Uskliknuo bi zato, bez svake sumnje profeta srednjevjekovlja muslimanskog Mustafa Busuladžić-Subnallah-Slava Allahu i neumitno pomislio, kako je baš božjom promišlju pobijedio fašizam zajedno sa NDH, sa Silama osovine i kako su svi zajedno kolektivno jebali majku “ljevičarima i crvenoj liliputanskoj bandi”.
Kad bi danas ustao iz groba Mustafa Busuladžić, zasigurno bi uzviknuo-Hvala Allahu i Anti Paveliću, sve je onako kako sam naumio, propagirao i propovijedao.
Po tom klerofašisti i odanom činovniku NDH, zove se jedna sarajevska ulica. A, kako sada stvari stoje, zvaće se i osnovna škola u mjesnoj zajednici Dobroševići. Procedura je pokrenuta, a stigla je na inicijativu, pogađate, grupe građana.
Apsurdno ili pak karmičko-fašistički, a to treba podsjetiti, nekadašnja ulica antifašiste i narodnog heroja Fuda Midžića, istog onog koga je opjavalo “Zabranjeno pušenje”, sad ironično nosi fašističku Busuladžićevu nomenu.
I dabome, nije ovo slučaj samo sa klerofašistom Mustafom Busuladžićem. Naflagrantniji primjer povampirenog bošnjačkog fašizma je Husein efendija Đozo SS oficir i handžarovac, po kome se “ponosono” zove škola u Goradždu. Prije toga, sa školske table i iz sjećanja stanovnika Goradžda u ropotarnicu prošlosti, protjeran je Nikola Tesla.
Kad smo kod fronatlnog bošnjačkog fašističkog napada, nije zgoreg pomenuti ni sandžadžkog nacističkog heroja Aćif efendiju, odlikaša Trećeg Rajha u bukvalnom smislu riječi, koji je sastavni dio i huliganske stadionske scenografije.
Ima tih likova na pretek. No, nije stvar u njima. Preciznije, ponajmanje je stvar u njima.
Kad zaurliče “tiha većina”
Vratimo se na početak i prošetajmo hipotetički sa Mustafom Busuladžićem po manje hipotetičkom hiperealnom Sarajevu. Zabrađene žene na sve strane, arapski investitori i turisti sa svojim pismom, običajima, kondominijumima, pomodarski religijski kult koji vlada kotlinom. Filmski festival svjetskog glasa koji se ne usklađuje niti sa željama publike i žirija, nego sa mjesecom Ramazana…
Uskliknuo bi, zato, bez svake sumnje profeta srednjevjekovlja muslimanskog Mustafa Busuladžić-Subnallah-Slava Allahu i neumitno pomislio, kako je baš božjom promišlju nekako pobijedio fašizam zajedno sa NDH, sa Silama osovine i kako su svi zajedno kolektivno jebali majku “ljevičarima i crvenoj liliputanskoj bandi”.
Jer, sad kao nikad odjekuje šeher Sarajevom, a bogme i daleko šire umotvorina tipa: “Val opće seksualne pokvarenosti i tjelesne golotinje, nošen mahnitanjima feminističkog pokreta, koji se razmahao u europskim zemljama, težeći da umjetno premosti nikad nepremostive duboke psihičke i tjelesne razlike, u biću muškarca i žene, zahvatio je djelomično muslimanku, koja je sve više zanemarujući poziv majke, postala rob svoga tijela, svojih strasti, rob vanjštine i mode kao i njezina drugarica u Europi. Stoga je naša obitelj kako u gradu tako i na selu u cijelosti ugrožena.“
Ne, dragi moji, ovo nije napisao neki SAFF-ovac 2016. nakljukan Erdoganovim vlažnim snovima, nego baš pomenuti vajni intelektualac Mustafa Busuladžić u tekstu „Kult golotinje“, koji je objavljen u časopisu El Hidaje daleke 1943.
I možda je najmanje kriv Busuladžić, te ini klerofašistički portali. Krivica leži, primijetiće pažljiviji čitatelj u onoj “grupi građana”, sa početka teksta koja je podnijela inicijativu da se Busuladžiću pored ulice i naziv škole dodijeli.
Ne, nije to nikava grupa građana. To je ona tiha desničarska većina, koja jednako kao kod Hrvata i Srba, nikada ne spava i koja vrijedno i marljivo sa kojena na koljeno prenosi svoj nacionalističku mržnju vijekovima. To je ona većina, koja se u sebi nosila pitanje svih ovih pet decenija-A ko je nas pitao, treba li osloboditi Sarajevo i ostale sandžake od ustaša i SS-ovaca???
Samo. O bošnjačkom nacionalizmu i klerofašizmu se ili ne govori ili se on uvijek pominje kao reaktivni oblik u odnosu na hrvatski i srpski.
A, tom i takvom bošnjačkom fašizmu, novopečeni mejnstrim povijesničari gotovo tepaju. Bošnjački fašizam im dođe nekako, kao malo bezazeleno neželjeno dijete. Nije zlatan, ne spominjemo ga često, ali neće nikome nauditi.
A, baš ovakav način razmišljanja je blentav i poguban. I kao u svakom klerofašizmu najveće su žrtve baš pripadnici naroda iz koga ovo zlo niče. Od narodnih heroja Osmana Đikića, Razije Omanović, pa do današnje progresivne mladeži. Ako je uopšte ima. I ako velom srednjevjekovlja nije obavijena.
Žrtve su borci i borkinje za prava polova, manjinske seksualne zajednice, drugi i drugačiji, ateisti…uopšte uzev sva ona “devijantna manjina”, protiv koje se fašizam i nacizam “demokratski borio” gasnim komorama i ciklonom B.
I zato nema razlike, nema biranja i pipanja. Fašizam, najveće zlo u istoriji čovječanstva je jedan i jedini. Neki lokalni nacionalni prefiksi, po kojima je “moj fašizam” manji od “tvog fašizma” su upravo floskule kojima se hrani isto to zlo.
Osuditi, zabraniti, staviti sa one strane zakona. Izvršiti denacifikacija, sada i odmah. Nad svima. Nema opravdanja, nema čekanja. To je jedini lijek. Sve ostalo je relativizacija, koja pomaže ovom zlu da poput žohara preživi.
(visoko.ba/buka.ba)