Upravo Kajganić (bivši uposlenik MUP-a Republike Srpske) jedini zna odgovor na pitanje šta je sa Bošnjacima, pripadnicima HVO-a, koji su sa uhapšenim hrvatskim pripadnicima HVO-a bili sumnjičeni za zločine nad Srbima u Orašju u krivičnoj prijavi koju je (srpski) SJB Brčko podnio 1994. (dakle još u vrijeme rata u BiH) protiv 61 pripadnika HVO-a. S obzirom na sve ovo, sad je pitanje: kad će se zvanični Zagreb izviniti Sarajevu? I, opet s obzirom na sve, da li će zvanični Zagreb, zajedno sa evropskim zastupnicima, pitanja koja su o hapšenjima postavili Bakiru Izetbegoviću, sad uputiti Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku, ali i Gordani Tadić, glavnoj tužiteljici Tužilaštva BiH?
Stanica javne bezbjednosti Brčko je 26. decembra 1994. godine (dakle još u vrijeme rata u BiH) podnijela krivičnu prijavu zbog zločina nad Srbima Orašja protiv 61 pripadnika HVO-a: Đure Matuzovića, Marka Benkovića, Marka Dominkovića, Ilije Vincetića, Ive Oršulića, Tome Kneževića, Pave Kobaša, Pave Džojića, Mate Jozića, Tade Oršulića, Mustafe Hadžispahića, Mehe Delića, Huseina Mahmutspahića, Tahira Redžepovića, Šefke Sinanovića, Esada Mehmedovića, Hasana Klopića, Huseina Klenića, Senihada Hećimovića, Mersada Kamberovića, Ilije Benkovića, Jose Nedića, Ekrema Arnautovića, Mate Krznanića, Mate Šimića, Ivice Džijana, Marka Kneževića, Mate Baotića, Mate Živkovića, Damira Klajića, Ivice Klajića, Mirka Jurića, Peje Filipovića, Miroslava Markovića-Porobića, Ivice Filipovića, Nike Filipovića, Ante Živkovića, Stijepana Đurića, Ahmeta Kabaklića, Smajila Hrustemovića, Elvira Hadžiomerovića, Bakira Pamukčića, Zijada Agančetovića, Samira Bečevića, Ive Živkovića, Željka Martinovića, Marka Maskaljevića, Marka Vincetića, Mihajla Jovanovića, Pave Stanića, Mate Klajića, Dragoslava Markovića, Žarka Gajića, Slobodana Radulovića, Željka Čauševića, Dragana Kalinića, Ante Mašića, Joška Mašića, Mate Vincetića, Marka Jurića i Jose Benkovića.
Zaobilaženje Rimskog sporazuma
Osnovno javno tužilaštvo Brčko je ovaj predmet uzelo u rad 10. januara 1995. godine, a nakon ukidanja osnovnih tužilaštava predmet je proslijeđen Okružnom tužilaštvu Doboj, koje ga, kako se konstatira u dokumentaciji, nikad nije dostavilo Tužilaštvu BiH na pregled (čini se da predmet nikad nije dostavljen na pregled ni Haškom tribunalu, a što je trebalo uraditi u skladu sa Rimskim sporazumom), već ga je 2010. godine proslijedilo tužilaštvu u Orašju (po mjesnoj nadležnosti), nakon čega je Kantonalno tužilaštvo Posavskog kantona-Orašje, iste godine predmet poslalo na pregled i ocjenu Tužilaštvu BiH.
Tužilaštva BiH je u oktobru 2011. godine zatražilo od Suda BiH preuzimanje predmeta od Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona protiv 28 osumnjičenih (prvi dio spiska prijave SJB Brčko) dok je za ostale (33 osobe), procjenjeno da se ne mogu tretirati kao složeni i prioritetni predmeti (a što bi bilo u skladu sa Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina), te je predloženo da ih procesuira nadležno entitetsko tužilaštva.
