Povlašten kao samosvjesni subjekt kreacije, čovjek je jedino biće koje promišlja vremenske dimenzije u kojima se paralelno događa i njegovo samoopažanje. U obdarenosti tim sposobnostima uma leži i njegova odgovornost spram cjelokupne civilizacije koju je mukotrpno oblikovao i koja je uzvratno vaspitavala njega.
Iako je posve neobavezujuće stanovište s kog gleda na svoje djelo, razuman čovjek ne može biti ravnodušan spram predaka i svoga potomstva. Praroditeljima je dužnik, a potomcima je dužan (ima obavezu prema njima). U tim koordinatama lociran je smisao genealogije – nauke o porijeklu pojedinca i o historiji porodica.
Ničeg nema što nema uzrok, razlog, svrhu i trag svog postojanja.
Čovjek djeluje ne samo spontano-biološki, kao jedna među brojnim kreaturama, već i kao vodeće misleće biće na hijerarhijskoj ljestvici eko-sistema. I, vječito je na tragu samopropitivanja svoje misije. Utoliko su smislenost i svrhovitost genealoških istraživanja neupitni.
Naravno, nije identično baviti se amaterskom primjenom postojećeg genealoškog instrumentarija, i unapređenjem same nauke o porijeklu. A knjiga Ibrahima A. Hodžića „Uvod u genealogiju i historiju familije. Kako napraviti porodično stablo“ izvrstan je primjer uspješno ostvarene sinteze ta dva bitna gradivna elementa, da je u literarno-edukativnom pogledu istovremeno i genealogija i propedeutika, da predstavlja rezultat istraživanja porijekla sopstvene porodice, i ujedno je metodološki udžbenik fundiran na znanstveno provedenim istraživanjima koja omogućuju pomoć svakom potencijalnom istraživaču-znanstveniku, kao i pomoć svakom iole nadarenom i motiviranom amateru, – da stvori vlastitu genealogiju.
Hodžićev pristup genealoškoj problematici je višeslojan, multidisciplinaran, a sama knjiga rezultat je predanog petogodišnjeg naučnoistraživačkog rada u toku kojeg je autor konsultovao nekoliko stotina knjiga i hiljade Internet-stranica. U svom impozantnom projektu on nas informira da nas genealogija upućuje na teoriju vjerovatnoće da su svi ljudi jedna velika familija. Pisana kao informativno-edukativna, u formi teorijsko-praktičnog priručnika, knjiga nas usmjerava znanju kako sam napraviti porodično stablo uvažavajući usvojene znanstvene standarde i iskustva najeminentnijih istraživača koji su ostavili iza sebe moćan fond informacija iz te zanimljive i važne oblasti.
Sticanje što jasnijih predodžbi o praroditeljima od višestruke je koristi za svakog ko traži istinu o svom porijeklu prema obrascima prezentiranim u specifičnom i u mnogim elementima originalnom Hodžićevom genealoškom sistemu baziranom na teorijsko-djelatnom korelacijskom lancu povezanih nauka: historija, antropologija, genetika, filosofija, sociologija, psihologija, arheologija, informatika, medicina. Utvrđeno je nizom empirijskih provjera da se pravilnom primjenom rezultata genealoških istraživanja mogu eliminirati ili prevenirati 250 vrsta bolesti.
Dok se u ruralnim komunama još uvijek vodi računa o tome ko je čiji i odakle je, dotle danak života u gradovima ogleda se u zaboravu svog porijekla, zaboravu staništa svojih predaka, a gubljenjem tih spona gubi se svijest o identitetu što vodi prevladavanju osjećanja samobitnosti. U takvim uslovima događaju se posve slučajne konfuzije genetskih sinteza i porast psihičkih, organskih i krvnih bolesti. Zato do izražaja dolazi značaj genealogije koja traga za izvorima gena praroditelja. Na taj način, slijedeći misao Ibre Hodžića, zapažamo da genealogija jedne familije omogućuje produžavanje života njenih članova sjećanjem na njih, za dobrobit budućih, dolazećih generacija. U tradicionalnim zajednicama, posebno ruralnim, do danas je očuvano jako osjećanje pripadnosti neposrednom socijalnom okruženju. To osjećanje taloženo desecima milenija u podsvijesti, progovarajući kroz spone sa bližnjima u plemenskoj zajednici, doprinosilo je dihotomičnom razvoju spoznaje: anamnetičke (kognitivno-psihološke) usmjerene promišljanju prošlosti, i analitičko-prognostičke (orijentirane pronicanju budućnosti) inicirane brigom nad potomstvom.
