Izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a jeste najveći poltički potres našeg vremena, a njegov odjek je nedvojbeno globalan. Potpuno je otkrio suzdržanu ljutnju koja je prvo postala vidljiva u masovnom klicanju nemilosrdnim despotima u Rusiji i Turskoj ili izbornoj pobjedi krvoločnika u Indiji i Filipinima.
Pobune našeg vremena, uključujući Brexit i porast evropske ekstremne desnice, imaju mnoge lokalne razloge – ali nije slučajnost da je upravo demagogija u porastu širom svijeta. Divlje nasilje izbilo je tokom proteklih godina na širokom području zemlje: ratovi u Ukrajini i Bliskom istoku, pobune od Jemena do Tajlanda, terorizam i borba protiv terorizma, ekonomski i cyber ratovi. Konflikti koji nisu vezani za određeno bojno polje, daju dojam endemije i nekontrole.
Sitničava mržnja imigranata i manjina postala je mainstream; figure kojima od gađenja i zlobe ide pjena na usta je sveprisutna, kako na starim tako i na novim medijima.
Brojne su rasprave o razlozima ovog globalnog nereda. Mnogi posmatrači su ga okarakterisali kao zaziranje od predaleko otišlog establishmenra, objašnjavajući Trumpovu pobjedu – riječima Thomasa Pikettyja kao ‘primarno zbog eksplozije ekonomske i geografske nejednakosti u SAD-u.
Liberali krive rasni gnjev siromašnih bijelaca u SAD-u, koji su očito je, pogoršani tokom vladavine Baracka Obame. Ali šta je onda sa masom bogatih muškaraca i žena, pa čak i manjeg broja Afroamerikanaca i Lationosa – koji su također glasali za kompulsivnog galamdžiju i rasistu.
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman u noći izborne pobjede Donalda Trumpa, je priznao da ‘ljudi poput mene – kao i većina čitatelja New York Timesa – iskreno ne razumije zemlju u kojoj živimo’.
Nakon dva šoka – Brexita i izbora u SAD-u, bezuspješno argumentiramo o njihovim uzrocima dok užasnuti gledamo nove predstavnike ugnjetavanih i ‘zapostavljenih’ – Trumpa i Nigela Faragea dok poziraju u zlatnom liftu i šepure se u kompleksno proširenom teatru političkog apsurda.
Ali krizu ne možemo razumjeti jer naš dominantno intelektualni koncept izgleda ne može procesuirati eksploziju nekontrolisanih snaga.
U obećavajućim godinama koje su uslijedile nakon pada berlinskog zida 1989., univerzalni trijumf liberalnog kapitalizma i demokratije djelovao je osiguran; slobodno tržište i ljudska prava proširit će se svijetom i podići milijarde iz siromaštva i ugnjetavanja.
Na mnoge načine, ovaj san se i ostvario: živimo u ogromnom homogenom globalnom tržištu, koje je više pismeno, uvezano i napredno nego bilo koje drugo u historiji.
I ipak se nađemo u dobu ljutnje sa autoritativnim liderima koji manipulirajući cinizmom vladaju razljućenom nezadovoljnom masom. Ono što se nekada zvalo ‘bijesom muslimana’ i identificralo se sa gomilom bradatih muškaraca tamnije kože, danas se manifestira na globalnom nivou, među ‘narandžastoodjevenim, budističkim etnočistačima u Mjanmaru, baš kao i kod plavokosih bijelih nacionalista u Njemačkoj. Nasilni zločini iz mržnje su dotakli čak i najstariju parlamentarnu demokratiju, ubistvom parlamentarke Jo Cox, koju je tokom otrovne kampanje Brexita, usmrtio britanski neonacista. Odjednom, kao što kaže liberalista Michael Ignatieff: “Mudrost humanosti i racionalizma više ne može adekvatno objasniti svijet u kojem živimo.“
Većinom Angloameričke intelektualne pretpostavke nastale hladnim ratom i njegovim trijumfalnim posljedicama, mogle bi biti iako nepouzdan, vodič današnjeg haosa, te se kao takvim moramo okrenuti idejama ranijih era nestabilnosti. Trenutak je poput onog o kojem je Sigmund Freud 1915. govorio, upozorivši da „primitivni, divlji i zli impulsi ljudskog roda nisu nestali iz individualca, nego jednostavno čekaju priliku da se ponovo pokažu“.
