Da nije eponimnog anglofonskog prvijenca iz 2004., mogao bih napisati da Dubioza kolektiv svakih 5 godina izdaje album na engleskom, pa tako nakon odličnog Dubnamite-a iz 2006., ne tako dobro primljenog Wild Wild East-a iz 2011. dolazi red na 2016. i izdanje naziva Happy Machine koje naslov duguje neslužbenom engleskom nazivu za pecaru. Da ne bi bilo zabune, na naslovnici je dan i nacrt za istu, kako bi svaki kupac ovog albuma mogao u vlastitoj radinosti napraviti destileriju rakije. To je mali prosvjed Dubioze Kolektiv protiv odluke EU da zabrani ovu, među balkanskim narodima, sasvim uobičajenu praksu.
I dok su na prijašnjim albumima otvarali dušu pričajući o korumpiranim političarima i svima nam znanim nedaćama prouzrokovanim istima, na Happy Machine-u govore o globalnim problemima: o izbjegličkoj krizi, protestima u Istambulu, pokušaju gašenja The Pirate Bay-a i naravno, o rakiji. Gostujući glazbenici također pridonose globalnom predznaku ovog albuma, pa je tako tu sveprisutni glazbeni aktivist Manu Chao, Punjabi pjevač BEE2, talijanski trubač Roy Paci, Benji Webbe iz velškog benda Skindread, katalonski bend La Pegatina te Džambo Aguševi Orkestar iz Makedonije. Sve pjesme interpretirane su na engleskom osim jednog refrena na punjabiju, jedne pjesme na španjolskom i jedne na talijanskom, no iskreno, ništa od svega toga gotovo nisam ni primijetio kroz nevjerojatno gustu šumu svakojakih truba, narodnjačkih ritmova, poskočica i gomile imaginarnih ruku u zraku koje odvrću imaginarne žarulje.
Srećom, na albumu postoje i tragovi one stare, žestoke Dubioze sa prvih par albuma, no teško se oteti dojmu da je, za par tisuća ljudi više na koncertima, još jednom napravljen kompromis naušturb kvalitete izričaja, čime se samo produžuje priča koja se proteže sa prethodnih nekoliko albuma.
Da bi bilo moguće biti popularan na ikakvoj većoj, a kamo li internacionalnoj razini, potrebno je svoj izričaj prešaltati na engleski jezik, čemu nas uče grandiozna I blještava eurovizijska natjecanja koja promiču raznolikost i glazbu upitne kvalitete. Također je, htjeli mi to priznati ili ne, potrebno napraviti neke bolne rezove u kvaliteti, ili kako bi to u narodu rekli, poseljačiti se. Uz to, većina pjesama treba ličiti jedna na drugu, čime se postiže tzv. S.A.R.S. sindrom.
Prethodno napisano možda zvuči jako loše, pogotovo ako ciljate biti upamćeni u povijesti kao vrhunac glazbene umjetnosti, no Dubioza to nipošto ne namjerava, što se najlakše vidi po tome što sebe ne shvaćaju ozbiljno, što je sasvim u redu. Pretpostavljam, a vjerojatno i oni to tako opravdavaju, da ovim pristupom žele svoje poruke aktivizma prenijeti što većoj publici. U svakom slučaju, sretno im bilo.
Izuzev Hrvatske u kojoj se, ruku na srce, nije pretjerano teško proslaviti, izgleda da se Dubioza ovim albumom napokon probila van okvira svoje domicilne Bosne i Hercegovine. Ovako na prvu teško se mogu sjetiti nekog benda koji, osim na materinjem, pjeva i na engleskom jeziku, i to podjednako uspješno. Dovoljno je reći da je Bosna i Hercegovina u crno-žutim mladićima iz Dubioze Kolektiva dobila svoj najuspješni izvozni proizvod, nakon ćevapa u somunu.
visoko.ba/soundguardian.com