Čitajući „Uvod u genealogiju i historiju familije“ saznajemo da genealogija počinje od kuće. Informacije za genealogiju nude brojne ostavštine. Mrtvi, smjenjujući žive, putem nadgrobnih spomenika također „svjedoče“ o sebi, te su i groblja (ako „prežive“ ratove i vandalske pohode) kao i knjige mrtvih (ako ih ima) također ponekad važna polazišta za istraživanja prošlosti predaka.
Realizacije projekata genealoških istraživanja praćene su raznim ograničenjima, ali, svaki rezultat je dragocjen. Parafrazirajući u uvodnom motu knjige izreku Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali ono što zahvatiš – i to je more (“Mesnevija”, remek-djelo sufijske književnosti; autor Dželalludin Muhamed Rumi, zvani Mevlana – perzijski filozof, pjesnik, teolog, pravnik, sufijski učitelj i mistik, 30.9.1207, Belh, Afganistan – 17.12.1273, Konja, Turska), Ibrahim Hodžić kaže: Izradom porodičnog stabla ne možeš obuhvatiti cijeli rod, ali ono što obuhvatiš – i to je rod.
Najkraći sažetak knjige (jedanaest poglavlja): Uvod; Institucionalni izvori podataka; Šematski prikazi genealoških stabala – sa 11 vrsta genealogije i sa tablom kvartira; Srodstvo i vrste, sistemi srodstva, skraćenice, relacije, „krvno srodstvo i genetika“, „antropološka genetika i genealogija“; Sistem numerisanja – Knot sistem; Imena, prezimena, nadimci, konfesije; Historijat genealogije; Historija familije – preporuka za osobne projekte; Abrahamske religije na prostoru BiH; Uticaj historijskih okolnosti na rezultate genealoških istraživanja u BiH (od osnutka srednjovjekovne bosanske države; Bosna za doba Osmanlijske vladavine; Bosna pod Austro-Ugarskom; Bosna u Prvom svjetskom ratu i do Drugog svjetskog rata; period od 1941. do 1989.; raspad SFRJ i BiH, od 1989. do 1995.; – u sklopu desetog poglavlja je osvrt na Visoko, rodno mjesto autora knjige, – a također i potpisnika ove recenzije, M.H.); Izrada porodičnog stabla pomoću genealoškog softvera.
Knjiga je ustvari vrsna monografija, čiju dinamiku i zanimljivost čine brojne fotografije, dokumenti, a i upečatljivo je svjedočanstvo na Visoko, grad mladosti, uz fragment “Srce Bosne”, iz knjige “Geometrija srca” Omera Mešića.
Ibrahim Hodžić je prezentirao osebujan terminološko-kategorijalni instrumentarij, pa će čitaocu biti od koristi da se upozna sa pojmovima: patroni, progenitor, patrilinearni, ili, matrilinearni niz roda, geneagram, kvartiri, orkonde, kao i pregled pomoćnih historijskih nauka – 23 discipline, neophodne informacije o braku, zastupljena je zanimljiva etimologija imena, prezimena i nadimaka. Knjiga predstavlja pravu riznicu pojmova, stručnih, ali i arhaizama, titula, zanimanja, ukaza, povijesnih analiza, usmjerenih svojom osnovnom intencijom na nauku čiji rezultati kroz eventualnu potragu pojedinaca za srodnicima mogu doprinijeti prevladavanju tegobnog osjećanja beznađa, usamljenosti, bezavičajnosti koja prati sve veći broj izbjeglih i prognanih, te u njihovo ime postaje alegorijom djelomične utjehe pred njihovom kalvarijom što postaje općim usudom i obilježjem današnjice.