Naravno, sadašnji ‘požari’ na površinu su donijeli ono što je Friedrich Nietzsche zvao „ozlojeđenost“ – „cijelo plašljivo carstvo podzemne osvete, neiscrpne i nezasite u svojim ispadima.“
Suprotno tome, temeljna premisa postojanja naših intelektualnih okvira je pretpostavka da su ljudi esencijalno racionalni i motivisani težnjom za sopstveni interes; da prinicipijelno rade kako bi povećali svoju sreću, radije nego na temeljima straha, zavisti i ozlojeđenosti.
Bestseller Freakonomics je savršen tekst o našem vremenu u vjerovanju da su pobude kamen temeljac modernog života“ i „ključ rješavanja gotovo svake zagonetke“. Sa ovog gledišta, trenutna je kriza ‘provala’ – a konfuzija i zamršenost su široko rasprostranjeni među političkom, medijskom i business elitom.
Inače tupi Economist je u posljednje vrijeme skočio iz dubioze ogorčenosti politike “post-istine“ do deklaracije „Novog Nacionalizma“ u stilu Rip Van Winklea. Mnogi drugi mainstreim mediji sada se čine kao parodije „Pregleda Nove ljevice“, u svojim nastojanjima da, iako kasno, prisustvuju propasti globalnog kapitalizma – pri čemu većina nečuveno, propušta da ispuni svoja vlastita obećanja opšteg prosperiteta.
Sada možemo vidjeti, isuviše jasno, proširavanje bezdana rase, klase i edukacije u V. Britaniji i SAD-u. I dok se objašnjenja razmnožavaju, kako preći taj bezdan ostaje nejasno, možda više nego ikada do sad. Istrošene fraze retoričkih suprotnosti, po ko zna koji put ulaze u upotrebu: progresivno v reakcionarno, otvoreno v zatvoreno, liberalizam v fašizam, racionalno v iracionalno.
I dok polarizirana intelektualna industrija pokušava dostići događaje koji se prebrzo odigravaju i koje je apsolutno nemoguće anticipirati, teško je izbjeći sumnju da je naša potraga za racionalnim političkim objašnjenjima u trenutnom neredu uzaludna.
Ipak svi oponenti novog „iracionalizma“ – bilo da su lijevo, desno ili centar – ujedinjeni su u pretpostavki da su sve individue racionalni akteri, motivisani materijalnim interesima, razljućeni ukoliko im želje nisu ispunjene, te da će zbog njihovog smirivanja radije ispuniti ciljeve.
Ovaj pojam ljudske motivacije produbljen je tokom Prosvjetiteljstva, čiji su lideri prezirući tradiciju i religiju, tražili da ih se zamijeni ljudskim kapacitetima racionalne identifikacije individue i kolektivnih inetersa. San kasnog 18. vijeka, prema kojem je trebalo ponovo izgraditi svijet po sekularnoj i racionalnoj liniji, kasnije je elaboriran u 19. vijeku. Utilitarni teoretičari su nastojali ostvariti više sreće za najveći mogući broj ljudi – a te pojmove su u progresu prisvojili socijalisti, a i kapitalisti.
Nakon kolapsa socijalističke alternative 1989., ova utopijska vizija poprimila je oblik globalnog ekonomskog tržišta posvećenog rastu bez kraja i konzumaciji – onome što ne bi trebalo imati alternativu. Prema ovom svjetskom stajalištu, dominanta onoga što je sada doseglo svoj maksimum, jeste ljudska norma Homo economicusa, proračunatog subjekta čije su prirodne želje i insitinkti oblikovani njegovom krajnjom motivacijom: potraga za srećom i izbjegavanje boli.
Ovaj jednostavni pogled na život oduvijek je zanemarivao brojne druge faktore. Bojazan, na primjer, od gubitka časti, dostojanstva i statusa, nepovjerenje u promjene, apele za stabilnošću i prisnošću.
Nije bilo mjesta ni za kompleksnije nagone: sujetu, straha od ugroženosti, potrebe da se sačuva obraz. Opsjednuti materijalnim progresom, hiperracionalisti su ignorisali mamce u ozlojeđenost onih zapostavljenih, i upornih zadovoljavanja žrtve.
