I tako…
Tih dana im se u glavi vrtjela samo jedna mala osobica. Često mirna, tiha i blaga, valjda zbog onoga što ju je tištilo… I ne samo nju. I njih… Bezuvjetno su je voljeli, kupovali sve ono gdje uputi radoznali pogled, pričali najljepše priče, pjevali najljepše pjesme, vodili je na najljepša mjesta… Nije više bila mala djevojčila, postala je prekrasna djevojka, ali u kojoj su njeni roditelji vidjeli sav njihov svijet. Koliko god se trudila, hodati nije mogla. Za tu blagodat ona je uskraćena, prikovana je za kolica. Od zadnje posjete doktoru nije prošlo dugo, i one riječi: ”Bojim se da nade nema!” će vječito da lutaju njihovim mislima i odzvanjaju njihovim ušima.
Od tada se povukla u sebe, nije voljela da priča. Vrijeme je provodila u krevetu okrenuta prozoru. Hranu su donosili u sobu. Ponekad hrana ostane netaknuta, ponekad samo malo uzeto. Tužno, ali istinito. Boljelo je i kidalo, tu, iznutra. Rušili su se mladalački snovi.
A što i ne bi? Zar da ostatak života provede ne znajući kako je koračati zelenim poljima i stati pored svakog cvijeta da osjeti njegov miris? Istina je sve pogađala iz dana u dan. A još više to što se povukla iz svijeta i odlučila na samoću.
Često ju je posjećivala Esma, drugarica još iz osnovne. Voljele su se i družile. Ali ni njoj nije uzvračala na postavljena pitanja ili reagovala na priču. Esma nije odustajala. Svaki dan je dolazila i pričala o dešavanjima u školi, ulici, gradu. Možda ju je ljubav koju su joj pružali još uvijek i održavala u životu, hranila njeno srce od samoće i propasti?!
Ali dani su prolazili, a pogled je jedino bio okrenut ka prozoru.
Tu noć je vidjela zvijezdu padalicu. Stara legenda kaže, da se tada zaželi želja koja će se kasnije ispuniti. Ona je svoju želju imala. Nada je u njoj konačno počela da sija, svaku noć je gledala kako nebo pali svoja svjetla.
Vjerovala je da je svaka zvijezda na nebu jedna želja djeteta. Kada se ispune, nisu ostajale na nebu, padale su, pružajući mjesto za nove, ali su uvijek ostavljale dugi svjetlucavi trag. To bi bila ostvarena želja koja će se vječito pamtiti.
U jednom djeliću nebeskog prostranstva pojavila se i zvijezda koja je bila nešto slabija od ostalih. Uvijek je stajala na istom mjestu. Iz noći u noć sijala je jače. Vjerovala je da je to njena. Jačala je onoliko koliko je rasla njena vjera u njeno ostvarenje.
Sljedeći dan, Esma je došla. Kao i uvijek sjela pored nje i počela da priča…. Kad, odjednom je osjetila čvrst stisak ruke.
”Ja vjerujem!”, bile su riječi koje su odzvanjale tišinom koja je vladala u sobi tog trenutka. ”Sad konačno čvrsto osjetim toplinu tvoje podrške koju mi neizmjerno pružaš”, i stisnu je jače.
”Znaš Esma, više ne želim da odustajem, želim pokušati! Do sada sam živjela od vaše ljubavi koja je popunjavala prazninu u mom srcu, a od sada želim da živim sa namjerom za bolje sutra!”
”Vidiš ove ruke, sastavljene, prvi put nakon dugo vremena? Želim da još puno puta osjetim taj stisak!”, bile su Esmine riječi.
Još tog dana su počele sa vježbama. Dok je ona samo mogla da leži, Esma je masirala njene noge, pokušavala da vrati odumrle mišiće raznim vježbama. Naporno su vježbale jedan, dva, tri,… sedam, osam, devet,…. Deseti dan počela je da osjeća i to je bio prvi znak. Prošao je i čitav mjesec i konačno je mogla da izvrši prvi pookret. Sa zadovoljstvom je čekala novi dan i novu posjetu drugarice Esme. Ni zvijezde nije izostavljala. Svako veče su se palile i gledajući u njih, zaspala je.
Tog jutra probudila se nešto ranije, nego obićno. Sama je krenula sa vježbom. Noge je pokretala čas tamo čas vamo, osječajući veliku snagu. Mislila je da bi to mogao da bude puni pogodak. A onda, uz malo napora spustila ih je sa desne strane kreveta. Kroz onaj prozor, kroz koji je dugo gledala zvijezde na tamnom nebu, ovaj put je vidjela sunce. Željela je doći do prozora, ponovo osjetiti sunčeve zrake na licu dok probijaju kroz daljinu. Samo dva koraka, ali teška, su je dijelila od toga. Jačala je i blistala od želje. ”Ja to želim, ja to mogu, ja to hoću! ” ponavljala je u sebi. I… Ustala je. Ona stoji. Nakon dugo vremena provedenog u krevetu, osjećala se kao da leti. Neopisivi osjećaj jedne blagodati sada je vladao njom. Iako je samo stajala, duša je konačno bila ispunjena zadovoljstvom.
Ali sunce se i dalje smješkalo kroz prozor koji je nepomično stajao, i do kog su trebala samo ona dva mala koraka.
Zar da sad odustane kada je konačno uspjela da doživi pomak u svom životu? Noge su se po prvi put osjećale živim. Krenula je kroz želju. I zaista, prvi korak je napravljen.
Bezuspješno ili ne?! Tog trenutka osjetila je kao da su se svi lončići polupali u njenoj glavi, kao da je tijelo udarilo od tvrdu stijenu dok je padala u snu. Prvi put je živjela san. Pala je.
Malo nakon toga uz stepenice su se čuli koraci i veseli glasić, ”Noosim ti nešto što jaaako puno voliiš. Čeka te iznenađenjeee!”
Jedine riječi jače od njenog uzdaha bile su Esmine, koja je malo nakon toga ušla u sobu. Bio je to vrisak.
”Ne brini, dobro sam, samo mi pomozi da ustanem. Ako ne budem padala nikada neću uspjeti. Pad jeste bolan, ali više je bolna činjenica da neću uspjeti. Život ima i uspona i padova. Ja sam svoje padove upravo preživjela, najgori su prošli. Uspjela sam! Napravila sam prvi korak, prvi korak ka uspjehu!”
Tog trenutka njihova lica su blistala uz čvrsti stisak ruke.
Još dugu su vježbale i trudile se, uloživši sve napore za uspjeh. Kasnije je prohodala.
”Ili ne pokušavaj ili dovrši!” A ona je dovršila.
Vjerovala je u sebe, nadala se i nije odustajala, što je najvažnije. Kada je bilo najteže, pronašla je svoj smisao i snagu u zvijezdama. One su probudile nadu za ostvarenjem želje, a prijatelj koji se nalazio tu, uvijek u pravo vrijeme i dizao je kada je padala, održavao je tu nadu jakom i svaki put nanovo je budio.
„Većinu vrlo važnih stvari u životu postigli su ljudi koji su se nastavili truditi i onda kada se činilo da više nema nade.”
I tako… One zvijezde više nije bilo, ali ja sam vidjela njen trag!