Ljudi su svuda, bez obzira na porijeklo i materijalnu stvarnost u kojoj žive, samo ljudi, i upravo to redateljica Mirjana Karanović, kako je kazala u razgovoru za Hinu, nastoji prenijeti svojom predstavom “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali”, koja gostuje u listopadu u Zagrebu u sklopu programa festivala 31. Gavelline večeri.
Riječ je o izrazito poetičnom, duhovitom, potresnom i duboko angažiranom tekstu koji kroz priču o slučajnom susretu dvoje ljudi u javnom toaletu i njihovom pokušaju osobne ispovijesti, iznosi iskaz o svijetu i društvu u kojemu živimo.
“Ta se predstava dotiče ljudi, njihovih duboko skrivenih, zatrpanih emocija. Navikli smo šutjeti i držati sve svoje strahove, tuge, slabosti u sebi. Samo bijes, agresiju dijelimo”, kazala je Karanović.
Nemogućnost dvoje protagonista – Mare i Milana – da ispričaju vlastiti život nepoznatoj osobi na neki je način metafora života, koja će nekima biti bliska, nekima malo manje, a možda nekima neće uopće, napomenula je, no “ljudi su svuda, bez obzira na porijeklo i materijalnu stvarnost u kojoj žive, samo ljudi”.
Glumica koja je svojim ulogama obilježila tri i pol desetljeća regionalne filmografije, režirala je i zapaženi film “Dobra žena”, koji je svoju svjetsku premijeru imao u siječnju ove godine na filmskom festivalu Sundance.
Predstava “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali” nagrađivane suvremene bosanske književnice Tanje Šljivar produkcija je Bosanskog narodnog pozorišta Zenica a postavljanje tog teksta za Mirjanu Karanović bio je, kako je kazala, izazov koji nije mogla propustiti.
“Pozvao me ravnatelj kazališta Hazim Begagić. Odlučio i predložio mi. I ja pomislim – ako on vjeruje da ja to mogu, kako da ja ne vjerujem u samu sebe. Naprosto sam morala barem pokušati”, pojasnila je.
To joj je tek druga kazališna režija, nakon što je 2013. u Bitef teatru postavila “Psihozu 4,48” Sarah Kane, a s tekstom se, kako je napomenula, povezala već na prvome čitanju.
“Jednostavno sam prepoznala nešto što je postojalo i u meni, emocije, slike, čežnje, dijelovi iskustva. Iako su likovi u tekstu bili daleko od mene u načinu života, preplavio me osjećaj duboke bliskosti”, otkrila je Karanović, koja potpisuje i scenografiju i scenski pokret te u predstavi igra ulogu glavne protagonistice.
Predstava koja sadrži fragmente svih nas
“Ne znam bi li se moglo reći da je to na neki način predstava o svima nama, ali postoje djelići, fragmenti koji mogu pripadati raznim ljudima. Oni koji su gledali predstavu poslije su mi pričali koji su ih dijelovi najviše dotakli i uvijek su to bile različite priče. Veze koje nam znače, koje su nas uspostavile i još uvijek žive u nama. Djeca, roditelji, majka i sin, otac i kći, brat i sestra, žena i muškarac. Tkanje u kome većina može prepoznati barem nekoliko niti”, kazala je redateljica.
Svoju redateljsku poetiku opisuje kao “moderno kazalište koje kroz modernu i nerealističnu formu donosi na scenu uzbudljivu emociju i intenzitet”, a ovoj je predstavi, kako je rekla, redateljski pristupila prvenstveno kroz formu, dok je glumački dio prepustila osjećajima, iako se to dvoje na mnoge načine međusobno prožimalo.
“Kao redateljica sam tražila formu, kroz pokret, mizanscen, odnos tijela u prostoru, sve pojavno, kroz simbole, ritam, muziku. Redateljska rješenja su izvirala iz glumačkih i isto tako glumica u meni je zahtijevala da joj redateljica pomogne riješiti neku scenu. Glumicu su vodile emocije, a režiju promišljanje”, kazala je.
Radnja je jednostavna: u javnom toaletu susreću se sredovječna žena i mlađi njoj nepoznati muškarac. Kako počinju jedno drugome pričati svoje živote, iz tog susreta izrasta kompleksna igra role-playa u kojoj njih dvoje odigravaju različite situacije iz svojih prošlosti, služeći jedno drugome kao akteri u rekonstrukcijama raznih bitnih trenutaka.