I ipak moderna historija prepuna je enormnog broja dokaza stalne moći nerazuma. Nije bilo tako davno – u ranom 19. vijeku – kada su francuske pretenzije za racionalnom, univerzalnom i kosmpolitskom civilizacijom isprovocirale uvrijeđene Nijemce u militantnu ekspresiju onoga što danas zovemo „kulturalnim nacionalizmom“: tvrdnja o neautentičnoj kulturi ukorijenjenoj u nacionalni i regionalni karakter i historiju.
Jedna revolucija za drugom demonstrirala je da osjećaji i raspoloženja mijenjaju svijet i to tako što se pretvaraju u potencijalne političke snage. Strah, anksioznost i osjećaj poniznosti bili su prinicipjelni motivi njemačke ekspanzijske politike u ranom 20. vijeku – a danas je nemoguće shvatiti trenutni porast anti-Zapadnog osjećaja u Kini; Rusiji i Indiji bez prihvatanja uloge koju je odigralo poniženje.
Ipak, mehaničko i materijalistično shvatanje ljudskih akcija je postalo opće prihvaćeno, dijelom zbog toga što je ekonomija predominantan način na koji shvatamo svijet. Mišljenje koje je oblikovalo rani 19. vijek a prema kojem ne postoji „nijedna druga veza između čovjeka i čovjeka osim golog inetersa“ – postala je opet ortodoksna u intelektualnoj klimi u kojoj vladaju mišljenja da je tržište indealna forma ljudske interakcije u kojoj je poštovan tehnološki progres i rast BDP-a.
Sve ovo je dijelom krutog savremenog vjerovanja da se broji samo ono što se može brojati, a ono što se ne može brojati, kao što su subjektivne emocije, zbog toga tu i ne pripada.
Naše trenutno nepoštovanje prema neekonomskim motivacijama je još više iznenađujuće kada smo još prije skoro jedan vijek, tokom „uskog racionalnog programa“ Prosvjetljenja naučili da je individualna sreća postala „predmetom ismijavanja i prezira“, kako je to još 1922. istakao austrijanski pisac Robert Musil.
Zaista, pioniri rada na području sociologije i psihologije kao i moderne umjetnosti i književnosti su početkom 20. vijeka bili odlučni u svom insistiranju da je ljudsko biće više od pukog racionalnog egoizma, takmičenja i akvizicije, da je društvo više od ugovora između logičnog kalkulisanja i autonomnih individualaca, a da je politika više od tehnokratskog osmišljavanja hiper-racionalnih šema napretka uz pomoć anketa, statistike, matematičkih modela i tehnologije.
Tako je pišući 1860-ih u jeku liberalizma 19. vijeka, Fyodor Dostoevsky bio jedan od prvih modernih mislilaca koji je podigao oblak sumnje, ponovo nas zabrinuvši, da racionalno razmišljanje ne definiše ljudsko ponašanje.
Ogolio je tako svog „podzemnog čovjeka“ – suštinskog luzera koji sanjari o osveti nad pobjednicima društva – protiveći se ideji racionalnog egoizma ili materijalnog interesa, tada popularne u Rusiji. Njegovi nasljednici poput John Stuarta Milla i Jeremy Benthama su opsesivno napadali racionalne pretpostavke kako kapitalista tako i socijalista: da su ljudska bića samo proračunate životinje koje vode nagoni naslijeđenih pobuda.
Oh, ko je bio prvi najavljen, ko je bio prvi proglašen, čovjek koi čini zle stvari jer ne zna za svoje interese; i ako je bio prosvijetljen, ako su njegove oči bile otvorene za njegove prave, normalne interese, taj čovjek će odmah prestati da radi zle stvari, odjednom će postati dobar i plemenit, jer je prosvjetljenjem i shvatanjem svojih pravih prednosti, uspio da vidi sopstvenu prednost u dobru i ništa više?
Dostoevsky je definirao stil razmišljanja koji je kasnije elaboriran od strane Nietzschea, Freuda, Max Webera i drugih – koji su uramili intelektualni revolt ‘u punom cvijetu’ protiv ugnjetavajućih izvjesnosti racionalnih ideologija, bile one ljevičarske, desničarske ili centralističke.
