Čudni su putevi pjesnički.
Godina je, mislim, 1980. dječak s torbom u kojoj su note, i pun treme ide na ispit iz klavira, koji baš nije navježbao, a nije ni bog zna kako talentiran: slabo mu idu Czernyeveetide i Lemoinove vježbe, jednog Bacha je i navježbao ali samo prvu stranicu i onda već počinje mijenjati ritam i svirati nešto što ne piše, tu se ne obećava nikakva glazbena karijera, ali sreća roditelji nemaju ni tih ambicija, pa sve nekako prolazi eto tako, dobit će svjedočanstvo, i onda otići na ljeto u Mostar, tamo je sloboda, po cijeli dan može biti na suncu s mahalskom djecom i čitati Alan Fordove i knjige.
Uvijek istim putem do Muzičke škole, samo sada nešto bljeđi, tih nekih oko hiljadu koraka pokockanom ulicom Mustafe Golubića (danas Tina Ujevića), pa kroz Mejtaš, onda ravno pored škole Silvije Strahimir Kranjčević (sve pjesnici), ili kroz Naselje sunca, pa strminom niz Nikole Tesle (danas opet Petrakijina), pored Jerlagića pekare, i na vrata, pa onim kamenim stepenicama, koje je svojim dječijim cipelama uglancao barem nanomilimetar da danas izgledaju kao da su na Stradunu ili na Peristilu.
S lijeve strane od ulaza je plastična ploča piše Tisler viola, s desne kancelarija direktora, a druga desno je soba gdje ga njegov nastavnik mladi akademac Neb(ojš)a Krulanović, danas jazz pijanist i korepetitor u Austriji dočekuje sa sarajevskim lauferskim osmijehom i pitanjem:
– Šta je, jesmo opet “navježbali” onog Bacha? Jesi opet igr’o košarke, i ništa nisi svir’o!?
Bechstein s Katedrale
Onda obično dođe Mitke, student oboe iz Makedonije, i zasvira neku jazz skalu – k’o kad je bog Makedonce stvorio za to, a ne da budu najnoviji antički Grci – i tako ukrug, prođe zima, desi se taj neki ispit, a dijete kao dijete sanjari. Niz hodnik stoje natpisi koji su danas kratka povijest naše muzike, ili naših muzika, kako vam drago: Olenjuk, Andree, Arkus, Šabanagić, Košanin, cijela jedna povijest rasturenog svijeta, koji se razbio kao Bechstein klavir kad bi tresnuo s vrha Katedrale, i čije bi se ploče, tipke, batove i žice razletjele svuda unaokolo. O čemu bi, možda, nekada trebalo nešto i napisati.
Rijetki su đaci koji ne odsviraju nijedan – ni javni ni interni čas, gore u maloj sali Akademije. Ne sviraju, jer naprosto, nemaju što pokazati, njihova je svirka mučno lomljenje prstiju, van dinamike i tempa, i on skoro da nema nikakvu mogućnost interpretacije muzičkih rečenica koje su napisali majstori. No, poput fenomena, pamti skoro “iz prve” sve što čuje na radiju, zna “u nulu” Ispili smo zlatni pehar odIndexa, i Dugme i Čolu, dok mu je Modra rijeka nerazumljiva, to slušaju stariji i oni koji se fakat razumiju. Istovremeno, pomalo i čezne za tim jednim javnim časom, jer je to možda neki dokaz talenta, i da u školu ne ide džaba, ali to se nije desilo, jer, rekli smo, nije bilo razloga.
Ipak, dječak uredno odlazi slušati sve koncerte i polako u podsvijest ulazi Chopinovalirika ili slavenska grandomanija Čajkovskog, ali to su već naknadna znanja i to ne treba upisivati u dušu četrnaestogodišnjaka. Ili treba, vrag bi ga znao. Ili bog, koji ako postoji, mora biti neki opasan pijanist. Ili, makar, trubač. Ili alt – saksofonist.