Posebnu vrijednost knjige čine pedantno prikazan pregled historijata genealogije i njenih predstavnika, obimna bibliografija, moćan spisak latinskih pojmova, indeks imena, pregled internacionalno standardizovanih simbola u genealogiji i medicini, primjeri pitanja za vođenje intervjua neophodnih na putu do izrade genealogije uz praktično uputstvo kako pisati i sa pregledom kompjuterskih programa podesnih za izradu genealogije.
Dopunsku temu, istraživanje u istraživanju, čini prikaz međurelacija među genealozima, što obogaćuje pogled na lingvističku, internacionalnu, multikulturalnu i interdisciplinarnu svepovezanost znanja o čovjeku i njegovom porijeklu u jedan konzistentan logički sistem. Genealogija je u svojoj suštini egzaktna znanost.
U Hodžićevoj knjizi implicite je prisutna i jedna tragička dimenzija vezana za prošlost svoje otadžbine: pišući o historijatu Bosne može se zaključiti da je historija njene državnosti sa aspekta demografije puna diskontinuiteta, da obiluje primjerima i dokazima brojnih kidanja genealoških linija, često do potpunog iščeznuća pojedinih porodica, zahvaljujući ratovima vođenim protiv nje. U Bosni je ta tragika posebno naglašena, a ne bi bila da se nije u zemljama koje su se ponijele agresorski prema narodu susjedne nezavisne međunarodno priznate Bosne operiralo tezama o „građanskom ratu“.
Sarkazam je sudbine da se o broju stanovnika u Bosni sramežljivo diskutuje, a ne postoji ni ekspertski tim demografa koji bi se bavio samo tim aspektom strahovite i ujedno najveće štete pričinjene akcijama planske i sistematski provođene democidne depopulacije Bosne. Do izražaja je došla sva strahotnost rimljanske strategije divide et impera – podijeli pa vladaj (što je pogrešno prevedeno kao zavadi pa vladaj). U zavadi nije bio glavni cilj, već je kroz nju progovorilo samo sredstvo u ostvarenju konačnog cilja – podjela teritorije Bosne, po cijenu da se primijeni pavelićevski princip „PPP“ (pobiti, pokrstiti, protjerati). A među agresorima nema razlike, samo, utoliko je tužnije ako dojučerašnja žrtva genocida provodi sličan, ako ne po vrsti, intenzitetu i obimu, onda sigurno po intenciji. Uglavnom, još jednom se dogodilo u tragičnoj povijesti Bosne da mnogi njeni žitelji nikada neće napisati svoju genealogiju. Utoliko je Ibrahimov doprinos bar indirektnom osvjetljavanju i te tragične dimenzije povijesti Bosne značajniji i dragocjeniji, u ime tih i svih drugih nesrećnih nedužnih stradalnika čija je loza presječena, da nikada ne donese plod. Te stranice genealogije života, nažalost, ostaće prazne.
Biološki preduslovi trajanja ljudske vrste dograđeni su samosvjesnom duhovnošću, što čovjeka bitno odjeljuje od ostalih bića kreiranih na nižem nivou svjesnosti.
Još od drevnih davnina, kada se iz mutnih sjena praspoznaje počela buditi njegova samosvijest, postavljao je čovjek sebi jedno od najstarijih pitanja koje se odnosi na smisao njegovog postojanja: Ko sam?
Zatim je slijedilo neizostavno pitanje vezano za njegovo porijeklo: Kome da budem zahvalan za svoj život?
Pod ozvjezdanim nebom intrigirala ga je i enigma o svom položaju u Univerzumu: Koja je moja uloga?
U najširem smislu, vezano za opstanak humane civilizacije Humanuma, bitno je i pitanje o stepenu njegove emocionalne inteligencije: Čime su uslovljene odrednice moje humanosti?
Predstava o bar djelomično zadovoljavajućim odgovorima na ta pitanja bitno utiče na čovjekov status i njegovo osjećanje vlastite sigurnosti.
