Bosna i Hercegovina u 138 godina promijenila je osam društveno-političkih uređenja. Svako od njih najbolje ilustriraju umjetnički radovi – plakati, naslovnice knjiga, slike itd. – koji pričaju rječitije i iskrenije od bilo koje oficijelne historije.
Upravo te neobične svjedoke deset godina sakupljao je Asim Đelilović, predavač na Odsjeku za produkt dizajn na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Nedavno je u galeriji institucije u kojoj radi, izložio dio nesvakidašnje zbirke pod nazivom Muzej u egzilu. Prvobitno, Đelilović je javnosti instituciju koju je izgradio predstavio u istoimenoj knjizi – u aprilu 2015. godine objavljeno je prvo izdanje njegove monografije, a drugo, prošireno, potkraj iste godine.
U uvodnom dijelu izdanja, objašnjavajući Muzej u egzilu kao ideju i potrebu, autor je napisao: “Od dolaska Austro-Ugarske monarhije 1878. godine pa sve do današnjih dana, u Bosni i Hercegovini je instalirano i demontirano osam različitih država. A riječ je o periodu od samo 137 godina! To je za povijest, priznat ćete, objektivno kratko vrijeme da bi se obezbijedile postavke za stabilan i kontinuiran rast i razvoj jednog društva. (…) Svaka politička tvorevina nastojala je demontirati prethodni upravno-politički sistem i utemeljiti novi, te pomoću njega oblikovati društveni, ekonomski i kulturni prostor. U takvim okolnostima ne može se govoriti o kontinuitetu razvoja bosanskohercegovačkog društva. (…) I taj diskontinuitet u razvoju sa svim svojim specifičnostima predstavlja ova zbirka. Ne kao iscrpna studija već katalog pojava.“
Struktura zbirke i monografije
Monografija je podijeljena na austrougarski period (1878–1918), period Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929), Kraljevine Jugoslavije (1929–1941), Nezavisne države Hrvatske (1941–1945), Narodnooslobodilačkog rata, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945–1990), period Republike Bosne i Hercegovine i vrijeme današnje Bosne i Hercegovine.
Oba izdanja monografije Muzej u egzilu, urađene na bosanskom i engleskom jeziku, štampala je izdavačka kuća Dobra knjiga iz Sarajeva. No, u njima je predstavljena tek četvrtina sakupljene građe.
[Al Jazeera]
“Ljudi su mi donosili materijale uz komentar: ‘Ti predaješ, možda će ti to trebati u nastavi.’ Iz te neobične pozicije nastala je zbirka Muzej u egzilu, mada ja nisam imao ambiciju biti baštinik“, kazao je Đelilović i objasnio da je jedino u knjizi dao sebi za pravo da uradi strukturu zbirke i monografije.
Napravio je formu koja nije izvedena iz prostora umjetnosti, već se oslanja na neku vrstu društvene i upravno‑političke strukture u Bosni. Knjiga i izložba svojevrsno su svjedočanstvo i podsjetnica da su bosanskohercegovački paviljoni u Budimpešti 1896. godine, Briselu 1897., Beču 1898. i Parizu pobudili veliko interesovanje u Evropi i šire.
U paviljonima su predstavljeni društveni i ekonomski potencijali zemlje – a u to vrijeme već su radile prve fabrike koje su podigli prvi industrijalci koji su u BiH došli sa područja Austro-Ugarske monarhije. Autor u knjizi posebno akcentira položaj bosanskog paviljona na tim evropskim manifestacijama.
„BiH je kao evropski teritorij bila ne slučajno smještena između austrijskog i ugarskog izložbenog dijela, što je odražavalo njen poseban položaj u Carstvu“, napisao je Đelilović u knjizi.
Bitno je još istaći da u osvit modernoga doba, tada glasoviti evropski umjetnici različitih profila ne odbijaju pozive da se angažiraju u provinciji Monarhije.
Evidentno je da i u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca industrijski zamak koji je u BiH inicirala austrougarska uprava bio je skoro zaustavljen. No, umjetnost se dešavala u različitim oblicima. U prve četiri decenije – naročito od 1920. do Drugog svjetskog rata – dosta je naših obrazovanih umjetnika donijelo svoja znanja u Bosnu i Hercegovinu.
