Rad
Rudar
Proleter
Udarnik
Proizvođač
Internacionalist
Bez njega ne bi bilo osvijetljenih i zagrijanih domova, škola, bolnica… Prvi u lancu proizvodnje električne energije. 800 metara ispod zemlje, izložen neprirodnim uslovima, bez dovoljno vazduha, u vrućini, vlazi, s pacovima sprijateljen, izložen opasnosti da svakog trenutka može zbog eksplozije metana i ugljene prašine otići u strašnu smrt, zatrpan, spaljen.
On radi. Njegovi ga najbliži ispraćaju pozdravom “Sretno!”
Kome je potrebnija sreća? „On je teška industrija, on je taj fundament“, naš brat, koji ne razlikuje dan od noći, dok se dokoni ucifrani paraziti ludiraju po mondenim ljetovalištima.
Zamislio je onaj radnički vođa Tito i rudarima njihovo ljetovalište (i članovima njihovih porodica), da na kratko, bar desetak dana, tokom prezasluženog odmora, osjete miris mora, borova, da udahnu u svoja zagaravljena pluća nešto od čarobne ljepote Jadrana kojeg su nešto ranije oslobodili od nacista.
Nije im dugo trajala idila. Dođoše demoni kojima nikada nije dosta tuđe nesreće. Štedjeli su nitkovi na ulaganju kapitala, kojeg su sticali sami rudari, u modernizaciju opreme i na edukaciji radnika, te su katastrofalni incidenti bili česti.
1934. u Staroj jami smrt je zatekla 127 rudara. 7. juna 1965. u rudniku mrkog uglja Orasi u Kaknju poginulo je 128 rudara. 14. marta 1970. godine u istoj jami gine 50 rudara. 1970. u Brezi je stradalo 50 rudara. 12. maja 1982. zenički rudnik Raspotočje odnosi 39 žrtava. 26. augusta 1990. u rudniku Dobrnja-Mramor, Kreka kod Tuzle, jama je eksplodirala i ugrabila živote 180 komorata. U svim nesrećama u bosanskim rudnicima stradalo je tokom 20. vijeka skoro 600 vrijednih ljudi heroja.
Strašne su te smrti, i zbog ambijenta i po svom smislu.
Koliko se samosvjesnih građana uopće zapita o porijeklu uglja kojeg koriste? Da li ih je iko tokom školovanja obavještavao o rudarskom sticanju kruha sa sedam kora? Da li je ikada ijedan direktor neke škole doveo u učionicu pred đake nekog rudara? Da li je logično da neki komitetlija ili sindikalac u ime rudara ima primanja u iznosu nekoliko njegovih plata? Da li je nekom od njih pala pomisao da siđe u rudarsko grotlo? Po čemu bi ijedan doktor trebao biti bolje plaćen od rudara? Šta znaju nelojalni svećenici o paklu, osim što ga šire kao kugu? A pakao ne treba čekati, on je uz rudare uvijek prisutan. Koliko su politikanti dostojni da žive ako i ne znaju ko im plaća skupa vozila, vile, školovanja, putovanja, kockanje, lumperaj, provode…? A krivi su za svaku suzu nevinog djeteta ostalog bez oca. Da su im bar zemlju poštedjeli, kuću da imaju gdje biti, školu da mogu nesmetano učiti. A njihova odmarališta, koja im očevi krvavo zaradiše i sagradiše? Evo jednog od njih, “Đuro Salaj” u Gradacu, nekada mjesto dječje radosti, danas avetinjski pusta kuća bez gazde. Tako je sotonski okot htio i tome težio, da sve otme i uništi. Da ne ostane ni traga svekolike kalvarije bosanskog rudara.
Ipak, neki odgovor će uslijediti. Još se niko nije usrećio rudarskom nesrećom. Pa neće ni svi oni koji su toj nesreći doprinijeli, njihove zasluge i žrtve obesmislili.
Sve prste na ruci u jadu i muci
Partizanska stvorila je svijest.
Pa sad kad i treba, do Sunca do neba
Visoko mi dižemo pest.
_______________________________
Đuro Salaj
Rođen je 10. aprila 1889. godine u Valpovu. U potrazi za poslom, 1907. godine je otišao u Austriju, gdje je postao član Socijaldemokratske partije. Godine 1909. vratio se u zemlju i živio u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) 1919. godine. Poslije neuspješnog atenata na kralja Aleksandra 1921., Đuro Salaj je 1922. godine osuđen na dvije godine zatvora. Godine 1930. otišao je u Sovjetski Savez, gdje je radio kao predstavnik KPJ u Kominterni. Od 1942. do 1944. godine radio je kao spiker i urednik emisija radio-postaje „Slobodna Jugoslavija”. Krajem 1944. vratio se u Jugoslaviju i bio član AVNOJ-a. Od 1945. do 1958. bio je predsjednik Centralnog odbora Jedinstvenih radničkih sindikata Jugoslavije, nakon čega je izabran u Savezno izvršno vijeće. Član CK KPJ bio je od 1926., a član Politbiroa CK KPJ od 1948. godine. Bio je i član CK KPH. Umro je 20. maja 1958. godine u Lovranu. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na groblju Mirogoj.