Na početku predlažem da pogledate jedan kratki film. Isjekao sam iz starog dokumentarca o arhitekturi Jugoslavije dio koji se odnosi na Sarajevo:
BREAKING NEWS
Uvodim ovu novu rubriku u kolumnu. Kad mi padne nešto jako važno na pamet, imam pravo da prekinem pisanje kolumne, objavim to važno što mi je palo na pamet, pa se tek onda rasterećen vratim standardnim nebitnostima (po kojoj je ova kolumna jedinstvena).
Današnja BREAKING NEWS glasi:
Vozio sam se u taksiju u kome je svirala klasična muzika!!!
Nakon ove BREAKING NEWS vratimo se kolumni.
Nekada se kolumnisti nisu bavili audio i video montažom, ali im je svejedno bilo teško. U stara stara vremena bi književnici u trenutku ponestanka love krenuli polemizirati jedni protiv drugih. Autori su dobivali honorare za svoje tekstove, raja je to čitala, napalila bi se da navija “za jednu stranu u sukobu”, a često bi žestoki protivnici u polemikama znali u kafanama zajedno propiti honorare i planirati oko čega će u sljedećim brojevima novina zakačiti i polemizirati.
Onaj ko bi napisao “Neću više da odgovaram na njegove neargumentirane napade, i što se mene tiče – za mene je ova polemika gotova” bio bi smatran za hinju.
To naravno nikakve veza nema sa mnom. Meni se ne svađa s ljudima “po novinama” – a i više volim montirati YouTube uratke i fotkati smokve po Koševskom potoku nego pisati.
Može mi se…
Nemam ženu koja će mi zvocati: “Ima li, Elvise, kakvih kakvih para od toga?
Ništa to tvoje što radiš ne valja – čim od toga nema dovoljno love…”
Jednom davno Ćiru Blaževića je supruga Nena kritikovala da je nikakav stručnjak za nogomet!
Naime, nekako se potrefilo da čak pet mladih igrača Siona koje je on podučavao napreduje do švicarske reprezentacije. Ali takvu karijeru nije ostvario i njihov sin koji nije uspio postati poznat igrač.
“Kakav si to ti trener – od tuđe djece praviš igrače, a od našeg Brace nisi napravio igrača!”, čudila se i prigovarala je Ćiri žena…
No budimo praktični, okanimo se rasprava sa ženama (nema koristi ) i dajmo neki savjet dragim posjetiteljima portala:
Savjet za jesen i zimu
Kupite rasklopivi kišobran od 6,5 KM
Naravno svi znamo da treba kupovati najjeftinije kišobrane jer se kišobran prije izgubi nego pokvari. No jeftini kineski kišobrani od 3,5 marke su tako osjetljivi na svaku “brzopletost pri sklapanju” da se prije pokvare nego što se izgube.
Nakon niza takvih iskustava odlučio sam riskirati, uložio dodatne 3 marke u robusniji kišobran – i evo već skoro godinu ga nosim a samo jedna žica se malo iskrivila…
E stvarno mi je pao nivo kolumne… koliko maraka izdvojiti za kišobran KOJI ĆE SE KAD-TAD IZGUBITI… Dok drugi pišu o bitnim temama – moj nivo je testiranje kvaliteta kišobrana (koje se uvijek završi gubljenjem pobjednika…)
Kako nastaju provale
Nedavno sam u svojoj kolumnici pokušao da “štreberski klasificiram” kako nastaju provale
Kako nastaju provale
i da tako svoje čitateljstvo u budućnosti zaštitim od mogućih sukoba po obrascu “Je li to ti mene z..š?”
Neki dan, pripremajući emisijicu na radiju, gledao sam nešto vezano za album Foreverlyod Norah Jones i Billieja Joea Armstronga, i naletjeh na jednu “provalicu u nastanku” pa sam vam je isjekao slično prilogu sa početka kolumne.Tačno se vidi “slijed razmišljanja” koje je doveo do provalice u fazonu “semantičkih vratolomija” :
Pitanje za pomoć
Kada god ulazim u neki šoping centar, vrata se otvore čim ja ulazim i zatvore kad sam prošao.
Stalno pokušavam prevariti ta vrata, radim razne pokrete da ih isfoliram da mi slome nos pri zatvaranju, ali ona “nikako da me udare”, i nikako da dođem u šansu da ih tužim i dobijem odštetu…
Ako neko od vas zna kako isfolirati tu fotoćeliju – tu sam da udružimo vaše know-how i moju bol i zapomaganje (pred što više svjedoka)!
Dijeliti ćemo pare od odštete pošteno, znači pola tehnologu i režiseru (vama), a pola kaskaderu i bolesniku (to sam ja).
Eto, pri kraju kolumnice imamo i vremena da se vratimo na našu BREAKING NEWS. Priča je istinita, stvarno sam naletio na taksistu koji nije bio u žalosti, a slušao je klasiku u svom vozilu. Priča bi bila još spektakularnija da se dogodila u Sarajevu, ali eto nije… šmrc, šmrc… U Sarajevu sam jednom naletio na taksistu koji sluša Zeppeline… Pitao sam ga dali je pustio Since I've Been Loving You jer je prepoznao mušteriju i odlučio da ugodi starijem rokeru. Odgovorio mi je da potvrdno ali i da mušterijama zna pustiti rock muziku i kad hoće malo da se našali s njima i da ih prepadne.
U međugradskim autobusima putnici se vrlo rijetko bune kad šofer odvrne narodnjake. Ne bih preporučio intelektualne rasprave na bazi Frojdovih psihoanalitičkih misli koje su skupo koštale književnika Predraga Raosa.
Naime on je, nakon prepirke poslije koje šofer nije htio ugasiti narodnjake, počeo da mu pred putnicima objašnjava kako, prema Frojdovom učenju, meketanje pjevačice koje mu je tako drago, on na podsvjesnom nivou povezuje sa svojim prvim seksualnim iskustvom – koje je imao sa kozom!
Naravno, da ne biste kao pomenuti književnik bili izbačeni iz autobusa, preporučujem “metodu pasivnog otpora”.
Evo šta je jedan momak uradio, pa ovu “provalu iz očaja” i vi primijenite ako nema drugog izlaza.
Taman smo svi bili pozaspali kad je odjednom vozač poželio čuti svoje omiljene pjesme i sve nas je probudio. Val nezadovoljstva, gunđanja i revolta je toliko vibrirao cijelim autobusom da je majstor stišao narodnjake i provokativno nas upitao:
“Šta je? Šta je bilo?”
Svi su ušutjeli, niko nije ima hrabrosti da mu kaže da stiša “muziku” i pusti nas da spavamo, međutim iz zadnjeg dijela autobusa začuo se glas jednog momka koji je prekinuo neugodnu tišinu riječima:
“Ma htjeli smo vas pitati… Možete li malo pojačati nazad. Mi nazad NIŠTA NE ČUJEMO!”
Smijeh putnika bio je signal vozaču da se provalio, skontao je to, ugasio narodnjake i pustio nas da pokušamo zaspati…
Nešto za kraj
Evo zašto se ja izmotavam, umjesto da pišem, bavim se “vi džejisanjem” i zašto se današnja kolumna zove “Može mi se”. 🙂