Ovih 28 pripadnika HVO-a sumnjičilo se za napade na sela u kojima je živjelo srpsko stanovništvo i formiranje zatočeničkih objekata u Srednjoškolskom centru Orašje i Osnovnoj školi u Donjoj Mahali, gdje su civili nezakonito zatvarani u nehumanim uvjetima, od kojih su neki ubijeni, a ostali mučeni, odvođeni na prisilni rad, pljačkani… Postupajući tužilac bila je Božidarka Dodik.
Dopisi Bariši Čolaku i DORH-u o istrazi protiv pripadnika HVO-a
Kako je tužiteljica Dodik u međuvremenu prešla u Vrhovni sud Federacije BiH, predmet je zadužio tužilac Milanko Kajganić (Srbin, radio u MUP-u Republike Srpske; u Tužilaštvu BiH vodi i ostale predmete iz Bosanske Posavine, a što je jasno i iz njegovog dopisa DORH-u u kome je tražio i podatke za Bosanski Brod) koji je u julu 2014. godine uputio dopis Bariši Čolaku (Hrvat), ministru pravde BiH, sa molbom za međunarodnu pravnu pomoć koju Čolak treba uputiti nadležnoj instituciji Republike Hrvatske, a kako bi Kajganić pregledao arhivu koja se nalazi u Državnom arhivu Republike Hrvatske u Zagrebu.
Isti dan, tužilac Kajganić je i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH), Odsjek za ratne zločine u Zagrebu, uputio molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći, a protiv pripadnika 106. brigade HVO-a, Operativna zona Bosanska Posavina, zbog sumnji da su od maja 1992. do sredine 1993. na području opštine Orašje počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U dopisu su navedena imena 28 osumnjičenih, a što je neposredno nakon hapšenja potvrdio i Dinko Cvijan, prvi čovjek Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, pokušavajući skinuti odgovornost sa sebe: “Nisam imao pojma da će se ovo dogoditi… Činjenica je da je bio upit za 28 osoba, a samo 10 Hrvata je uhićeno. Gdje su ostali nestali ja ne znam, ali to je indikativno.” Podsjetimo, uhapšeno je deset Hrvata, pripadnika HVO-a.
U dopisu, koji je poslao DORH-u, Kajganić je naveo i da se istraga vodi protiv Mladena Kurdije, pripadnika HVO-a, odnosno 101. bosanskobrdske brigade Sjeverna Posavina, a koji je osumnjičen da je učestovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju zatočenika u “logorima HVO-a” koji su se nalazili u Stanici javne bezbjednosti Bosanski Brod, Fudbalskom stadionu Polet, Skladišu RK Beograd, “logor u naselju Tulek”, i zgradi SŠC Fric Pavlik u Bosanskom Brodu.
DORH je obaviješten i da je dopis o ovoj istrazi upućen Ministarstvu pravde BiH, te da im je potreban pristup originalnoj dokumentaciji koja potiče iz BiH, a koja je sačinjena od strane HVO-a, Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, odnosno o postrojbama koje su djelovale na pomenutim područjima, a koja se trenutno nalazi u Državnom arhivu Republike Hrvatske u Zagrebu. Kajganić je tražio da mu se odobri dolazak tokom augusta 2014, pristup arhivi i kopiranje dokumenata za koje se pokaže da su neophodni za okončanje istrage.
I dobio odobrenje za sve to. Što potvrđuje dokumet prema kome je, u septembru 2014. godine Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dostavio, a na osnovu dopisa upućenog DORH-u, Tužilaštvu BiH “izdvojene dokumente – ukupno 586 stranica”. Dakle, Kajganić je prije toga izabrao dokumente za koje je procjenio da mu trebaju. Za 10 osumnjičenih – Hrvata.
Gdje su nestali Bošnjaci?
