Svi su u dugačkom redu čekali da kubanski vođa umre, velika se, teška svjetska historija valjala s Atlantika na obale posljednjeg otoka svjetske Revolucije, a na koncu joj je – jedva tri-četiri dana nakon Castrove smrti – glave došlo Tužilaštvo Kantona Sarajevo
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Znaš li, kaže, kako bi – da se umjesto u Kubi rodio u Bosni i Hercegovini – zvali Fidela Castra? Znam, rekoh, to je stari vic: zvali bi ga Fadil Sunet. Jok, veli on. Zvali bi ga sudskim pozivom. Ili bi sami došli po njega.
Prije koji dan zajebavao sam se tako s hudom sudbinom hrvatske i svjetske ljevice, čija je slavna stoljetna historija, od slavnog Oktobra 1917. do mutavog Novembra 2016., tužno završila prošle subote: u pola pet ujutro po europskom vremenu predsjednik Kube Raúl Castro na televiziji je objavio kako je umro njegov brat i prethodnik, vođa kubanske revolucije i mitski El Comandante Fidel Alejandro Castro Ruz, a još iste večeri u dalekom je Zagrebu Socijaldemokratska partija Hrvatske objavila kako je na stranačkim izborima za novog predsjednika SDP-a dvotrećinskom voljom članstva izabran mladi Davor Bernardić – bezlični i bezmudi, ali ambiciozni socijalbirokratski demokrat, pardon socijaldemokratski birokrat, tip koji je svojedobno u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kao pička pobjegao s glasanja o izmjenama Generalnog urbanističkog plana kojim se pogodovalo beskrupuloznom hrvatskom tajkunu Tomislavu Horvatinčiću, pa onda mrtav-hladan za televizijske kamere pozirao na građanskim demonstracijama protiv Horvatinčića.
Tako je te subote – ili sam barem te subote ja tako mislio – završila slavna historija svjetskog socijalizma, od ideje nadahnute poezijom kubanskog pjesnika Joséa Martíja, do bijednog, šupačkog klijentilizma reformiranih komunističkih revolucionara, danas tek snishodljivih servisera neoliberalnog, korporativnog kapitalizma. Koji se, nota bene, izabravši novog predsjednika na dan Castrove smrti, posljednje ikone svjetske ljevice nisu sjetili niti sa dvije kurtoazne, makar kritičke rečenice. Pa ipak, nije slavna historija svjetskog socijalizma završila te subote. Bila je, ne kažem, zgodna slučajnost da su šupci iz hrvatskog SDP-a novog predsjednika birali na dan kad je umro Fidel Castro, ali još se bolja i snažnija – ili barem konačna – simbolična slučajnost udesila kad jučer, u srijedu, kad se Kuba masovnom komemoracijom na havanskoj Plazi de la Revolución oprostila od svoga El Comandantea, a u dalekom Sarajevu pripadnici kantonalnog MUP-a u suradnji s agentima Obavještajno-bezbjednosne agencije u to vrijeme hapsili Damira Hadžića, uglednog mladog bosanskohercegovačkog socijalbirokratskog demokrata, pardon socijaldemokratskog birokrata, tipa koji je cijeli svoj punoljetni život proveo u foteljama, od kantonalnog zastupnika i općinskog vijećnika, preko općinskog načelnika i ministra prometa, do predsjednika uprave Euroherca.
Kako smo uskoro saznali, mladi revolucionar Damir Hadžić – jebem te, Svjetska Revolucijo, jebali te sa mnom i Marx i Engels, jebali te i volođa Uljanov i drug Tito i comandante Castro i Che Guevara i José Martí i Zlatko Lagumdžija zajedno s njima – na kraju je pao zbog milijun konvertibilnih maraka, koliko je kao načelnik sarajevske općine Novi Grad za nekakvo zemljište isplatio nekadašnjem općinskom i kantonalnom kolegi Esedu Radeljašu: cijela se, eto, veličanstvena svjetska ideja pravde, bratstva i jednakosti svela na par duluma općinskog zemljišta, koje će mladi karijerni revolucionar iz gradske kase isplatiti nekom opskurnom biznismenu iz Goražda, predratnom fizikalcu s njemačke bauštele.
Sva je sreća na kraju ispala da se Fidel Alejandro Castro dao nakon smrti kremirati, jer bi se već na odru na Plazi de la Revolución vrtio kao ringišpil u Goraždu. Svakako je stari El Comandante, posljednji istinski stražar svjetske Revolucije, u svojim košmarnim snovima zamišljao svoj i njen kraj, u njegovim strahovima i tjeskobama o glavi su joj radile velike američke korporacije, mafija i CIA, i Svjetska banka i MMF i Rusi i Kinezi i južnoamerički narko-bossovi, i trgovinska embarga i nuklearne glave, i Internet i Facebook: svi su u dugačkom redu čekali da kubanski vođa umre, velika se, teška svjetska historija valjala s Atlantika na obale posljednjeg otoka svjetske Revolucije, a na koncu joj je – jedva tri-četiri dana nakon Castrove smrti – glave došlo Tužilaštvo Kantona Sarajevo.
Sahranjen je tako zajedno s El Comandanteom i tupavi balkanski mit o reformiranim komunistima i modernoj ljevici, koja je, eto – za razliku od beskrupuloznih kriminalaca s nacionalističke desnice – sva od nesposobnih i lijenih foteljaša, birokrata i konformista, nesposobnih i za kakav pošten posao, a kamoli za ozbiljan kriminal. Na tužnom kraju romantične, pjesničke Revolucije, eto tako i njenog posljednjeg ešalona, mladih neoliberalnih gerilaca u Bossovim odijelima što umjesto svijeta mijenjaju urbanističke planove, a zemlju od kapitalista umjesto kalašnjikovom uzimaju novcem iz općinskog budžeta.
I kad bi sljedeće godine, na stogodišnjicu Crvenog Oktobra, ponovo u Petersburgu zapucali topovi s krstarice Aurora, ja ih bogami ne znam mnogo što bi se usrali više od novovjekih ljevičara, kopiladi Revolucije.
visoko.ba/buka.ba