Divno je živjeti 80-e u 21. vijeku, Rock ´n´ roll na radiju, a ja okružen jugoslovenskim namještajem, tapetama i babuškama po regalu. Kako divan osjećaj, ponavljam. Zamislite svijet bez ove kvazi kulture sa svih strana svijeta. Gdje je nestala ona naša divna Slavenštvina u „malo Woodstock“ stilu.
Teško je pisati kada osluhujem stihove Balaševića, napravih stanku baš kakvu „Mornar“ zaslužuje, ah ta Provincijalka. Ipak, razlog mojih suza nisu nikakve umjetničke emocije, nego žal za „Brijunima“. Ma kakvi Brijuni tamo smo korejskom mašinom trebali stići, sve to uz CD album „Stonsa“. Teški su dani kada Bog uzima one koji zaslužuju samo nebo. Oni koji su i na zemlji bili nebeski, onako dobri, neiskvareni i povrh svega plemeniti.
Dan je počeo sa mislima o životu, o dobru i zlu, Bogu, o istinskom drugu koji je volio život, i kojeg je živio za druge, baš za druge! Ako je altruizam trebalo dokazati, onda je dokazan na primjeru života, našeg prijatelja, nažalost rahmetli Emina Glinca. Uvijek sam smarao da je naš Emin istinska progresivna umjetnička duša, istovremeno i veliki radnik.
Upravo zbog toga počeh ovu notu pisati aludirajući na muziku i kulturno, dobro i loše. Suze same potekoše, kada sam sa sigurnošću tiho svojoj majci pričao o boljem i pozitivnijem mjestu, tačno onom mjestu gdje je sada Emin. Hvala ti što si mnoge naučio da novac ne vrijedi ama baš ništa, da dobro djelo i topla riječ, pomoć, jedino vrijede!
Veliki prijatelju, neka Ti je vječni Rahmet i mir duši!
Emin (Fahrudin) Glinac
(1952.-17. august 2013.)
Špico