Negdje u to doba, do ruku dolazi i knjiga Kameni spavač Maka Dizdara, plave korice, i nerazumljivi, arhaičan jezik, u kojem se spominju mačevi i štitovi, u kojoj Ase ležit vojnik Gorčin, i negdje još uvijek ljubi svoju Kosaru, dok zgiba od boli nepreboli, i u kojima se grafike Mersada Berbera prepliću s nekom magmom koju bi danas mogao definirati kao nekog protobosanskog Gospodara prstenova, u nekom vremenu za koje ne znamo ni je li postojalo i s nekim riječima kojima ne znamo značenje.
O tadašnjem vremenu, dječak može znati još i manje: o pjesniku čija je knjiga postala ultimativnim stećkom kulture, ali čija će sudbina biti ukletim znakom i zakonom provincije.Zakopat će ga isti oni koji su ga tapšali po ramenu, proglašavali njegove pjesme genijalnim, neki možda i znali napamet dijelove njegovog opusa. Ali, takvo je vrijeme bilo, reći će, a tako je i danas kad idioti postaju ugledni ljudi i razmeću se svojim netalentom po javnom prostoru, dok najbolji nemaju gdje pisati i ne nalaze prostor da nešto kažu.
Šutnja provincije i tiha mržnja, najviše je što tragač za (poetskom) istinom može dobiti, stalna muka i borba s vjetrenjačama. Zvuk našeg doba je zveckanje oružjem, škrgutanje zubima, lavež pasa lutalica, škripa kočnica džipova kupljenih parama ukradenih od ljudi i države, i to bi bila umjetnički (zvučno!?) najpreciznije djelo o današnjem vremenu. Nekakva atonalna kantata u kojoj se bore ošamućeni zapadni životni stil kanibalskog kapitalizma, i preglasno orijentalno zaumlje, koje vrišti u samom sebi, amplificirano političkim bezumljem.
Wonder u Borgesovoj biblioteci
Dječak uzima svesku, i piše pjesmu po pjesmu, imitirajući Kamenog spavača. Pjesme su nikakve, tu i tamo “pogodi” kakvu rimu – a i kakvi mogu biti stihovi četrnaestogodišnjaka koji nije Stevie Wonder – roditelji se prave da to ne vide, ali sve to negdje ulazi u takozvano formiranje ličnosti, koju će kasnije proglasiti pjesnikom,da bi je mogli gaziti, kao i one prije njega.
I sve to stoji u policama svijesti, poput nekakve beskrajne Borgesove biblioteke, iz koje se neutvrdivim redom, osim možda nebesima znanom, vade pojedine knjige ili kajdanke, i čitaju ili sviraju pojedine knjige ili partiture. Na ovogodišnjem Sarajevo Chamber Music Festu, na ljubazni poziv organizatora, nas četvero pjesnika Ferida Duraković, Šejla Šehabović, Goran Simić i onaj što ovo priča- govorimo stihove Maka Dizdara. Uz gudački kvartet koji čine violinistice Deborah Wong i Sonja Vojvodić, violistica Aida Dajić i čelistica Lidija Paulin.
Kvartet je napisao Vlado Milošević (1901. – 1990.) bosanskohercegovački kompozitor čiji je doprinos istraživanju osnovnih modela i načina sviranja i pjevanja u Bosni i Hercegovini – kolosalan. Kvartet se zove Kameni spavač, a nastao je 1974. godine, nakon što je pjesnik Dizdar u vijećnici Doma Kulture u Banjoj Luci čitao fragmente svoje zbirke. Umjesto uvoda, kompozitor je za svoje djelo, između ostalog, napisao: “Poezija i muzika alterniraju. Oba elementa su umjetničke cjeline, već same po sebi. Ali, u sprezi njihova umjetnička snaga je veća, i one su cjelina u dvojnosti.
Tako je Kameni spavač, sudbinska knjiga, postao prvi javni čas.
Dječaka koji ga nikada nije odsvirao.
Umjesto post scriptuma:
(U kolumnama Elvisa J. Kurtovića, ponekad se, sve češće, omakne podsmijeh u odnosu na pjesnike. Budući da je i sam ‘takav’, autoru tih šala se unaprijed sve oprašta. Uz malu napomenu: neki pjesnici nastupaju s revijskim, a neki s klasičnim orkestrima. Razlika je, nadam se, jasna. I drastićna.)