura na veoma zabačenom mjestu. Problemi koje smo mi sebi napravili u prošlosti su toliko veliki da nam oduzimaju svo vrijeme, i sve novce, i svu energiju.
Ipak, mislim da bi se mogao naći novac za mnoge filmske projekte, jer mi dajemo ogromne subvencije za nekakve fabrike, koje samo proizvode neke tužne i nesretne ljude. Dio tog novca mogli bismo prebaciti na kulturu, na zdravstvo i školstvo. Nisam u mogućnosti da donosim odluke, ali žao mi je tih naših malih zemljica, jer one razdvojene nemaju mogućnosti i kapaciteta da mogu na neki zadovoljavajući način pratiti naše želje i ritam pravljenja filmova potreban da bi kinematografije dosegle iznova stari sjaj. Snimanje filmova je prilika u kojoj se stvaraju glumci, pisci reditelji i snimatelji i uopšte ekipe koje rade na filmu, a posredno stvara se i publika, koja će onda gledati takve filmove.
- Radili ste mnogo kao televizijski glumac, a kako vidimo, produkcije televizijskih dramskih serija doživljavaju pravu ekspanziju na Zapadu. Sada, pored HBO-a, imamo i nove, posebne, medijske platforme specijalizirane isključivo na proizvodnji i prikazivanju TV serija, kakav je, recimo, Netflix. Da li će takvo shvatanje televizijske produkcije, po Vašem mišljenju, uskoro doći na prostor bivše Jugoslavije?
– Nećete mi vjerovati kada ovo kažem – lakše je snimiti jedan film, jer za njegovo snimanje je potrebno sadržajem ispuniti jedan ili dva sata produkcijskog vremena. A kada imate seriju, onda imate 10 ili 12 sati produkcijskog vremena, koje morate ispuniti sadržajem. Slažem se da neke serije nikada ne mogu da budu film, ali televizija je pobjedila u tom smislu što se oslobodila reklame i oslobodila se networka. Oslobodila u tom smislu da vi morate da pravite neki prime time, gdje ljudi moraju u osam sati navečer da sjede ispred televizora i gledaju vašu seriju. Sada postoji ta sloboda da serije možete, koristeći te platforme, gledati kada god to želite i imate slobodu da sami birate sadržaje koje ćete gledati. Osim toga, otkrilo se da ljudi to jako vole da gledaju. To vole da gledaju više nego bilo šta drugo, jer vi gledate seriju ritmom koji vi to hoćete. Čim ima novca, sve lako ide.
Sjećam se da je u Holandiji, kada sam tamo jednom bio, za samo jedan dan prodato četiri miliona pretplata za jednu takvu platformu, a cijena jedne pretplate je bila 10 eura. To je mnogo novca, koji čovjeku onda omogućava da pravi šta hoće i zove glumce, režisere i scenariste koje hoće. Filmovi, na žalost, ne mogu još uvijek da nađu tu vrstu finansiranja. Postoje neki fondovi, ali oni nisu dovoljni. Film je još uvijek umjetnost i on ima svoje uspone i padove, ali mislim da će film uvijek trajati. Teško da će kod nas ikada doći vrijeme da ćemo snimati takve serije, iako ja mislim da i one mogu govoriti o veoma ozbiljnim temama i da mogu imati umjetničku vrijednost.
- Koliko je važno da se na prostoru nastalom raspadom Jugoslavije stvaraju jake koprodukcijske veze, ne samo zbog finansijskog interesa, nego i zbog činjenice da su kulturne zajednice tih zemlja, nakon ratova, još uvijek pomalo razdvojene i otuđene jedan od druge?
– To je možda najdivnija stvar, jer koliko god smo mi željeli da se razdvojimo jedni od drugih, život nas prosto tjera da se ponovo skupimo – i na nivou trgovine, i na nivou kulture, i na nivou slobodnog kretanja ljudi. Koliko god to mene činili nesretnim, mi u Srbiji jednostavno ne možemo sami da izguramo jedan film i primorani smo da radimo koprodukcije sa Slovenijom, Hrvatskom Bosnom i drugim zemljama u regionu. Koliko god to bilo mučno, mene raduje što mi ne možemo sami izgurati film i da moramo raditi koprodukcije. Sada je taj prostor još širi i došao je čak i do Turske. To je pozitivno, jer naše male zemlje nisu, odjednom, naše jedino tržište, naših tridesetak glumaca nisu jedini glumci koji postoje, ima svega više – pisaca, scenarista, snimatelja… Kada našoj regiji jugoistočne Evrope pridodamo Tursku. onda shvatimo da je to tržište koje broji više od 100 miliona gledalaca, što znači da potencijalno vaš film može da bude izuzetno gledan. Koprodukcije i ujedinjavanje mogu samo dobro da donesu.
- Ovogodišnji ste član žirija Takmičarskog programa na SFF-u. Taj program upravo pokriva regiju o kojoj ste govorili. Šta Vi mislite, u kojem pravcu se kreću kinemtografije tih zemalja?
– Rekao bih da Rumunija ima izuzetno živu kinematografiju, Bugarska pokazuje neku neobjašnjivu vitalnost, Turska već dosta vremena to ozbiljno razvija, Hrvatska ima dosta lijepo uređen filmski fond i snima desetak filmova godišnje, koji će neminovno dovesti do kvalitete. U tom će procesu sazrijeti nekoliko autora, to je neizbježno. Bosna isto ima neku vrstu ritma i autore koji imaju snažan umjetnički pečat u filmovima. Bojim se da mi u Srbiji imamo najveći problem, jer smo pali sa proizvodnjom od desetak filmova godišnje, na samo dva ili tri. Mi skoro dvije godine nismo imali fond, i to su stvari koje ne primjećujete odmah, nego nakon dvije-tri godine uočite da nemate ni jedan novi film. Sada se to opet malo pokrenulo i treba opet vremena da se ti filmovi snime. Meni se čini da ta naša balkanska kinematografja ima svoje mjesto u svijetu i mi to upravo tako i treba da gledamo na stvari, a ne da bježimo u te naše male lokalizme, nego baš treba da se izdignimo.
- Kinematografija Srbije je u prošlosti bila poetički veoma specifična. Od čuvenog crnog vala, preko poetike filmskog humora i, na koncu, angažirane antimiloševićevske kinematorgafije, koja je bila dio društvenog otpora njegovom režimu i ratovima u Jugoslaviji. Postoji li danas u kinematografiji Srbije slična poetička tendencija?
– Pa, jako teško, jer snime se tri filma godišnje. Filmaši muku muče sa budžetima. Bioskopi su u rasulu. Film je uvezan sa hiljadu različitih stvari. Ako vi nemate bioskope, onda nemate distibutere, ako nema distributera, onda nema ni sponzora koji bi ulagali u film, jer prosto nemaju motiva. Nema više ogromnih državnih firmi koje su pomagale snimanje filmova. Jako se teško dolazi do filma. Pogledao sam četiri naša filma koja su ove godine izašla i čini mi se da je jako teško naći neku vezu između njih. Ima nekih mladih autora koji se pojavljuju i koji imaju svoju poetiku i razvijaju neki svoj specifičan autorski stil, koji se gaji i njeguje u evropskom filmu. Na žalost, toliko malo se filmova snima da je prosto nemoguće da se ta kinematografija razvije na način koji Vi pominjete.