Ove se intelektualne revolucije rijetko ko danas sjeća – a ona je buknula u emotivnom i političkom momentu koji je prilično sličan ovom današnjem. Period nejednakog i poremećenog ekonomskog rasta, nepovjerenja u političare, straha od promjena, i anksioznosti zbog kosmopolita, stranaca i imigranata bez korijenja.
Ovo je bila era nezadovoljnih masa – koje su proizašle iz prolongiranog eksperimenta laissez-faire ekonomskog racionalizma iz 19. vijeka, u formi nacionalizma „krvi i zemlje“ i anrhističnog terorizma. Ovakav ustanak antiliberalne politike natjerao je mnoge koje danas vidimo kao centralne figure intelektualne elite 20. vijeka, da preispitaju fundamentalne pojmove ljudskog ponašanja, ali i da odbace pozitivističke ‘recepte’ koji su ukorijenjeni u prethodnom vijeku.
Kasnih 1850-ih, Charles Darwin je već razbio teze da ljudi mogu kontrolisati način na koji se razvijaju – a kamoli izgraditi racionalno društvo. Pisci, sociolozi i psiholozi koji su istraživali turbulentna masovna društva kasnog 19. vijeka zaključili su da se ljudske akcije ne mogu svesti na jednostavan razlog, bilo religijski ili ideološki, racionalni ili samointeresni.
Freud, koji je živio u Beču između dva vijeka kada su demagozi od Jevreja i liberala pravili ‘žrtvene jarce’ za masovnu patnju uzrokovanu industrijskim kapitalizmom, došao je do zaključka da je racionalni intelekt „slaba i ovisna stvar, igračka i oruđe za naše impulse i emocije“. „Čovjek stiče dojam da je kultura nešto što je manjina koja je u posjedu instrumenata moći i prisile, protiv volje, nametnula većini“, pisao je Freud u ‘Budućnosti iluzije’ 1927.”
Mnogo prije eksplozije demagogije 20. vijeka, gledajući hektičnu industrijalizaciju u Njemačkoj Max Weber je je unaprijed spekulisao da bi pojedinci, koji su digli ruke od socio-ekonomskih previranja i otuđenih birokratskih racionalizacija, mogli postati ranjivi na despotske lidere.
Problem kritičara racionalizma Prosvjetljenja, kako ga definira Rober Musli, nije da imamo ‘previše inetelekta i premalo duše’, već imamo ‘premalo intelekta u pitanjima duše’.
Danas dok pokušavamo da smislenim učinimo ispade političkog iracionalizma, od ovog problema još više patimo.
Posvećeni gledanju sebe kao racionalnog aktera, propuštamo vidjetu da je u pitanju duboko nestabilan entitet, konstantno formiran i reformiran u svom unutarnjem igranju sa promjenjivim socijalnim i kulturalnim uslovima.
U našem sopstvenom vremenu prema onome što je Hannah Arendt opisala kao „ogromno povećanje uzajamne mržnje i donekle univerzalne iritacije ‘svakoga od strane svakoga'“, ono ranjivo ‘svoje’ postalo je posebno osjetljivo na ozlojeđenost.
Ozlojeđenost – uzrokovana intenzivnim miksom zavisti, ponižavanja i nemoći – nije samo francuska riječ za gnjev. Njeno značenje je formirano u određenom kulturalnom i socijalnom kontekstu: ustanku sekularnog i meritokratskog društva u 18. vijeku. Iako nikada nije koristio upravo tu riječ, prvi mislilac koji je identificirao kako bi se ozlojeđenost mogla pojaviti uzrokovana modernim idealima ravnopravnog i komercijalnog društva, bio je Jean-Jacques Rousseau.
Outsider pariške elite svog vremena, koji se borio sa zavišću, fascinacijom, odbojnošću i odbijanjem, Rousseau je gledao kako ljudi u društvu vođenom individualnim samointeresima, žive za satisfakciju sopstvene sujete – želja i potreba da osiguraju priznanje od drugih, kako bi bili cijenjeni onoliko koliko cijene sami sebe.