Tužilac Kajganić je 1. novembra 2016. potpisao Prijedlog za određivanje pritvora protiv: Đure Matuzovića, Ive Oršolića, Tade Oršolića, (u prethodnim dokumentima se navode kao Oršulići), Marka Dominkovića, Jose Nedića, Marka Baotića, Marka Blažanovića, Mate Živkovića, Ante Živkovića i Stjepe Đurića. U obrazloženju je Kajganić naveo da se osumnjičeni terete za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Odnosno da su, kao i pojedini pripadnici Vojne policije, Stanice javne bezbjednosti Orašje, te stražari u objektima Srednjoškolskog centra u Orašju i Osnovnoj školi Donja Mahala, učestvovali u progonu srpskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi sa teritorija pod kontrolom HVO-a.
Činjenica je da u ovom prijedlogu za određivanje pritvora nema niti jednog Bošnjaka, pripadnika HVO-a, a koji se pojavljuju u ranijim dokumentima kao osumnjičeni. No, odgovor na pitanje da li su oni izostavljeni iz istrage, i zašto, očito ima jedino tužilac Kajganić. S druge strane, činjenica je da je Državno odvjetništvo Hrvatske od početka bilo uključeno u istragu, da su pomogli ustupanjem dokumentacije da se zadokumentiraju zločini, a što je onda dovelo do hapšenja pripadnika HVO-a. Uz to, činjenica je i da je Bariša Čolak bio upućen u sve, a s obzirom da je on dugogodišnji provjereni kadar HDZ-a i jedan od najbližih suradnika Dragana Čovića, teško je povjerovati da Čović, i ostali visoki dužnosnici HDZ-a u BiH, nisu bili obaviješteni o svemu.
A činjenica je i da je trenutno na dužnosti vršitelja dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Gordana Tadić, Hrvatica. Kao što je i činjenica da niko od Bošnjaka nije bio nadležan za ovu istragu koja je rezultirala hapšenjem 10 osumnjičenih što se još nije desilo, i sigurno je ovo najveća akcija hapšenja osumnjičenih ratnih zločinaca u BiH, a što je uz izostavljanje Bošnjaka sa spiska za hapšenje (iako se ne zna da li su sklonjeni i iz istrage) “isprovociralo” hrvatske dužnosnike na reakcije koje su usmjerene na – Bošnjake, koji su onda optuženi da stoje iza svega, odnosno da “političko Sarajevo” progoni Hrvate u BiH, što nema nikakve veze s činjenicama, ali je dovelo do podizanja tenzija i zatezanja odnosa između BiH i Hrvatske.
Doprinos Dragana Čovića
Nažalost, tome je u mnogome doprinio i Dragan Čović, član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a u BiH, koji je boraveći u Zagrebu, neposredno nakon hapšenja ovih pripadnika HVO-a, i očito manipulirajući činjenicama, govorio gdje je stigao – od zvaničnih sastanaka do gostovanja u medijima (pri čemu je predsjednicu Hrvatske, Kolindu Grabar Kitarović, nazivao “našom predsjednicom”) – o neravnopravnom položaju Hrvata u BiH (“Još od 2000. postojala je ideja da Hrvati kao narod nestanu u BiH. Ta ideja nije ostvarena i zato je ovo novo iskušenje za nas”), i “optužnicama” protiv Hrvata koje su po njemu “selektivne” i “politički diktirane”. Čović je, naravno, pri tome skidao svaku odgovornost sa sebe, odnosno hrvatskih zvaničnika u BiH. Što ne čudi, jer su isto to u svojim rekacija radili i zvaničnici Hrvatske.
Iako je očito da se radi o podmetanju, zabludi, ili, tek, neznanju, brojna reagiranja, od hrvatske predsjednice, premijera Andreja Plenkovića, preko hrvatskih zastupnika u Evropskom parlamentu, glavnog državnog tužioca…, do novinara, poklapaju se u nekoliko stvari: za istrage protiv Hrvata u BiH niko od nadležnih u Hrvatskoj nije znao, kao ni hrvatski dužnosnici u BiH; državne institucije u BiH su nesposobne, neprofesionalne i rade po diktatu političara; a “političko Sarajevo”, odnosno Bošnjaci, glavni su krivci i oni stoje iza hapšenja Hrvata.
