Da se brinete za narod kao što se brinete za vlastite plate, šopsku salatu u restoranu institucija i gume na službenim automobilima, mi bismo već davno bili u Evropskoj uniji.
Kada je početkom sedamdesetih moj drug Senad pošao sa roditeljima na more, ostavio mi je na korištenje i na čuvanje bicikl Pony. Bicikl na kojem smo svi mi iz kvarta naučili voziti, bicikl na kojem smo se neprestano mijenjali u nastojanju da naš trag kočenja bude najduži i bicikl koji je u tom trenutku bio Senadova najveća dragocjenost.
I zaista sam ga čuvao bolje nego što bih čuvao svoj. Niti jednom u tih 15 dana nisam naglo zakočio, svako veče bih ga po dolasku kući očistio mokrom krpicom, pa posušio i izglancao da bude kao nov. Jer, moj drug mi je ostavio, povjerio nešto što je bilo njegovo najveće blago.
Kada mi je stariji brat u osmom osnovne dao da radim fizičko u njegovim tek kupljenim bijelim patikama “šangajkama”, mislio sam da će mi srce iskočiti jer sam shvatio da sam ih zaboravio ispod klupe u učionici. Kao bez duše sam dotrčao do škole u Šenoinoj i, srećom, našao ih ispod iste one klupe.
Jer, ne d'o mi Bog da izigram bratovo povjerenje.
Kajmak davno pokupljen
Kada ste prebrojali glasove nakon izbora i svako od vas proglasio svoju pobjedu, niste razmišljali da vam narod nije dao samo glas niti zaokruženo ime na papiru. Narod vam je dao svoje povjerenje, dao vam je na čuvanje Državu, dao vam je u ruke svoju budućnost, budućnost svoje djece, dao vam je povjerenje da dižete kredite, dao vam je povjerenje da će nam djeca biti sigurna, dao vam je na čuvanje naše gradove, njive, fabrike, naše vrtiće, škole, dao vam je na povjerenje i dječija igrališta i saobraćajnice, dao vam je da nam čuvate ovu Državu za koju su mnogi dali ono najvrednije što su imali: svoju krv, dijelove tijela i svoje živote.
Nije to bilo baš tako davno, možda desetak-petnaest godina, kada smo bili gotovo na istom evropskom putu kao i Hrvatska. Čak se pričalo da ćemo mi (taj glupi naziv “zemlje zapadnog Balkana”, kao da im se gadi izgovoriti naša imena država), u jednom paketu, tj. zajedno ući u Evropsku uniju. Srbija nije nikome tada bila ni na pameti. Još je nosila štembilj međunarodne zajednice kao zemlja koja je najveći krivac za krvavi rat.
A šta ste vi uradili?
Nakon 15 godina tek predajemo aplikaciju za članstvo. I još slavimo vatrometom. Ono što su svi normalni već davno predali, vi slavite kao svoju pobjedu. Još treba da vam spomenike podignemo za to što se Bosna i Hercegovina nakon predaje aplikacije za članstvo u EU nalazi na pretposljednjem mjestu od svih zemalja regiona po stepenu evropskih integracija. Iza nas je samo Kosovo. Ko zna hoće li i oni još dugo biti posljednji?
Mogu samo zamisliti koliko će trajati odgovaranje na onih 3.000 pitanja (i to na tri jezika), na koja treba da odgovorite da bismo postali članovi nečega što je u ovom trenutku toliko dobro da su pojedine države počele čak i da izlaze iz Unije. Jer, kajmak je davno pokupljen, a dok mi tamo uđemo – daj Bože da ostanu i mrvice.
Dižete kredite da zadovoljite svoje potrebe za platom. Budućnost ste obezbijedili samo svojoj djeci. Pogledate li sebe nekad u ogledalo i upitate li se ikad: Da li sam dobro radio ovaj posao? Da li me narod voli? Da li mi vjeruje?… Ali, vjerovatno, i te dileme riješite novim tjelohraniteljem.
Ima li iko od vas toliko obraza da, kad nešto ne radi dobro, podnese ostavku i da šansu nekom pametnijem da radi vaš posao? Pa makar ta ostavka bila samo iz moralnih razloga.
Ima li iko od vas morala da to učini?
Briga o šopskoj salati i automobilskim gumama
Znate li vi da je, prema nekim podacima, od pet do osam hiljada boraca izvršilo samoubistvo nakon rata? Ljudi koji su za vaše fotelje stvarali ovu državu. Znate li vi koliko očajan čovjek treba da bude da uopšte digne ruku na sebe? Znate li šta je s njihovim porodicama? Njihovom djecom? Možda ste zaboravili, i oni i njihovi očevi su bili vaša odgovornost.
Ne znate. Jedino što znate jeste da nas uporno lažete kako je sve bolje nego što izgleda. A da je bar neko od vas radio svoj posao kako treba, možda one večeri Sanjin Sefić ne bi ni bio za volanom, nego u nekoj kazneno-popravnoj ustanovi. A one dvije predivne djevojke bi danas sa svojom rajom ispijale kaficu na fakultetu. Ili bi maštale da jednog dana završe fakultet, zaposle se, dobiju djecu… Koju bi, isto tako, vama povjerili.
Da se brinete za narod kao što se brinete za vlastite plate, šopsku salatu u restoranu institucija i gume na službenim automobilima, mi bismo već davno bili u Evropskoj uniji.
Hoćete li ikada shvatiti da glas za vas ne donosi vama samo jako dobre prihode, lagodan život i sve moguće povlastice?
Glas za vas znači i vašu odgovornost.
(visoko.ba/aljazeera.net/balkans)