Zvao me nekidan u tri iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Otkud ti u tri?, zapitah ja, obično zoveš u dva. “Bogami kod mene dva”, kaže on. Zaboravio ja, shvatili ste, da se tu noć vraća sat. “E, zato te i zovem”, veli Kožo. “Znaš li”, kaže, “kad Cigo vraća sat?” Nemam pojma, rekoh. “Kad ga uhvati murija.”
Svake godine tako u ovo doba krenu polemike oko toga treba li micati kazaljke i vraćati vrijeme unatrag, na takozvano zimsko vrijeme. Ispizdi ljude ta stvar sa stalnim micanjem satova i novim računanjem vremena, jer se odjednom već iza ručka spušta mrak, Kožo ne zna zove li po mome u tri ili po svome u jedan, do jučer je akšam bio u šest, a danas već u pola pet, i u cijeloj toj zbrci i pomutnji oko vraćanja vremena i ranog spuštanja mraka bošnjačka intelektualna ulema ne zna više je li to sad po novome 2016., a kazaljke se vraćaju na 1941., ili je zapravo godina 1941., pa kalendare treba maknuti na 2016.
Skupština Kantona Sarajevo, recimo, na svojoj je posljednjoj sjednici 26. oktobra odlučila da se kazaljke preko noći imaju maknuti na 1941. godinu, a Osnovna škola Dobroševići u općini Novi Grad nazvati časnim imenom Mustafe Busuladžića, između dva svjetska rata istaknutog bošnjačkog intelektualca, a u Drugom svjetskom ratu i predsjednika pokreta Mladi muslimani, filijale El-Hidaje, organizacije islamske uleme u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u vrijeme dakle kad je Mladi musliman bio i stanoviti Alija Izetbegović.
Zbog svog djelovanja u ustaškom režimu, gdje se istaknuo svojim gorljivim antikomunizmom, a naročito antisemitizmom – “kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja”, pisao je mladi Mustafa 1944., slaveći njihov “nestanak iz čaršije” – Busuladžić je poslije rata po kratkom postupku osuđen na smrt i strijeljan, pa sedamdeset godina kasnije, eto, beatificiran u bošnjačkog mučenika.
Mustafa Busuladžić na ploči nad vratima škole u Dobroševićima nije novo ime u urbanom krajoliku Sarajeva: prije koju godinu, recimo, njegovim je imenom nazvan jedan dio koševske ulice Fuada Midžića, ulice opjevane u opusu Zabranjenog pušenja, a nazvane po narodnom heroju što je u završnim operacijama za oslobođenje Sarajeva poginuo negdje kraj Gradske vijećnice. Simbolika ulice partizanskog heroja što utječe u ulicu mladomuslimanskog mučenika, imenovanjem osnovne škole u Dobroševićima podignuta je na sljedeću razinu: nacizam muslimanskih ustaša s ulice je, naime, instaliran u školu.
Jebiga, bolje je da su djeca u školi nego u ulici.
Ključno je zapravo pitanje – što se točno rehabilitira beatifikacijom Mustafe Busuladžića, i čime se zapravo naziva njegova škola u Dobroševićima? Ako je cijelo Busuladžićevo pravedno mučeništvo sadržano u presudi prijekog suda i onom plotunu streljačkog voda kraj željezničke stanice u Velešićima ljeta 1945., onda je bogami pred skupštinom Sarajevskog kantona i njenom komisijom za imenovanje ulica i škola, strogo kalendarski gledano, prije njega bilo više od deset hiljada građana Sarajeva – od čega hiljadu i pol Srba i više od sedam hiljada Židova – koji su u one četiri godine prije ljeta 1945. barem jednako kao i on osuđivani pred prijekim sudovima i padali pred streljačkih vodovima, a mnogo češće i bez suda, obješeni po kandelabrima na Marindvoru ili potrpani u vlakove za Jasenovac ili Auschwitz.
Ako je pak samo do njegova muslimanstva, u redu prije njega mrtvo leži i najmanje četiri stotine muslimana što su jednako tih sretnih četrdesetih skončali u ustaškom Sarajevu.
Čak kad bismo, eto, i zanemarili zašto je zapravo toga ljeta u Velešićima strijeljan Mustafa Busuladžić, o optužnici partizanskog suda kao preporuci za Mustafu Busuladžića pred skupštinom Kantona Sarajevo prilično jasno govori njegova “prednost” pred žrtvama ustaškog i njemačkog terora u Sarajevu. Nejasno je jedino zašto se to onda glasno i ne kaže: zašto se lijepo ne objasni učenicima Osnovne škole Mustafa Busuladžić da je njihova škola dobila ime po čovjeku koji se izjašnjavao kao Hrvat muhamedanske vjere, i koji je nevin ubijen samo zato što se zalagao za Hitlerov poredak i istrjebljenje komunista, Židova, Srba i Roma. Davši svoj herojski obol smrti deset hiljada Sarajlija pod režimom kojemu je tako odano služio.
Nakon toga mogu mudre SDA-ovske glave ulice i škole po Sarajevu nazivati i imenima Busuladžićevih heroja, pa imenovati i ulice Jure Francetića i škole Poglavnika Ante Pavelića. Ili barem objasniti što točno imaju protiv, recimo, Ulice Jure Francetića u Mostaru.
Pa kad se već tako rano smračilo, da barem znamo koliko je sati.
Nije, jebiga, ni nesretnom Cigi svejedno vraća li sat muriji ili Ustaškom redarstvu.
visoko.ba/buka.ba