SDA i IZ su dvije institucije proizašle iz bošnjačko-muslimanskog miljea. Jedna je politička, a druga vjerska institucija. IZ je nastala kao potreba vremena, odlaskom Osmanlijske imperije sa ovih prostora, dobivši zadatak da se u okviru Austro-Ugarske države brine za vjersko stanje svojih pripadnika, te da ih predstavlja pred istom državom, iako je IZ u konstalaciji odnosa i osmanlijskoj inferiornosti tada bila i politički predstavnik Bošnjaka.
SDA je nastala, također, kao potreba vremena, odlaskom komunističkog jednopartijskog sistema, te kao nasušna potreba da se bošnjačko-muslimanski narod afirmira u političkom smislu i da konačno dokaže svoj patriotizam, pokaže se državotvornim, nakon punog stoljeća marginalizacije, majorizacije i diskriminacije.
Stoga, i SDA i IZ imaju zajedničku konkuretnu osobinu, a ona je političko liderstvo, koje je zavisno od vremena i prostora, nekada bilo element zbližavanja i izvjesne simbioze, a nekada i element udaljavanja ove dvije institucije, ovisno o duhovnoj i političkoj tendenciji vođstva i u jednih i u drugih.
Slom komunizma i dolazak političkog pluralizma, uz borbu Bošnjaka za goli opstanak u toku protekle agresije, dali su SDA-u izvjesnu prevagu u političkom liderstvu.
Vremenski točak se okreće, i cijele ove dvije decenije ovo liderstvo je po principu konkurentnog paralelizma bilo predmet otvorenog ili skrivenog sporenja između ove dvije institucije.
Nakon Alijine smrti, dio SDA na čelu sa Tihićem je nastojao da se očisti od svih vjerskih elemenata ove političke organizacije, tj. da je što više sekulariziraju, osim što nisu mogli izbrisati polumjesec, zvijezdu i zelenu boju sa svoje zastave. Međutim, jalovi Tihić je zaboravio da upravo u tome njegova najveća greška, tj. na činjenicu koja je neizbrisiva kod Bošnjaka, a ona glasi: Osjećaj pripadnosti vjeri islamu kod Bošnjaka je daleko razvijeniji nego sam bošnjački identitet. Bošnjaci svoju homogenizaciju, za razliku od ostalih balkanskih naroda, nisu nikada gradili na nacionalnom elementu, niti u tome imaju nekog iskustva, pa će zato Tihić, i njegovi istomišljenici, još dugo vremena počekati da od Bošnjaka otrgnu kritičnu masu koja se neće oslanjati na svoj vjerski identitet.
Vidiljivo je iz zadnjih Tihićevih izjava, u stilu kompleksa niže vrijednosti, opet ne shvatajući ovaj momenat kod bošnjačke baze, da nikada nije prežalio što se opekao i doživio potpunu kataklizmu na općim izborima 2006. godine izgubivši mjesto u predsjedništvu postavši ‘persona non grata’ u Bošnjaka.
Inače, primjetno je da muslimanski narodi u savremenom dobu vole vođe koji gaje i proklamiraju vjerski identitet, zato ćemo primjetiti da se svaki od arapskih lidera na izvjestan način dodvoravao vjerskim institucijama i ljudima, nastojeći da drži ravnotežu između načina svoje vladavine i želje naroda za vjerskim identitetom, bez obzira koliko isti vladar bio nastran i izopaćen.
Tihić ne shvata da Bošnjaci jedino vole vođu Bošnjaka koji je svjetski orijentiran, ali ujedno zna se baviti i vjerskim pitanjima na lokalnom i globalnom nivou, koji ‘zna i sa Istokom i Zapadom’, koji kao što zna biti dobar svjetski političar, zna i bečki valcer zaplesati, ali tako zna i u mihrab stati i sa minbera progovoriti. U ovoj činjenici leži ključ uspjeha i Alije, i Erdogana, i ostalih. Bošnjaci cijelo ovo vrijeme traže lidera sa ovakvim karakteristikama, ali nikako konačno da ga nađu!
U kontekstu ovoga se i može shvatiti Tihićev zavidluk i animozitet prema bivšem reisu l-ulemi, Siljadžićevoj završenoj medresi i njegovo preferiranje kadrova koji su mnogo lojalni (tzv. ezdeaovske zelene komunjare i munafici), ali malo intelektualno dorasli da shvate probleme bošnjačke populacije i globalna islamska kretanja, a kamoli da ih počnu sistemski rješavati. Naročito je simptomatično posljednje Tihićevo približavanje Radončiću, s ciljem jačanja ličnog liderstva, koje u pozadini zasigurno krije Bakirovo anatemisanje, mada ni smušeni Bakir ne vidi dalje od svoga nosa i utoljenja želja svoje halapljive Seke.
S druge strane, reis Cerić, ne u svojstvu Cerića kao persone, već u svojstvu predstavnika institucije Rijaseta, je cijelo vrijeme ‘de facto’ glasio za vjerskog i političkog vođu (većine) Bošnjaka, ne zato što je on to htio, već upravo zato što su Bošnjaci u deficitu Tihićevih moralnih i vjerskih, pa i političkih, kvaliteta tražili alternativu u vođi IZ. Isti je slučaj i sa Radončićem, koji je pompezno krenuo u ekonomske reforme – ‘da nam podīže ekonōmiju’, pa su ga čak neki vidjeli i liderom opraštajući mu taj pomalo čudni nebosanski akcenat, da bi jadnik na kraju ‘ispucao kviska’ i uvalio se u kaljužu Lagumdžijinih političkih smicalica iz kojih se nikada više neće otrgnuti, bez obzira na posljednje manevrisanje koje je došlo isuviše kasno.
Aktuelni reisu l-ulema, koliko je primjetno, medijski ne vodi brigu o političkim pitanjima, za razliku od svog prethodnika, što se može shvatiti na dva načina: ili će politiku u javnosti prepustiti SDA-u, te preko postojećih kanala simbioze (SDA-IZ) indirektno uticati na političke tokove ili se potpuno odriče uticaja na političkoj sceni.
Istini za volju, prva opcija je izvjesnija, jer se sadašnjem reisu, poučenom gafovima svoga prethodnika, ne bi se smjelo dešavati da IZ profaniše uključivanjem u svakodnevnu politiku i tako konstantno gubi na kredibiltetu svoje institucije, a i samoga sebe.
Eh, pitanje je sada da li će SDA biti sposobna da Bošnjacima dadne lidera prema svim prethodnim kriterijima. Iskreno rečeno, veoma teško! Mislim da će se lopta liderstva neprestano prebacivati između SDA i IZ, dok su SDP i SBB definitvo iz ovoga procesa isključeni zbog svojih političkih orijentacija, i dok ne dođe vrijeme u kome će možda neka druga politička opcija, ili neki pojedinac, dokazati Bošnjacima da je dostojan njihovog predvodništva. Dotle, nek’ je dragi Bog na pomoći našem bošnjačkom narodu sa bezglavim političarima!