“Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovjek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspjehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usljed njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrijednosti ne razumije i ne cijeni. On sve cijeni prema tome, koliko šta doprinosi uspjehu u životu, a uspjeh uzima u “čaršijskom” smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrijednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak, i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavljelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je pretjerano visoko mišljenje o sebi samom.
U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uvjerenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar “laktaš”, – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca. Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija, i da je uspio postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto “njegovo”. Iz te svoje tekovine ili, bolje reći, plijena gledat će da izvuče što više ličnog ćara. Bit će “korupcionaš”, ali neće biti sasvim svjestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mjestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: “Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovjek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovjek kraj punog čanka ostane gladan. Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovjek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspjeha, vidi se kako je on moralno zakržljao. Pored poluintelektualca koji je uspio, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.
Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je objelodanila dvije stvari:
-da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito osjeća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti,
-da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju spriječiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.”
Nekoliko decenija kasnije, stiče se utisak da su “poluintelektualci”, koje je Jovanović prilično precizno uočio i definisao, uzeli politički, kulturni i intelektualni primat u našem društvu. Pitanje je samo da li ćemo nastaviti da ih primjećujemo, svjedočeći o istinitosti Jovanovićeve procjene, ili ćemo uraditi što bi svako zdravo društvo uradilo: vratiti ih na intelektualne i društvene margine gdje im je i mesto.
moodiranje.com/Visoko.co.ba