Ali ova sujeta, jezivo je prikazana kroz Donald Trumpov profil na Twitteru, kroz kojih se ‘duša hrani’ nesviđanjem samog sebe dok potpiruje impotenetnu mržnju drugih. Veoma brzo to može prerasti u agresivni nagon u kojem se individualci prihvataju samo zato što ih se preferira u odnosu na druge, i to tako jer su ujedinjeni u svojim ambicijama. (Kako je to Gore Vidal jezgrovito opisao: „Nije dovoljno uspjeti. Drugi moraju podbaciti.“)
Takva ozlojeđenost se razmnožava proporcionalno širenju principa jednakosti i indivdualizma. U ranom 20. vijeku, njemački sociolog Max Schedler, razvio je sistematsku teoriju ozlojeđenosti kao distinktivno modernog fenomena – ukorijenjeno u sva društva gdje formalna društvena jednakost koegzistira sa masovnim razlikama u moći, edukaciji, statusu i posjedovanju imovine.
U eri globalizirane trgovine, ove razlike sada postoje svuda, zajedno sa povećanim idejama o individualnoj aspiraciji i jednakosti. Shodno tome, ozlojeđenost, egzistencijalni gnjev prema drugima, otrov je za civilno društvo i podriva političku slobodu svuda.
Ali ono što ozlojeđenost čini posebno malignim danas je porast kontradikcije. Ideali moderne demokratije – jednakost socijalnih uslova i individualnog osnaživanja – nikada nisu bili popularniji.
Ali oni su postali još i teži, ako ne i nemogući, u stvarnom ostvarenju u groteskno nejednakim društvima koje je kreirao naš brend-globalizirani kapitalizam.
Poslednje dvije decenije grozničave globalizacije su nas doveli bliže nego ikada do liberalnog Prosvetiteljstva – ideala univerzalnog komercijalnog društva samointeresnih, racionalno i autonomnih pojedinaca – onog pojedinca za koji su se prvobitno u 18. vijeku zalagali mislioci kao što su Montesquieu, Voltaire, Adam Smith i Kant.
U 19. vijeku, još uvijek je bilo moguće da se Marx ruga Jeremyju Benthamu za pretpostavku da je “moderan trgovac, posebno engleski trgovac, normalan čovjek”. U naše vrijeme, međutim, ideologija neoliberalizma – tržište orijentisano hibridom Prosvetiteljstva racionalizma i utilitarizam 19. vijeka – skoro je dostigla potpunu dominaciju u ekonomskom i političkom domenu podjednako.
Potvrdu ove univerzalne vjere možemo pronaći u mnogim inovacijama posljednjih decenija koje sada izgledaju potpuno prirodno. Od racionalnog tržišta se očekuje da obezbijedi snabdijevanje vrijednih proizvoda i usluga, dok je zadatak vlade da obezbijedi fer konkurenciju, koja stvara”pobjednike” i “gubitnike”.
Široka intelektualna revolucija u kojoj sveznajuće tržište presuđuje o neuspjehu i uspjehu još snažnije insistira na racionalnosti pojedinca.
Pitanja socijalne pravde i jednakosti povukla su se zajedno sa koncepcijom društva ili zajednice – samo kako bi bili zamijenjeni od strane slobodnog izbora pojedinca na tržištu. Prema važećem mišljenju danas, nepravde utemeljene u historiju ili društvene okolnosti prestaju da važe: momak s ulice, također, može da bude milioner, a propust pojedinca da pobjegne iz niže klase je očigledan dokaz njegovih loših izbora.
Ali ovo apstraktno shvatanje nema prostora za emotivne situacije stvarnih ljudi od krvi i mesa – i kako bi oni mogli djelovati u konkretnim društvenim i historijskim postavkama.
Jedan od prvih koji je primjetio uznemirujući kompleks emocija, koje mi sada vidimo među sebičnim pojedincima širom svijeta, bio je Alexis de Tocqueville – koji je već 1830-ih bio zabrinut da bi američko obećanje meritokracije, njena jedinstvenost kulture i načina, i “jednakost uslova” mogla dovesti do neumjerene ambicije, korozivne zavisti i hroničnog nezadovoljstva.
Strast za ravnopravnošću, upozorio je on, može da nabubri “u gomilu gnjeva“ i da dovede mnoge do toga da se pomire sa ograničenjem svojih sloboda, žudeći za vlašću moćnika.