Muzej u egzilu je podsjetnica i na njihove začetke, ali i cjelokupni životni opus. Jedna grupa bila je u navedenom periodu posebna – Collegium Artisticum koja je djelovala od 1939. do 1941. godine kao sekcija Sarajevske filharmonije. Riječ je o predratnoj avangardnoj grupi koju su osnovali Oskar Danon, Vojo Dimitrijević, Jahiel Finci, Ani Rajs, Matusja Blum, Emerik Blum, Mica Todorović, Danijel Ozmo i Ismet Mujezinović.
Novi društveni, ekonomski i kulturni prostor
Dio zbirke Muzej u egzilu je tabla – skica stripa Seoba Slavena koji je nacrtao Ismet Mujezinović neposredno pred Drugi svjetski rat, a autor je teksta književnik Zija Dizdarević (Vitina, 1916 – Jasenovac, 1942).
Podatke o ovom navodu teško je pronaći u bilo kojoj knjizi jer o samoj grupi umjetnika i Collegium Artisticumu napisana svega jedna publikacija čiji je autor Neđo Šipovac. Dio zbirke je i poster slike Voje Dimitrijevića iz Španskog građanskog rata.
Iako je autor pravio registar pojava „značajan za sve one koji ih žele osvijetliti u punini“ i nijednom od njih posebno nije se posebno bavio niti ih problematizirao, značajno se opet vratiti Collegium Artisticumu. Upravo on je primjer koji vrlo slikovito govori kako je svaka politička tvorevina demontirala prethodni upravno-politički sistem i oblikovala novi društveni, ekonomski i kulturni prostor. Sintetički teatar u okviru kojeg su urađene tri predstave, nešto je svojom inventivnošću i moglo bi se primijeniti i u modernom teatru.
„Bile su to njegove avangardne predstave koje su uvodile na predstavi interakciju sa publikom, kao na primjer postavljanje sajle iznad publike, po kojoj bi hodala cirkuska akrobatska-balerina; ili bi stavljali žabice ispod stolica i u pola predstave bi ih palili. Pucnjava bi stvarala paniku koja je bila dio dramaturgije. To je ono što se danas zovu moderni teatar.
U predstavi “Zašto plače mala Ema” trebalo je napisati “SMRT FAŠIZMU”. Po kazivanju Danona, da bi to prikrili, Ismet se dosjetio podvale, pa su napravili scenografiju sa tipkama od pisaće mašine. Balerina Ani Reis je skakala po tipkama i pisala “Smrt fašizmu”. Nakon toga je, ipak, predstava zabranjena“, kazao je nedavno slikar Ismar Mujezinović, sin Ismetov.
Poziv, ali i vapaj
Inače, serija plakata koje je Ismar Mujezinović radio za Zimske olimpijske igre u Sarajevu također su dio zbirke Muzej u egzilu. Kako je navedeno na početku teksta riječ je o vrlo govorljivom svjedočanstvu kulturno-ekonomskog života u jednoj zemlji kome je politika uvijek poseban začin.
“U našem obrazovanju se ne izučava naša historija i naslijeđe, već neka tuđa – međunarodna. Sami o sebi znamo vrlo malo. I onda kada imamo iskustvo konflikta, onda shvatite da dio problema leži i u činjenici što se ne obaziremo na ono što su naši preci uradili, bilo da je to dobro ili loše. Naspram svakog djela čovjek se može odrediti”, naglašava autor Muzeja u egzilu.
Mnogo je umjetničkih i intelektualinh potpisa u materijalu koji je Đelilović sakupio. Mnogo je sjajnih ideja i ljudi koji su na ovom tlu ponikli i djelovali. Iako bi otišli drugdje po znanje, vraćali su se u Bosnu i Hercegovinu.
Također, iz svega je moguće zaključiti da mnogo kreativnih i pametnih glava bez funkcionalnog institucionalnog mehanizma, rasipanje je dragocjene snage i pameti. I tako nekako u slikama 138. godina. Stoga je Muzej u egzilu poziv, ali i vapaj.