“Pročitao sam sve knjige iz gradske biblioteke, sve znam, a niko me ne voli”, pisao je davno moj prijatelj iz Novog Sada, Branko Andrić Andrla.
Nešto slično se i meni dešava: protabirio sam cijelu biblioteku u Dodgevillu (što i nije neka pljačka), pročitao sve Ludlume, Sheldone, Crichtone i ostala visokotiražna sranja, pa mi se sada, dok sjedim za kompjuterom u Univerzitetskoj biblioteci u Madisonu, čini kao da sam otkrio Eldorado.
Bezbeli, nisam mogao odoljeti sujeti, pa u kompjuter ukucavam svoje ime: ima u katalogu DŽAMONJA, ali Dušan – mene ni na mapi.
Kad sam već tu, da provjerim: od naše raje nalazim Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz) i Avdu Sidrana (Sarajevska zbirka).
Ali, nisam došao tim poslom. Večeras imam nastup u Luteranskoj crkvi, pa mi valja nešto pročitati, a već mi je navrh glave da čitam jednu te istu priču, koju sam objavio u Americi, a i rat je već minuo, nestao sa teve ekrana i naslovnih stranica novina, što za Amerikance znači kao da ga nikad nije ni bilo, pa ja više nisam interesantni “primjerak” iz Bosne, nego (ono što i jesam) kuhar Kod prljave kašike, kako posprdno zovu restoran u kojem radim. (S pravom, mogu reći.)
Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jiržija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
“Ja sad idem van” je pjesma koju je moj buraz Nedžad maestralno recitovao ili, bolje reći, glumio: tako i te ljetne noći, godine sedamdeset i neke, u bašti Istre…
Milica je pretrnula od straha i privila se uz mene, a kad je završio, odahnula s olakšanjem.
Nedžad je tad rekao: “Ja znam da muško i žensko nije jedno za drugo, ali znam da ste vas dvoje jedno za drugo”, a ja sam čekao da se smrači (ne mogu si dozvoliti da Milicu izgubim već na prvom sastanku, a što bi se neminovno desilo kad bi ugledala moj stan pri dnevnom svjetlu), pa da idem s Milicom svojoj kući.
Pri svjetlosti svijeća, uz postere Beatlesa, Joea Cockera, mapu srednjovjekovne Bosne (koju ću par godina kasnije Nedžadu donijeti “na naselje”) na zidovima, kad se prljave čarape zgurane ispod kreveta ne vide u mraku, a razbacane flaše i prepune pepeljare ne ostavljaju dojam “prljavštine”, nego “ležernosti”, može mi proći fol.
Deset godina kasnije, kad smo Milica i ja sjedili u Kvarnera – sada kao prijatelji – ona mi je rekla: “Jesi ti, moj Bože, Daco, glup!”
“Što sad to?”
“Sjećaš li se kako si me folirao da nemaš struje u stanu zato što nisi platio?”
“Ja, pa šta?”
“Prva stvar koju si uradio bila je da upališ svijeće, a onda uključiš gramofon.”
Izgleda da sam zaista glup, jer još ne kontam fol: “Sjećam se, pa šta?”
“Jesi li to, sreće ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu?”
* * *
Specijalno je ovo veče i iz razloga što će moja kćerka Nevena prvi put vidjeti svoju, tek rođenu, sestru Vesnu, a ja ću, znam, bar kratko, sijati od sreće, osjećajući se kao normalan otac…
Engleski prevod je prilično dobar, pa ja, kad me pastor Brent predstavi, počinjem: “Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.”
(Pokušavam da “skinem” Nedžada i to mi, izgleda, polazi za rukom, jer se seljačka publika, u nelagodi, meškolji na stolicama.)
“Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan.”
Mojoj menopauznoj ženi, Amerikanki, već je neprijatno, a kad nastavljam: “Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za godinu, šta tako gledaš u mene?”, počinje da je hvata lagana panika.
Ali, dear Janette, još nije vrijeme za paničenje – još toga ima da se naslušaš:
“Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina, pa zar je to neko vrijeme?”
“Past ću ti na prozor u spodobi jednog besprizornog, razrokog fotona. Posadit ću se u obliku prašine, spale nekome s cipela, na prag tvojih vrata.”
(Nevena hrani bočicom Vesnu i uživa u svojoj ulozi “velike sestre”, a ja se bavim mišlju da prekinem ovu farsu, da kažem da to nije pjesma koju sam ja napisao, da je ovo samo moj pasjaluk, kojeg se stidim…)
Ali, da nisam pašče, kao što jesam, ne bih nastavio: “A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.”
(U ovom trenutku bi Amerikanka najradije zbrisala iz crkve – sve su sad oči uprte prema njoj.)
“I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.”
(Ona sad vadi maramicu iz torbice i briše oči, a ja se kajem što sam ovo započeo…)
Svejedno, u najboljem Nedžadovom maniru, završavam: “Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću usahnuti, umrijeti od žalosti, ta molim te ipak otvori, il ću ti ta vrata razvali ti, kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati…”
(Pastor već razmišlja o tome da pozove policiju.)
Anđeosko lice moje kćerke Nevene sija dok joj njena sestra spava u naručju, a ja dodajem: “Ljubavi moja”, na olakšanje publike, pastora i moje žene…
Široko se osmjehujem dok primam čestitke i “milotvore” i znam da je ovo bila dobro odglumljena poezija… ali život, život?