Kako je De Tocqueville istakao, ljudi oslobođeni od starih hijerarhija “žele jednakost u slobodi, a ako je tu ne mogu dobiti, onda je žele u ropstvu.“
Mi smo danas svjedoci univerzalnog ludila od straha od gnušanja jer se demokratska revolucija kojoj je de De Tocqueville svjedočio proširila od svog američkog centra do najudaljenijih krajeva sveta. Bijes za ravnopravnošću povezala se sa potragom za prosperitetetom kojem je mandat dala globalna ekonomija potrošača, otežavajuće tenzije i protivrječnosti u unutrašnjem životu koje se potom odigravaju u javnoj sferi.
“Da bi živio u slobodi,” upozorava De Tocqueville, “čovjek mora rasti naviknut na život pun uznemirenosti, promjene i opasnosti.” Ova vrsta života je jalova stabilnost, bezbjednost, identitet i čast, čak i kada je preplavljena materijalnim dobrima.
Ipak, sada je uobičajeno među ljudima širom svijeta da se racionalni razlozi koristi i profita – potrebe lanca snabdijevanja i imperativi kvartalnih akcionara – iskorjenjuju, ponižavaju i čine zastarjelim.
Rašireno iskustvo vrtloga modernosti samo je pojačao mamac za ozlojeđene. Mnogo novih individua sada “žive u slobodi”, kako bi rekao De Tocqueville iako su ustvari porobljeni od strane lijepo integrisanih političkih, ekonomskih i kulturnih sila: neprozirnog delovanja finansijskog kapitala, surove mašine socijalne sigurnosti, pravnih i kaznenih sistema, i nemilosrdnog ideološkog uticaja medija i interneta.
Nikada se tako mnogo slobodnih pojedinaca nije osjećalo tako bespomoćno – tako očajnički želeći da vrati kontrolu od bilo koga kojeg mogu kriviti za osjećanje što ju je uopće izgubilo. Stoga ne treba da čudi što vidimo eksponencijalnu porast mržnje manjina, glavnu patologiju izazvanu političkim i ekonomskim šokovima.
Ovi očito rasisti i mizoginisti su jasno je, dugo patili u tišini od onoga što je Albert Camus nazvao “autointoksikacija – zlog sekreta zatvorenog u posudu produžene impotencije”. Bila je ovo gangreozna ozlojeđenost, koja se tako dugo gnoji na mjestima kao što su Daily Mail i Fox News, a koja je vulkanski izbila sa Trampovom pobjedom.
Podjednako glasanje i bogatih i siromašnih za serijskog lažova i osobu koja izbjegava poreze još jednom su potvrdili ljudsku želju da radi nezavisno od logike sopstvenog interesa – a koja može dovesti i do njegove destrukcije.
Naše političke i intelektualne elite odgojile su novi “iracionalizam” kroz izučavanu ravnodušnost prema emocionalnoj dislokaciji i ekonomskoj patnji izazvanoj modernim kapitalizmom. I nije iznenađujuće da oni sada nisu u stanju ni da objasne taj uspon. Zaista, njihova univerzalna pretpostavka, ojačana od 1989. godine, da nema alternative za zapadni stil demokratije i kapitalizma – čuveni “kraj historije” – je upravo ono što nesposobno da shvati političke fenomene, trese svijet danas.
Sada je jasno da je zanos individualne volje kao nečega oslobođenog od društvenih i historijskih pritisaka, jednako fleksibilnog kao i tržište, zapečatio nevinost o strukturnoj nejednakosti i psihičkoj šteti koju nanosi.
Savremena opsesija individualnog izbora i ljudske agencije zanemarila je i osnove otkrića sociologije sa kraja 19. vijeka: da su u svakom masovnom društvu, životne šanse neravnomjerno raspoređene, da postoje stalni pobjednici i gubitnici, manjina dominira većinu, a elite su sklone da manipulišu i varaju.
Čak i teroristički napadi od 11. septembra ostavili su netaknutom viziju u kojima bi globalna ekonomija izgrađena oko slobodnog tržišta, konkurenciji i racionalnom izboru, ublažila etničke i vjerske razlike i uvela u svijetu prosperitet i mir.
