Olimpija bila, pa prošla. Rade se raznorazne analize nacionalih sportskih saveza. Sumiraju se rezultati iz Rija. Pljuje se po onoj De Kubertenovoj, “važno je učestvovati”…Jer da je samo važno učestvovati homo sapiens bi i dalje ladio muda po stepama subsaharske Afrike, dok bi nas Kromanjonci istjerivali iz pećina i pameti učili.
Dabome da je važno pobijediti, ili ostvariti barem dobar plasman.
A, gdje je u čitavoj ovoj priči Bosna i Hercegovina? Nigdje, nula bodova. Ove godine je Amel Tuka i njegovo polufinale plafon BiH sporta na Olimpijskim igrama. Ako ćemo pravo, Amelova forma je bila u strmoglavom padu, pa mu je Rio došao nešto kao epitaf sezone. A, ako ćemo praviti sveopštu generalizaciju, onda, pa onda brate mili moramo znati da nam je kao “sportskoj naciji” Nedžad Fazllija i njegovo 6 mjesto u Sidneju kapak.
A, što je sve to tako?
Naprvo, kao u svakoj drugoj balkanskoj prćiji u sport se ne ulaže ništa, a ako se i ulaže to su kolektivni sportovi. BiH je imala tu nesreću da ovu olimpiju nije prošla niti u jednom kolektivnom sportu. Što će reći ostali su nam pojedinci, kojima pomaže babo, mater, Allah, Bog, a najviše pomažu sami sebi…I ti pojedinci nisu ostvarili najbolje rezultate, od tenisera Džumhura, do Tuke…jer jebi ga, nisu bili u top formi. A, za top formu i tempiranje iste, opet treba dodatnih novaca, pretočenih u beskonačne treninge, pretočenih u timove nutricionista, fizioterapeuta, kondicionih trenera, sportskih psihologa…i opet se može natrefiti epic fail (vidjeti pod Đoković).
Ovako gledajući, možemo mi samo zahvaliti našim olimpijcima što pod napravljenom geometrijskom zastavom BiH uopšte i nastupaju.
Ali.
Ali u svemu ipak ima onog ljudskog preispitivanja. Pa, majku mu Fidži osvoji zlato u ragiju, Sjeverna Koreja u gimnastici, Kosovo, to smo apsolvirali ima svoju zlatnu curu Maljindu Keljmendi… Jesmo li baš u rangu Butana, Tonge i Novog Zelanda. Šalim se, Novi Zeland je osvojio 18 medalja i sportska je supersila.
No, prije novog zelanda, ajmo malo škicnuti u komšijska i susjedska dvorišta. Susjedi iz Hrvatske imaju čak 10 medalja od koji je 5 zlatnih. Srbija ima dvije medalje manje, ali se može podičiti medaljama u kolektivnim sportovima. Kosovo, narečenu jednu medalju i Slovenija 4 medalje. Ostale bivše Jugoslovenske republike su se poput BiH vratile kući sa krompirićem. Očekivano.
Nego.
‘Ajmo malo o svjetskim sportskim trendovima, prije nego što bubeknemo Bosnu među njih kao kamen u lokvu.
Primjetno je da se ovakva vrsta sporta koji favorizuje klasičnu predstavu i spektakl, koji njedri superzvijezde, supertimove i velike sponzore, sistemski najbolje funkcioniše u Sjedinjenim Američkim Državama. Od osnovne škole, srednje, preko studentskih kampusa, do američkih trajalsa, čitav sistem je podređen proizvodnji superzvijezda, a koje će proizvesti još zabave, još gledanije i skuplje prenose, sa još više sponzora. Dakle, novac, koji proizvodi još novca. Donekle, ovaj tempo može ispratiti Velika Britanija, Kanada, Australija, Japan, Kina. Dakle velike svjetske sile.
Šta smo još naučili na ovim Olimpijskim igrama? Pa, trend u superrazvijenim zemljama, poput skandinavskih, zatim Novog Zelanda, Švajcarske i prebogatih naftnih kraljevina ide ka tome da se poboljšava sportski način života SVAKOG pojedinca, i da se ljudi individualno opredjeljuju za sportove koji uopšte nisu niti kompetitivni niti olimpijski. Od paraglajdinga, bandži džambinga, do ostalih adrenalinskih zamlata. Dakle, zdrav život i adrenalin. Pa još sistemski. Možda zato i nisu prebogate zemlje osvojile toliko medalja koliko je očekivano, ali ne padaju u katatoničnu pljuvačinu i nacionalnu depresiju. Konkretnije, jebe se prosječnom Fincu, skejteru, koji dva puta sedmično ide u teretanu,koji je do svoje tridesete obišao svijet, nesupjeh tradicionalno dobrih kopljaša na Olimpijadi u Riju.
