Studija “Selefije u BiH” čiji je autor psiholog Srđan Puhalo ima za cilj pokazati ko su oni, kako ih drugi vide drugi, te kako se izvještava o njima. Prema nalazima studije, odnos građana prema selefijama je mnogo netolerantniji nego njihov odnos prema društvu u kom žive, mada su nepovjerljivi prema institucijama sistema.
Boravak i razgovor među više od 120 selefija, odlasci na džumu, zajedničke večere ili predavanja na psihologa Srđana Puhala ostavile su “jak utisak”. Ponajprije u tome što se viđenje onoga ko su oni i kako žive, promijenilo u odnosu na to kako ih se vidi iz perspektive javnosti.
“Kao teroriste, ljude iz čijih se redova regrutuju borci na stranim ratištima i još nebrojeno mnogo predrasuda”, navodi Puhalo.
“Bilo ko, bez obzira da li je selefija ili ne, da se ogriješi o zakon – treba da odgovara. Mislim da će to svaki pristojan selefija pozdraviti. Jer vjerujem da niko ne želi u svojim redovima nekoga ko je potencijalni kriminalac, terorista ili bilo šta. Ne treba biti romantičan, jer u BiH postoje bezbjednosne službe koje rade svoj posao, ali trebaju da ga rade onako da taj tretman bude jednak prema svim građanima BiH. Naravno, ne smijemo zaboraviti Bugojno, Sarajevo, ali moramo da izbjegnemo da oni budu žrtveni jarci za sve što se desi u Bosni i Hercegovini”, kaže Srđan Puhalo.
Medijsko izvještavanje o selefijama bitno je uticalo na to kako ih bh. građani doživljavaju, a pokazalo se da ih ponajprije vide kao nekulturne, hladne, nemiroljubive i neosjećajne, mada ih se velika većina nije nikada susrela s njima.
Segment iz knjige “Selefije u BiH”
Ono što je još opasnije, tvrdi Puhalo, jesu paušalne i neutemeljene ocjene kojima su označeni svi pripadnici selefijskog pokreta.
“Ja sam obišao te ljude i imam odgovore 126 selefija. Ne znam koliko je među njima narkomana, robijaša, kriminalaca i raznih drugih delinkvenata. Oni su spavači, oni su potencijalni teroristi dobro naoružani automatskim puškama, pištoljima i eksplozivom, pa šta radi policija kad su oni tako dobro naoružani? I samo to novinari znaju i niko drugi. Bolje upućeni, šta god to značilo, kažu da su za spavače uvijek osigurane dovoljne količine droge. Gdje je ta droga? Ne samo da je nisam vidio, nego ni dokaze o toj tvrdnji”, navodi Puhalo.
Za razliku od ubjeđenja kako ih neko plaća da nose duge brade i kratke pantalone, Puhalo je “vidio da žive skromno”. Trećina ih je nezaposlena, a dobar dio radi na crno. Pritom su se susreli s brojnim oblicima nasilja i predrasuda. Jedna od njih je i da žele biti izolovani.
Iako su dijelom, kako priznaje Izet Hadžić vođa selefijske zajednice u Ošvama, sami doprinijeli tome da se o njima misli loše, i kad pokušaju bivaju odbačeni.
“Imam zapečaćene moje poruke ili traženja, kao pastir ovih ljudi u Ošvama, od strane države nikad ništa nisam dobio od asfaltiranja puta, od obilaska načelnika opštine nikad niko nam nije došao. Moram reći da jedini koji s nama razgovaraju su policajci ili novinari”, riječi su Izeta Hadžića.
Upravo je i istraživanje pokazalo nedostatak povjerenja selefija u institucije. Također, da se selefije ne razlikuju bitno od običnih građana, mada su pripadnici selefijske zajednice zadovoljniji životom, standardom, zdravljem i stanjem sigurnosti nego drugi građani BiH.
S druge strane građani su spremniji da ne biraju sredstva kako bi ostvarili svoj cilj, dok selefije to nisu.