Dodatnom podizanju tenzija doprinjele su informacije “tajnih službi”, objavljene u medijima, a koje su upozorile Damira Krstičevića, hrvatskog ministra obrane da ne ide u BiH, gdje je trebao učestvovati na ranije dogovorenom sastanku ministara obrane država članica Odbrambene suradnje srednje Evrope, jer bi “mogao biti uhapšen” zbog istraga za ratne zločine počinjene 1995. godine na području Jajca i Donjeg Vakufa u kojima je učestvovala i Hrvatska vojska. Iako je Krstičević rekao kako nema zvaničnu potvrdu da je optužen ili osumnjičen za ratne zločine u BiH, otkazao je posjetu Sarajevu.
Podsjetimo, 2011. godine iz Tužilaštva BiH su potvrdili da “postoji predmet o zločinima počinjenim na teritoriji opštine Mrkonjić Grad, koji je u istražnoj fazi.” Još tada se u medijima pisalo da je to istraga kojom su obuhvaćeni “viskopozicionirani dužnosnici, koji su nakon akcije Oluja sudjelovali u operacijama Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni, zajedno sa pripadnicima Armije RBiH.” Istraga protiv generala Atifa Dudakovića, komandanta Petog korpusa Armije RBiH, a koja se u Tužilaštvu BiH povlači godinama, također se odnosi na taj period, ali iako se smjenjuju tužioci na ovom predmetu, optužnica još nikad nije podignuta. Poznato je (po službenim dokumentima) da su uz Peti korpus ARBiH u operacijama u zapadnoj Bosni tada učestvovale 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, te još nekoliko odreda i satnija HV-a i HVO-a kojima su zapovijedali generali HV-a Ante Gotovina, Rahim Ademi, Ljubo Ćesić Rojs, Damir Krstičević, Ivan Korade, Miljenko Filipović, te generali HVO-a Stanko Sopta, Zlatan Mijo Jelić i Željko Glasnović.
Ovi podaci nisu nikakva službena tajna i oni su već dugo poznati u javnosti, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, stoga se postavlja pitanje zašto sad “ekskluzivno otkrivanje istraga u BiH”, žestoke reakcije državnog vrha Hrvatske, i potreba da se za sve optuži “političko Sarajevo”, iako je i Bakir Izetbegović, kao bošnjački član Predsjedništva BiH, to negirao. (Pri tome, naravno, niko u Hrvatskoj ne problematizira, recimo, to što ratni zločinci, neki čak i presuđeni, iz BiH bježe i utočište pronalaze u – Hrvatskoj.) A reagirao je i Serge Brammertz, glavni haški tužilac, koji je rekao da je “iznenađen reagiranjem zvaničnog Zagreba”, ističući da se “nezavisnost tužioca i pravosuđa mora poštovati i štititi”: “Kada je riječ o sugestijama da hapšenja u Orašju predstavljaju selektivnu pravdu, tužilaštva Tribunala taj i druge događaje ne vidi tako.”
Visoko društvo u Hrvatskoj pobožno sluša Čovića
No, dio odgovora na pitanje zašto ovakve žestoke reakcije može se iščitati i iz spinovanja preko medija koji nemaju ništa protiv da se “pojedinci procesuiraju za ratne zločine”, ali ne i “komandni vojni i civilni vrh”, i da se onda na osnovu toga govori o “udruženom zločinačkom poduhvatu”, a i “premijer Zoran Milanović prekinuo je suradnju s pravosudnim institucijama BiH zbog selektivnog korišćenja dokumenata”, te da bi tim selektivnim korištenjem dokumenata moglo biti optuženo “900 oficira Hrvatske vojske i HVO-a”. No, i dalje ostaje pitanje zašto baš sad sve te reakcije hrvatskih dužnosnika i “paljba” po Sarajevu, a nije malo onih koji primjećuju kako o svemu tome Dodik i Vučić, koji u pravilu sve komentiraju, sad ćute, iako se radi o srpskim žrtvama.