Jesmo li još nešto naučili?
Zemlje poput Kine, Rusije i ostalih, koje su etiketirane kao “onozavjesne i nedemokratske”, takođe su stvorile svoje sportske elite, koje se ne bave toliko nacionalim takmičenjima. Sa druge strane, očigledno, nisu poradile na novim generacijama farmaceutika, pa je primjerice kao iz kurca zbog zastarjelog dopinga Međunarodna atletska fedrecija izbacila ruske ateletičare sa Olimpijskih igara. Nošenje olimpijske zastave na zatvaranju igara od strane Jelene Isimbajeve, nekako im dođe kao rekvijem za ruske sportske snove.
Ostatak svijeta je mogao koliko je mogao, sa izuzetkom Latinske Amerike, koje je mogla više.
A, gdje smo mi, druže?
E, sad kamen u lokvu olimpijskog sporta.
Bosna i Hercegovina je paraolimpijska zemlja. Ovo shvatiti i bukvalno i u prenesenom značenju. Prvo u prenesenom.
Dvadeset godina nakon rata, mi ne možemo sastaviti pojedine olimpijske saveze u jedan. Mi imamo JEDAN olimpijski bazen koji zadoovljava norme Svjetske plivačke fedrecije, samo jebi ga, zbog profitabilnosti, namjesto plivanja i vaterpola veći dio vremena u njemu se banjaju sredovječni ljudi. Mi imamo, pardon NEMAMO niti jedan atletski teren koji pokriva sve atletske discipline. Mi NEMAMO niti jednu adekvatnu dvoranu za gimnastiku. Naši stadioni i dvorane su ruine koje služe za povremeno iživljavanje huligana u pauzama propadanja istih socrealističkih građevina.
Naši najbolji treneri, terapeuti, sportski doktori, odaavno služe druge po svijetu. Naši najbolji sportisti imaju, jebi ga, taj problem što svoju zemlju ne doživljavaju kao svoju. Oni su, znate, istaknuti reprezentativci Srbije i Hrvatske, većinom.
Paraolimpijada je nama metaforičko stanje svijesti jer smo mi BUKVALNO najnesportskija zemlja na Balkanu. Da podsjetim, sportisti iz Bosne i Hercegovine su do sada učestvovali na ukupno 13 olimpijskih igara, sedam ljetnih i šest zimskih, ali se nikad niko nije popeo na pobjedničko postolje. Nikada. Sve ostale balkanske zemlje imaju medalje. Sve.
A, sad bez metafora. Ova unesrećena zemlja je na volšeban način postala parolimpijska velesila. Prije svega u sjedećoj odbojci, gdje je nepobjediva i gdje nam redovno donosi medalje. Pazite sad. Selekcija BiH u Riju će jurišati na peto paraolimpijsko odličje. U četiri uzastopna nastupa u finalima naši odbojkaši osvojili su zlato u Atini 2004. i Londonu 2012., te srebra u Sidneju 2000.i Pekingu 2008. godine.
Dakle riječ je o istinskim herojima, olimpijcima.
Ovi ostali, zajedno sa narodom imaju, ironično iskrivljenu paraolimpijsku sliku o sebi samima i zemlji u kojoj žive. Svi zajedno imamo mentatlitet nepopravljivih luzera, kojima očigledno nešto treba da se desi, e da bi uspjeli. Bosna i Hercegovina je sa velikom NULOM po ko zna koji put okončala svoje sportske olimpijske patnje.
I svega toga, od propasti sporta do svjetskih dometa paraolimpizma ne bi bilo, gorak zaključak, da nije bilo RATA.
A, šta nam donosi budućnost? Naprvo, niti ne znamo u kom obimu smo država, niti kad i koga podržavamo. Nemamo sistem, ali zanimljivo imamo kadrovsku infrastrukturu partijskih poslušnika, koji bivstvuju kao takvi i debelo su plaćeni. Što bi se reklo od imaginarnog sportskog olimpijskog kostura za Tokio 2020. Imamo dobro iskrivljenu kičmu administracije i promaju između.
A, to nam sve garantuje da ćemo biti zemlja hrabrih heroja paraolimpijaca i da ćemo se olimpijskom odličju moći nadati 2120. Ako nas, naravno, kakav rat ne osnaži u paraolimpijskom smislu.