U ovoj utopiji, bilo koje iracionalne prepreke širenju liberalne modernosti – kao što su islamski fundamentalizam – bi, eventualno, bile iskorijenjene. Fantazije o besklasnom i post-rasnom društvu ovlašćenog racionalnim izborom aktera cvjetala je čak do 2008., godine jedne od najrazornijih ekonomskih kriza od Velike depresije.
Danas, međutim temeljne postavke liberalizma Hladnog rata leže u ruševinama, nakon decenije intelektualnog napora za izgradnju slabe opozicije između racionalnog zapada i iracionalnog istoka. politički veliki prasak našeg vremena ne ugrožava samo isprazne projekte intelektualne elite već i zdravlje same demokracije- ključnog projekta modernog svijeta. Od kraja 18. vijeka, tradicija i religija su se stalno diskreditovali u nadi da će racionalni, samointeresni pojedinci formirati liberalnu poličku zajednicu, koja definira svoje zajedničke zakone, čime se osigurava dostojanstvo i jednaka prava za svakog građanina bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru i spol. Ova osnovna pretpostavka sekularne modernosti, koje se ranije činilo ugroženim zbog vjerskih fundamentalista, sada je ugrožena pd strane izabranih demagoga u svom središtu, Europi i SAD-u.
Gdje idemo odavde? Možemo naravno i dalje definirati krizu demokratije kroz ohrabrujuće dualizme: liberalizam protv autoritarnosti, islam protiv modernosti i takve stvari. Može biti plodonosno razmišljatio tome kao o emocionalnom i socijalnom stanju koje je duboko popunjeno, ali koje je pogoršano turbo-kapitalizmom sada postalo nestabilno. To nam može omogućiti da ispitamo djelovanje ozlojeđenosti u različitim zemljama i klasama i da shvatamo zašto je etno-nacionalistička nadmoć rasla uz ekonomske stagnacije u SAD-u i Velikoj Britaniji, kao što buja uz ekonomsku ekspanziju u Turskoj i Indiji. Ili, zašto Donald Trump, jeftini tajkun kojeg muči njegov ponizni status među kultivisanim liberalima Manhattna, opsesivno mami za New York Timesom i poziva na bojktor Brodwayeve predstave Hamilton.
To da će zlobni Twitter trol uskoro postati najmoćniji svjetski čovjek je najnoviji podsjetnik da se idealizirane tvrdnje zapadnih elita o demokraciji i liberalizmu zapravo nikad nisu uskladile sa političkom i ekonomskom stvarnošću kod kuće. Neotesana javna kultura omalovažavanja i opomene ne skriva činjenicu da je ponor senzibiliteta između tehnokratske elite i mase porastao. Svugdje većina kojoj je obećana veća jednakost vidi društvenu moć monopola ljudi s novcem, imovinom, vezama i talentom; oni se osjećaju isključenim i iz visoke kulture i donošenja odluka.
Mnogi ljudi smatraju da je lako usmjeriti svoj bijes prema navodno kosmopolitskim i kulturnim elitama bez korijena. Objekti mržnje su potrebni više nego ikad u vrijeme krize, i bogati “građani niotkud”, kako ih je Theresa May nazvala, povoljno utjelovljuju poroke očajnički tražene, ali nedostižne modernosti. I tako globalizacija, koja promiče integraciju među lukavim elitama, pomaže u poticanju ozlojeđenosti svugdje, osobito među ljudima prisiljenim protiv svoje volje da budu u univerzalnoj konkurenciji.
U potrazi za melemom za te rane,mnogi intelektualci su prihvatili nostalgične fantazije o nestalom jedinstvu. Ranije ove godine, New York Times kolumnist David Brooks vrativši se iz komunističke Kube vatreno je pisao o Kubancima „žestoka ljubav zemlje, osjećaj nacionalne solidarnosti i uvjerljiv domoljubni duh koji danas nedostaje u SAD-u“.