Ivo Banac za zagrebački Jutarnji list piše: “Ivo Lučić nam priča Markove konake o bošnjačkoj podmuklosti. (…) Ako se i spominje uloga srpskih istražnih timova iz Banje Luke u proizvodnji optužnica, krivnja se uglavnom baca na bošnjačke pravosudne organe jer, kad je riječ o obrani Orašja – uspješnoj operaciji u kojoj su sudjelovali i Hrvati i Bošnjaci, tko bi osim Bošnjaka izuzeo imena bošnjačkih osumnjičenika što su također bili pod istragom? A sama mogućnost da su i hrvatski kadrovi sudjelovali u ovoj namještaljci odbacuje se kao nešto posve nelogično. Ipak, Ljubo Ćesić je javno prozvao Lučića zbog ruskih veza, a Dragana Čovića zbog umiješanosti u uhićenjima (maxportal.hr, 2. studenoga). Sa svoje strane, Živko Budimir je iznio detalje o rodbinskim vezama Gordane Tadić, v.d. glavnog tužioca BiH, koja je na funkciju stupila krajem rujna, s Čovićevim bliskim suradnikom Mijom Krešićem, zamjenikom ministra sigurnosti BiH (maxportal.hr, 8. studenoga). (…) Čudnovata popustljivost prema Čoviću, čovjeku kompromitantne prošlosti i aktualnih nejasnih asocijacija, koji je ovih dana u Zagrebu po običaju primljen bez ikakvih ograda, predstavlja ritual hrvatske politike bez obzira na pojedine opcije. Visoko društvo pobožno sluša kako Čović raspreda o razlozima zašto je na djelu plan stvaranja BiH bez Hrvata.”
Spominje Banac i najavljenu suradnju između hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Srbije Aleksandra Vučića oko Bosne, što je mnoge u BiH podsjetilo na sporazume Tuđman-Milošević i Karadžić-Boban. Govoreći za Aljazeeru o tome zašto je ovaj slučaj izazvao toliko reakcija hrvatskih dužnosnika, Ivo Komšić je postavio (u suštini vrlo jednostavno) pitanje: “Zašto nikada nisu aktuelizirali događaji iz sukoba HVO-a i VRS-a, iako je dobro poznato da su obje vojne formacije činile zločine prema civilnom stanovništvu hrvatske i srpske nacionalnosti. Ni s jedne ni s druge strane nikada nije podignuta ni jedna optužnica, čak se ide tako daleko da se ne obilježavaju zločini Vojske Republike Srpske nad Hrvatima, a obilježavaju se samo zločini počinjeni od strane Armije BiH nad Hrvatima.”
S obzirom da dokumentacija jasno dokazuje ko je, kad i kako pokrenuo istragu protiv pripadnika HVO-a, kao i ko je sve bio informiran o tome, te ko je i kako pomagao tužiocu, i kako je došlo do “selektivnog” hapšenja baš 10 Hrvata (broj koji jako privlači pažnju, a bez i jednog osumnjičenog Bošnjaka), i ko ima odgovore na pitanje zašto, sad je pitanje: kad će se zvanični Zagreb izvinuti Sarajevu?
Također, s obzirom na dosadašnje ponašanje hrvatskih dužnosnika (dugogodišnje ćutanje o Posavini), nameće se pitanje – skepticima koji su upućeni u dešavanja u Bosanskoj Posavini: da li su Hrvati Posavine sad kažnjeni zbog “neposlušnosti” prema Herceg-Bosni, jer upravo je Đuro Matuzović, kao general HVO-a u Posavini odbijao da izvrši naredbe iz Mostara o hapšenju Bošnjaka i da napravi dogovor sa Srbima? I, opet s obzirom na sve, da li će zvanični Zagreb, zajedno sa evropskim zastupnicima, pitanja koja su o hapšenjima postavili Bakiru Izetbegoviću, sad uputiti Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku, ali i Gordani Tadić, glavnoj tužiteljici Tužilaštva BiH?