Kroz reminiscencije na recentnu, mračnu prošlost, razmotava se njihovo emotivno klupko prepuno odnosa majka/sin, otac/kći, brat/sestra, ljubavnica/ljubavnik.
Dekonstrukcija osobnih istina
U glumačkom smislu inspiraciju za ulogu Mare Karanović je, kako je kazala, pronašla prije svega u vlastitu glumačkom iskustvu, kako na filmu tako i u kazalištu, “ali i u vremenu u kojem živimo, ljudima koje gledam svaki dan”.
“Inspiracija je uvijek u meni, čak i kada nije iz mog osobnog životnog iskustva. Gledam, slušam, suosjećam i povezujem se u svojoj glavi s mnogim ljudima. Svi oni pomalo žive u meni i oblikuju i moju privatnu osobu i umjetnika u meni”, pojasnila je.
Iz tog slučajnog susreta dvoje ljudi na nekom mjestu koje je javni prostor, bez identiteta, Mara i Milan razvijaju igru u kojoj se bave dekonstrukcijom osobnih, obiteljskih i kolektivnih istina, u jednoj potresnoj metafori života.
“Za mene je najpotresnija ta pomirenost i ravnodušnost s kojom likovi žive i prihvaćaju svoju sudbinu. Pomireni s patnjom. Potresna je i borba djevojčice za očevu ljubav i čežnja žene da iskoči iz depresivne i mučne svakodnevice”, istaknula je Karanović.
Dvostruku ulogu redateljice i glumice nije bilo lako pomiriti, napomenula je, no odustajanje joj naprosto nije bilo opcija: “Bilo mi je jako teško i puno sam puta poželjela pobjeći i odustati. Ali, ja nisam osoba koja odustaje. I onda ujutro ustanem, porušim sve što smo napravili prethodnog dana i počnemo ispočetka”, kazala je, istaknuvši kako joj je veliku podršku i pomoć dao glumački partner Enes Salković, koji je “bio uz mene kada ni ja nisam bila uz sebe”.
Salković je za ulogu Milana dobio nekoliko nagrada, među kojima i onu 61. Sterijinog pozorja za najboljeg mladog glumca, a predstava je dobila i Sterijinu nagradu za najbolji dramski tekst.
Do daljnjega se vraća glumi
Istaknuta kazališna, televizijska i filmska glumica, Karanović je u proteklih 35 godina glumila u nizu istaknutih filmskih ostvarenja s prostora bivše Jugoslavije, dok je u kazalištu tumačila širok raspon uloga, od onih klasičnog pa do suvremenog repertoara, produciranim u srpskim, hrvatskim i bosanskohercegovačkim teatrima.
Za svoje je sjajne glumačke kreacije, kako u kazalištu tako i na filmu, nagrađena brojnim nagradama, a za ukupno stvaralaštvo i doprinos razvoju kazališne umjetnosti, humanitarni rad i društveni angažman dobila nekoliko značajnih nagrada i priznanja.
Nakon ove režije, kako je kazala, planira se više posvetiti glumi – priprema predstavu za sljedeću godinu, ali počinje i rad na novome scenariju.
“Ja se najbolje osjećam na sceni. Tako da je to što režiram za mene dodatak onome što najbolje radim, a to je gluma. Kada glumim i režiram osjećam odgovornost kao da vodim grupu djece na Mount Everest. Otprilike tako! Tada znam da sam ja, redateljica, oslonac svima, pa i glumici u meni”, zaključila je.
Scenografiju i kostime u predstavi potpisuje Sabina Trnka, a glazbu Draško Adžić. U programu je 31. Gavellinih večeri u utorak 11. listopada kao posljednja predstava ovogodišnjeg festivalskog programa koja će biti izvedena izvan konkurencije na svečanom zatvaranju i nakon dodjele nagrada.
Tijekom devet festivalskih večeri zagrebačkoj će se publici, od 1. do 11. listopada predstaviti jedanaest predstava, od čega osam u konkurenciji za nagrade. U kazalištu Gavelli, na sceni Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) te Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Zagreb predstavit će se ponajbolja nova kazališna ostvarenja iz Novog Sada, Ljubljane, Rijeke, Beograda, Sarajeva, Zenice i Zagreba.