Domaćica je sjeme kuće. Ako imaš ćumez ili ruševinu, ubaciš jednu domaćicu, i ona to začas upristoji. Osmisli i stoljnjak i zavjesu, napravi neki red, da smisao, od ničeg, fakat, napravi nešto.
I to ne baš nešto, nego sve. Ne sve na svijetu, mada nije daleko od toga. Ali sve što čini kuću domom, to radi domaćica.
Kad žena nema u sebi tu domaćicu, kuća je hladna, nezainteresovana, usiljena, ukrasi ne blistaju, ružnjikavo nije šarmantno, sve je drugačije.
Kad žena nije domaćica, kad se ponaša kao gost u sopstvenoj kući, onda kod nje gostujete zajedno, tako da ni ona ne zna ima li u kupatilu toalet papira, čistog peškira, ili mlijeka u frižideru.
Štaviše, ta nepovezanost sa domaćinstvom je na razne načine i kul, tako da su se mnoge veze pretvorile u brakove, a da niko nije ozbiljno razmotrio problem izostanka domaćice u jednačini.
Nedomaćice su savremene ribe, domaćice su staromodne i ograničene. Kod nedomaćice možeš jesti supu iz poklopca, kod domaćice dobiješ papuče na vratima. U neka doba dođe muž, pa djeca, posljednji je voz da se deklarišeš, jesi li domaćica ili nisi. Hoćeš li kuvati i bebi i mužu (i psu i ribici i komšinici), kiseliti kupus, kuvat džem, sušit čaj, ili ništa od toga. Hoćeš li kuću spremati sama, ili ćeš naći ženu, i hoćeš li joj pomagati. Koja si od tih. Jer po tome što si ti ćemo ti čitavu kuću pamtit. Kako ti urediš, kako ti organizuješ, kojim ti tonom stvari završavaš, tako će i biti.
Ima li u tvojoj kuhinji uvijek tanjir supe, ili sendvič za svakog ko naiđe? Hoće li čovjeku biti neprijatno ako se posluži veceom? Imaš li uvijek rakije, meda i bijelog luka? Imaš li volje, vremena i reda da pomogneš nekome?
Domaćica se rađa. Od iste majke mogu različite kćeri da se rode. Domaćica se i stvara, a ja mislim da u svakoj ženi negdje čuči bar malo zrno domaćice. Mislim da je žena žarište porodice, ognjište, toplota, hrana i ljubav, i da je prostor domaćinstva logičan teren za ostvarivanje svih tih predivnih i prelijepih ženskih uloga. Žao mi je kad se opisuje kao zatvor, kao da sloboda nema rešetke. Zasiti se čovjek svega, naravno, ali ipak se vraća, jer mu je to prirodno mjesto u kojem se upražnjavaju sve najbolje i najljepše i najljubavnije stvari.
Kad je domaćica loša, kad joj je kuća svinjac, kad smrdi na neuspjeli recept, mužu je udobnije u najjeftinijoj motelskoj sobi. Prosto mu se ne mili da ide kući. Kad ga kući čeka klopa, ladno pivo u frižideru, i raspoložena žena pod dekicom, ili raspoložena žena koja pegla veš, onda mu se ide kući, jer je umoran, a i voli tu ženu. Hoće da se najede, razgaći, otvori pivo i sluša šta je pametno kontala, koristeći priliku što pegla da na miru razmisli.
Dobra domaćica meditira kroz kućanske radove. Loša domaćica gine. Dok jedna plete iz potrebe, druga se guši od same pomisli. Biti domaćica znači živjeti i ostvarivati se, i pritom stvarati najveću korist. Jer njegovanje onih koje voliš i koji su ti najbliži je daleko ljepši, bogatiji i izdašniji posao od zarađivati pare za gazdu, državu ili radnike. Mnogo je ljepše gledati sopstveno dijete kako raste nego kolegu sa posla kako stari. Logično je gledati dijete osam sati dnevno, a kolegu sat ili dva, a ne obrnuto. Logično je da su djeca najbolja investicija, da je porodica najbolja investicija, da ste vi ti koji imate jedni druge i da se čitav svijet sruši, i da jedni za druge trebate čuvati i davati ono svoje najbolje.
Kako je došlo do raspada porodice, više nije ni važno. Važno je da je ono što je spaja – žena. Kakva divna, plemenita, životvorna uloga. I nije važno da li je tvoj život mnogo drugačiji od onog koji si zamišljala, važno je kako osjećaš svoju kuću, svoj dom. Imaš li dom. Možeš li ga nekako uljepšati, utopliti, možeš li ga proglasiti centrom svoga svijeta iz kojeg ideš zadovoljna, stabilna i jaka da osvajaš sve što osvojiti želiš.
visoko.ba/6yka.com