Makar pomislila da u vremenu u kome živimo i zemlji koja se ni ne može nazvati državom više ništa ne može iznenaditi ni šokirati, prevarila sam se.
Vijest da je mamlaz, već dobro poznat po kriminalnim radnjama vozeći Golfa 6 u strogom centru glavnoga nam grada ni manje ni više nego 100 km na sat UBIO dvije djevojke koje su u život istom startale, ostavila me užasnutu i skamenjenu. Prošao kroz crveno i dok su one sasvim mirno i sigurno koračale po iscrtanom saobraćajnom prelazu ćaskajući, šaleći se, smijući se ili praveći planove za novu školsku godinu, jednostavno ih pokosio. I pobjegao.
Dok ovo tipkam osjećam kako mi jeza prolazi cijelim tijelom, od nožnih prstiju do glave. Šta reći? Da postoje situacije za koje još nisu smišljene riječi. Sve poznate su se istrošile, i riječi žaljenja i riječi utjehe. Ma koje utjehe? Šta bih rekla majkama koje su te nježne cvjetiće devet mjeseci pod srcem nosile, porođajne muke s radošću podnosile, provodile bezbrojne besane noći zbog dječijih bolesti, visokih temperatura, previjale izgrebana koljena, češljale im kosice i ukrašavale ih šnalicama, mašnicama, birale haljinice, farmerice, majice, pravile rođendanske torte, pregledale domaće zadatke, išle na roditeljske sastanke, provodile ih kroz pubertet, tješile ako su bile tužne zbog akni, krivih nogu.
Svjedočile prvim simpatijama i prvim ljubavima, usmjeravale u koju školu da se upišu, na koji fakultet, učile da budu dobre cure, časni ljudi… I onda neki kreten bez upozorenja, jednostavno iz čistog bezobrazluka i prostakluka, otrgne ta dva cvjetka i ostavi ih ondje gdje ih je otrgnuo od života.
Ako ne bih pala u nesvijest, ne bih ni rekla ništa. Samo bih se nijemo naklonila pred strašnom, nemjerljivom dubinom i težinom njihovog bola. Njihovih misli o – NIKAD VIŠE!!! Nikad više torta s jednom svjećicom više, a na posljednjoj ih je bilo tako nedopustivo malo. Samo 20 na jednoj i 21 na drugoj.
Šta reći očevima, sestrama, braći, prijateljima, komšijama, sugrađanima, šta javnosti ovog čuda od zemlje u kojoj nema ni reda ni zakona, u kojoj vlada potpuna anarhija, beznađe, jad i čemer. E toj javnosti bih imala šta reći. Moj narode, sami smo krivi. I što ubijaju, otimaju i siluju djecu. Što kriminalci i ubice šetaju između nas. Što dobivaju minimalne kazne, ako ih i dobiju. Što nam je školstvo takvo kakvo je. Što fakulteti niču ko pečurke u kojekakvim pizdićima. Što se završavaju onako kako se završavaju. Što najveći papci preko noći mogu postati magistri i doktori nauka, a nemaju ni znanja, ni ljudskosti, ni časti, ništa. Što nam djeca rastu uz kojekakve farme i parove (i jesu farme, ali gore od stočnih), što su im uzori folk pjevaljke i pjevači i njima slični, što mladi landraju bez posla i kreću putem alkoholizma, droge, što dileri droge i ispred škola šetaju. Što se u školske programe stavljaju samo pisci iz naciona u kojem je škola, a većina odličnih pisaca iz reda onih „drugih i trećih“ brišu. Što se premalo vremena posvećuje odgoju, upućivanju na put sa koga izlaze ljudi a ne stoka poput ovog ubice, poput bezbroj drugih ubica koji su tu, oko nas. Što nam je zdravstvo takvo kakvo je, što se lijekovi plaćaju, i to najskuplje u cijeloj regiji, što i oni s obaveznim vidom zaštite moraju plaćati markice, pa i pored markica participacije, pa pored participacija i skuplje pretrage, što za liječenje koje se zbog težine bolesti ne može provesti u kantonu u kome bolesnik živi mora tražiti odobrenje od ljekarske komisije što je potpuni nonsens jer se prema dijagnozi zna gdje treba ići. I tim članovima komisija i komisija se plaćaju honorari nizašta dok oboljeli čekaju. Što i ptice na granama znaju da gotovo svi ljekari uzimaju mito i od najtežih bolesnika. Što često nema citostatika.
Što se aparati za zračenje zloćudnih tumora u mjesec dana pokvare tri puta pa ne rade od jednog do dvanaest dana, nekad i po dva mjeseca. Što javne kuhinje ne mogu ni u snu primiti sve one koji su gladni, što su redovi pred njima sve duži. Što još ima golih, bosih, promrzlih. Nezaposlenih. Ko zna koliko penzionera s penzijom malo većom od tristo maraka. Demobilisani borci, invalidi, hendikepirani, mentalno bolesni, nema kategorije koja nije u crnjaku. Ugrožena. Na sve moguće načine. A mi? Mi šutimo. Mi glasamo za one koji ni ne znaju šta i koliko imaju, koji imaju kule i gradove i vile i videonadzore i čuvare i tjelohranitelje, što se bez zazora i stida i obraza voze pored gladne sirotinje u najluksuznijim automobilima, što ljetuju na najudaljenijim i najegzotičnijim destinacijama, koji sebe doživljavaju velikima, što se liječe u najboljim svjetskim klinikama. A ne znaju da su tek mali, sitni, jadni i beznačajni crvi kojima jedino moć koju imaju nad stokom daju iluziju da su neko.
Obraz se digao sa zemlje, to ti je. A od toga gore ne može. Ne, mi i dalje šutimo. I ne samo šutimo. Glasamo za njih, spremni smo stati im u odbranu. Nisu ugroženi pješaci koji idu svojim putem ni djeca koju roditelji ne smiju pustiti ni na travnjak ispred kuće da se poigraju, ni poslati same u školu, nisu ugroženi ni bolesni ni gladni ni žedni ni goli ni bosi Ugroženi su samo Bošnjaci, Hrvati, Srbi. Zanimljivo. Raritet. Bosanci nisu. Zato što je Bosna zemlja bez Bosanaca. Bez himne. Sa čak četiri zastave. Plus tri njihovih „majki“.
E pa i dobro nam je, kako smo zaslužili. Dižite uvis svako svoju zastavu, što više uvis i busajte se u prsa šta ste nacionalno. Za sebe znam. Čovjek. I Bosanka. Bosna je moja jedina zemlja, ljepše nema. Samo što je vode kreteni. Ona koja je nekim Bošnjacima majka, meni nije ni tetka. Niti ikakav rod. Jedina utjeha koju nam vođe daju je – „Ne krepaj magare do zelene trave“.
Za Selmine i Editine – iskreno saučešće. Za njih po jedna ruža. Crvena kao krv i bijela kao nevinost.
SVI SMO MI SELMA I EDITA!
(visoko.ba/radiosarajevo.ba)