U skorije vrijeme, Simon Jenkins, u ovim novinama i intelektualni historičar Mark Lilla u velikom tiražom New York Times, u svojim kolumnama su pozvali su na odbacivanje “identiteta liberalizma” i nužnosti prihvatanja nacionalnog jedinstva i zajedničkog identiteta. Kada je proglašena Trumpova pobjeda, Simon Schama je na Twitteru napisao da nam je potreban novi Churchill da spasi demokraciju u Europi i Americi. Takvo žaljenje iznosi zaista iracionalan zahtjev: da se sadašnjost ukine, praveći način za povratak u prošlost. U idealnom slučaju, u vrijeme kada su paternalistički bijeli liberali bili okupirani životnim središtem, malo uznemireni potrebama i željama povijesno zaboravljenih, poniženih i utišanih ljudi.
Ovaj žal za jednostavnijim vremenima, da je sve što nam nedostaje prava vrsta utvrđenog demokratskog vođe ili racionalne kulture, odnosno kulturno jedinstvo, ili domoljubni duh, se ignorira fragmentiranom prirodom naše politike. Društvena i tehnološka dostignuća nisu ni liberalna ni konzervativna, demokratska niti autoritarna; ona su sklona da garantuju LGBT prava kako bi se ponovo uspostavilo mučenje i širenje lažnih vijesti. Niti čežnja za dobrim starim vremenima može adekvatno odgovoriti na masivne krize legitimnosti okrenute demokratskim institucijama danas.
Politički antidot za zlokobu patologiju koju su oslobodili Putinov, Erdoganov, Modijev, Brexitov i Trumpov zahtjev za obračun sa lošim novim danima, nešto mnogo naprednije nego modeli solidarnosti inspirisani u Kubi ili od Churchila, nacionalističkih pedagogija za potlačene, ili neustrašive vjere u globalizaciju eventualno pružanjem obećanih dobara. Ovaj rad je potreban, ali on se može samo nastaviti sa sifisticiranijom analizom toga kako današnji pejzaž hiperracionalne vlasti je prisilio novi i sve snažniji iracionalizam u postojanje. I takve analize bi zahtijevale, prije svega, bogatiju i raznolikiju sliku ljudskog iskustva i potreba nego prevlađujuća sliku Homo economicusa. Ovaj intelektualni napor – koji je prvi put poduzet prije više od jednog stoljeća od strane mislilaca ovdje citiranih – nužno će nas odvesti dalje od liberalizma i njegove vjere u ljekovitu snagu gospodarskog rasta.
Ono što je Robert Musil nazvao “liberalnim komadićima neutemeljene vjere u razum i napredak”, još jednom nije uspio kod modernih ljudskih bića u njihovoj svevažnoj zadaći razumijevanja svog iskustva. Mi još jednom razmatramo mogućnost, koju navodi Musil u svom velikom romanu o propasti liberalne vrijednosti, „Čovjek bez Kvaliteta“, da karakteristično pustošenje modernog čovjeka – njegova “ogromna usamljenost u pustinji detalja, njegov nemir, zlobe, neusporediva okorjelost, njegova pohlepa za novcem, njegova hladnoća i nasilje ‘- je “rezultat gubitaka koji logički preciziraju razmišljanja koja su utjecala na dušu”.
Skoro tri decenije, religija tehnologije i BDP-a i sirovi proračuni sopstvenog interesa 19. vijeka su dominirali politikom i intelektualnog života. Danas, se društvo preduzetničkih pojedinaca takmiči u racionalnom tržištu i otkriva neizmjerne dubine bijede i očaja; ono producira nihilističku pobunu protiv samog reda.
Sa toliko naših obilježja u ruševinama, jedva možemo da vidimo gdje smo krenuli, a kamoli sami put. Ali, čak i da zadovoljimo osnovne potrebe, iznad svega je potreba veća preciznost u pitanjima duše. Zapanjujući događaji našeg doba bijesa, i naše nedoumice pred njima, daje imperativ da se učvrstimo u sferi emocija jer ovi ustanci traže ništa manje nego radikalno prošireno razumijevanje o tome šta to znači za ljudska bića da nastave sa kontradiktornim idealima slobode, jednakosti i prosperiteta.
U suprotnom, u našoj sterilnoj zaljubljenosti u racionalne motive i ishode, rizikujemo da postanemo nalik onim nemoćnim navigatorima koji, kako je De Tocqueville napisao, “uporno bulje u neke ruševine koje su još vidljive na obali i koje smo napustili dok nas struja povlači sa sobom i vuče nazad u bezdan.“
visoko.ba/federalna.ba/guardian.co.uk/Pankaj Mishra