Knjiga Ibrahima Hodžića „Uvod u genealogiju i historiju familije. Kako napraviti porodično stablo“ veoma je bitan dokument kulture u formi doprinosa svom zavičaju, svojoj porodici, ali i u širim relacijama predstavlja doprinos spoznaji bitnosti znanstveno-edukacijske i empirijsko-istraživačke djelatnosti usmjerene očuvanju kulturoloških, socijalnih, antropoloških i demografskih obilježja življenja u zajednici, pa se iz tog razloga humana genealogija, u epohi zloupotreba genetike u funkciji kloniranja prirodnih genetskih struktura, pojavljuje zapravo kao jedna od najbitnih nauka današnjice. To djelo obiljem kvalitetno prezentiranih sadržaja preporučuje samo sebe. Sud o vrijednosti jednog takvog monumentalnog istraživačkog pothvata neće čekati da ga potvrdi neko udaljeno buduće vrijeme, jer, ono je već tu, u odsudnom trenutku spašavanja svijeta od globalnog zaborava svega što ga je činilo humanim.
Tel-Aviv, 15.12.2016.
Bilješke o autoru
Ibrahim A. Hodžić rođen je 8. februara 1944. godine u Visokom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao oktobra 1968. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, smjer matematika i nacrtna geometrija (titulu doktorandusa potvrdio u Holandiji). Radio je kao profesor matematike na gimnaziji u Visokom i drugim srednjim školama sarajevske oblasti. Pored redovnih radnih obaveza pripremao je i usmjeravao talentovane učenike matematičke sekcije za međuškolska i republička takmičenja. (Jedan od njegovih učenika je 1975. godine u Beogradu, na saveznom takmičenju iz matematike, zauzeo drugo mjesto). Nakon desetogodišnjeg rada kao srednjoškolski profesor, prestao je sa radom u nastavi i prešao u privredni ambijent, na poslove kompjuterske obrade podataka. Bio je rukovodilac Sektora za razvoj i rekonstrukciju u KTK Visoko (1978-1982 i 1985-1992). Funkciju direktora Srednjoškolskog centra “Janko Balorda” u Visokom obavljao je u periodu (1982-1985). Također je bio i vlasnik softverske firme “ib°RO” u Visokom (1988-1992), koja se bavila poslovima projektovanja, izrade, razvoja i implementacije kompjuterskih programskih rješenja i informacionih sistema. Ova softverska firma je projektovala, izradila i implementirala kompletne informacione sisteme za pojedine firme i ustanove, kao i knjigovodstvene i druge informatičke programe po narudžbi.
Za vrijeme boravka i rada u Visokom, obavljao je niz društvenih i stručnih funkcija šireg značaja: bio dva mandata predsjednik IO SIZ-a srednjeg usmjerenog obrazovanja Sarajevo, predsjedavajući Skupštine Saveza SIZ-ova usmjerenog obrazovanja Bosne i Hercegovine, član Savezne komisije za izradu obrazovnih profila kožarske struke u Ljubljani, kao i niz drugih funkcija. Za višegodišnji društveni i stručni rad dobio je više priznanja i zahvalnica.
Za vrijeme privremenog boravka u Holandiji radio je na raznim poslovima u više firmi i ustanova, uglavnom na poslovima telematike (informatika i telekomunikacije): kao sistem-inženjer u kompjuterskoj firmi Profitel Rotterdam; kao inženjer kompjuterskih mreža i docent matematike na Albeda koledžu u Rotterdamu; UML-specijalist, konsultant i projektant u softverskoj firmi Caldera Consultancy (Caldera System Integrators BV) u Rotterdamu; glavni planer u Alexander Calder Arbeidsintegratie BV, Zoetermeer i Den Haag; na poslovima industrijske automatike u Fiber Optic Cable & Components (Datro BV) u Schiedamu. Za boravka u Holandiji stekao je više diploma, certifikata i uvjerenja vezanih za ICT. U toku radnog vijeka radio je na velikom broju zapaženih projekata i samostalnoj izradi elaborata, analiza i stručnih mišljenja, vezanih za različite oblasti ICT branše. Radni i životni vijek proveo je u Visokom, Rotterdamu i Sarajevu, a od februara 2009. godine je u mirovini.