Zna naš čovjek da u Njemačkoj nema radnih mjesta, da se tamo mora raditi. I spreman je da tamo zapne i oznoji se. Ali ne i ovdje. On mašta o poslu u Njemačoj, a radnom mjestu kod kuće.
Kakva je uopšte razlika između radnih mjesta i poslova i čemu takvo ogorčenje u naslovu, i sam bih se pitao da sam na mjestu čitaoca. Razlika je u značenju, suštini, percepciji, u shvatanju rada i radnih obaveza. Razlika je u načinu razmišljanja.
Radno mjesto je statičan pojam. Radna pozicija koja podrazumjeva fizičko prisustvo na nekom mjestu i dobijanje plate za to. Ono ne podrazumjeva nužno sam rad i rezultat toga rada. U okruženju u kojem se posao naziva radnim mjestom se ne priča o radnim normama, efektivnosti, efikasnosti. Tu su teme kartice, prijava ulaska, odjava na izlasku, portir i njegova kućica, rampa, sjedenje, buljenje u ekran, glumljenje zauzetosti. Radno mjesto je doživotno. Posao se stalno i iznova obnavlja i zaslužuje. Na radnom mjestu je dovoljno fizičko prisustvo, na poslu treba raditi. Na radnom mjestu se ne treba usavršavati, na poslu treba. Radno mjesto je zona komfora. Posao je proaktivno djelovanje. Radno mjesto i posao nisu samo riječi, to je stanje uma. Radno mjesto je kolektivna iluzija, posao je realnost.
Riječi su vrlo moćne. Politički sistemi vješto koriste specifične riječi i jezičke konstrukcije da bi manipulisali masama. Sličnu stvar rade i mnoge kompanije u marketinškim kampanjama. Totalitarni režimi su išli tako daleko da su određene riječi zabranjivali. Smatrali su da će prestankom njihove upotrebe i sam pojam koji opisuju vremenom iščeznuti kao ideja. U engleskom jeziku posao se kaže „job“. Najbliži pojam radnom mjestu bili bi „job position“ ili „job description“ ali u engleskom se to prevodi kao opis posla ili radnog mjesta. Moglo bi se reći i working place, ali to je već radni prostor, odnosno fizička dimenzija. Primjećujete li razliku? Ne postoji radno mjesto kao posao. Slično je u njemačkom. Nijemci posao zovu Arbeit. Doslovno rad. Postoji i riječ Arbeitsplatz koja bi se mogla prevesti kao radno mjesto, ali to je statistički pojam. Nikome ne bi palo na pamet da traži Arbeitsplatz, traži se Arbeit. Jezik značajno određuje i formira naciju, ne samo u etničkom i folklornom već i u civilizacijskom, socijalnom i kao što vidimo i ekonomskom smislu. Ne moram napominjati kakav odnos prema radu imaju nacije koje govore germanskim jezicima za razliku od onih koje govore slavenskim jezicima.
Na Balkanu političari uporno obećavaju radna mjesta. To im se, izgleda, više uklapa u kampanju nego da objašnjavaju glasačima da bi trebali raditi. Ni jedna stranka ne nudi poslove, sve nude radna mjesta. Što je najčudnije, radna mjesta obećavaju i lideri desno orijentisanih, konzervativnih stranaka koji bi prema nekakvom pravilu trebali poznavati razliku. Ali, znate kako je, idu izbori, nema se sad vremena za edukaciju naroda, idemo uzeti vlast pa ćemo se kasnije sa tim baviti. I tako u krug, decenije prolaze, a vapaj za radnim mjestima ne jenjava. To je klasičan populizam i najgore dodvoravanje glasačima čak i kada se radi o evidentnoj iluziji.
Iskreno mi je žao ljudi koji žive u zabludi. Žao mi je što ih varaju decenijama, a niko da im kaže istinu. Radnici propalog preduzeća traže da im se isplate plate za četiri godine kada su dolazili na svoja radna mjesta. Radili nisu. Ostali su bez sirovina, mašine su stajale ugašene, a oni su uporno dolazili na svoja radna mjesta, čekirali se na portirnici, provodili tamo osam sati dnevno, četrdeset sati sedmično i smatrali da je to dovoljno da im neko isplati plate. Ko? Odakle? Plate za šta? Za fizičko prisustvo? Grijanje stolica? Ako ih pitate kako mogu očekivati platu samo zato što su dolazili na radna mjesta, a nisu zapravo i radili, reći će vam da se ne razlikuju od političara i velikog dijela zaposlenih u javnoj upravi. I u pravu su. Nisu oni krivi što su stvari naopako postavljene. I ne treba da jedini ispaštaju. Zašto bi samo oni bili žrtve nakardnog sistema? Nemaju ni političari radnu normu. Nikom ne odgovaraju za rezultate, nemaju obavezu ispuniti predizborna obećanja, a ljudi i dalje glasaju za njih, njihove partije i njihove sulude i neostvarive ideje kao što je utopija sa radnim mjestima u kapitalizmu u 21. vijeku.
