Zbog svog rudnog bogatstva ali i zbog geografske pozicije, BiH je oduvijek bila područje interesa velikih sila i naroda. Svojom su je zvali Slaveni, Iliri, Kelti, Rimljani, Osmanlije, Austrougari, donosili i prakticirali obje vrste krišćanstva, Islama, Judaizma. Bila je ona i samo svoja, i to kao Kraljevina Bosna (1377 – 1463) sa svojom Bosanskom crkvom. Na granici rimokatoličke i pravoslavne crkvene podjele davala je utočište inkvizicionim izbjeglicama, španskim jevrejima i francuskim bogumilima. Bosansko Kraljevstvo pada uslijed širenja Otomanske imperije, koju smjenjuje Austrougarska pa potom Kraljevina SHS te socijalistička Jugoslavija. Smjene vladara, uprava, ideja za posljedicu ima nizak nivo državotvorne svijesti naroda Bosne i Hercegovine. Na državu BiH većinom se danas gleda kao na maćehu i nužno zlo a ne kao na kućni prag. Krvavim raspadom Jugoslavije 1992-1995, BiH se izborila za samostalnost ali društveno uređenje grca pod zaostatcima uticaja ideje “jedna nacija jedna država”. Nacionalni identitet je izjednačen sa onim religijskim tako da ukoliko se izjasnite kao Bosanac i Hercegovac danas ne možete biti dio političkog sistema jer u državnoj upravi danas mogu biti isključivo muslimani bošnjaci, kriščani hrvati i pravoslavci srbi.
Samoljubno biće kakav je čovjek oduvijek bio, opijen time da je vrijeme u kojem živi baš to vijeme njegove apsolutne moći, sklon sebičnom pojednostavljivanju stvari u potpunosti zanemaruje realnost suživota koji ovdje vlada sam po sebi vijekovima. Jer Bosna i Hercegovina, baš kao i ostatak planete uostalom , je oduvijek bila i ostala dom za sve te kao takva lako može biti model međusobnog shvaćanja različitosti za ostatak svijeta.
Živjeti u Bosni i Hercegovini životom građanina znači slaviti i Božić i Uskrs i Bajram I pravoslavnu slavu jevrejsku pashu pa i romski Đurđevdan ako hoćete ali i socijalistički prvi maj – naravno ukoliko ste prije svega građanin Bosne i Hercegovine a ne žrtva ksenofobije ( strah od stranog ). Ipak, prekrojen uvrnutim pojmom nacije, religijama, trendovima, postratnom retorikom i egzistencijalno uslovljenim intelektom, Bosanac i Hercegovac kao takav mogao bi izazvati usklik poput Frankeštajnovog : “To je živo, to je živo!”, kao da je riječ o čudu uskrsnuća. Utvrditi da identitet građanina u Bosni i Hercegovini nije fikcijsko čudovište znači i reći kako se ovdje od uvijek živjelo skupa, egzistiralo od ove zemlje, radilo, imalo sistem vrijednosti. Za takvo nešto je potrebno izaći iz vremenskog okvira koji opasuje jednu životnu dob i početi vrednovati i ono što samo po sebi vrijedi a nemoguće je valutno preračunati. Kako to učiniti u sadašnjem vremenu kada se svi međusobno etiketiraju, dijele, dezintegrišu do u beskonačnost? Nikako drugačije nego pogledati istini u oči i reći dobro – Zemaljski muzej u Sarajevu je zatvoren – nikome nije potrebno saznanje o precima jer je ionako teško shvatiti ovu čudnu biljku na koju se vijekovima sve olako kalemilo. I dok joj jedni, vođeni samo svojom trenutačnošću i bitnošću, prekrajaju korijenje i grane upirući prstom u one druge kao da ih ne spaja isto stablo, postoje ljudi koji ne zatvaraju oči pred masom razastrtih istorijskih dokaza da je riječ o istom stablu. Ko su ti ljudi? Šta oni u stvari rade?
Riječ je o arheolozima. Ovo će čudno zvučati većini ljudi koji su zbog uvodnih riječi već zamišljali neku vrstu superheroja a sada se toj imaginaciji suprotstavlja uvriježena slika da su arheolozi ispijeni knjiški ljudi zatvoreni među prašnjave police prepune eksponata. Čast izuzetcima koji znaju drugačije, ali malo ko u Bosni i Hercegovini vidi svrsishodnost stručnog proučavanja istorije sem spoznavanja onoga što je već upisano u literaturu i poneke posjete muzeju ili tematskom okruglom stolu. Studenti arheologije i njoj bliskih nauka, shvaćajući da tragovi pređašnjih generacija počivaju svuda naokolo a ne samo u za to predviđenim prostorijama, posvetili su svoju pažnju nalazištima i već specificiranim lokacijama prebogatog bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa. Oslobađaju stećke, obeliske, utvrđenja bosanskih kraljeva, banova i plemena od žbunja i šipražja koje ih je opasalo tokom decenija nebrige. Stažisti univerziteta iz cijelog svijeta se ne susprežu raditi teške fizičke poslove da bi otkrili ili ponovo oživjeli nepravedno zapostavljenu zaostavštinu. Čak i tada ih nećete vidjeti sumorne i klonule već će vam više ličiti na dijete u slastičarni što se pred mnoštvom ponuđenih kolača vrckavo usteže koji da odabere. Nije ni čudo, jer ih za njihovo naukovanje bezmalo veže strast – ko još danas upisuje arheologiju a da pri tome uzima jasnu i svijetlu ekonomsku ličnu perspektivu. A Bosna i Hercegovina im nudi, daje i iznjedrava dokaze o kontinuitetu življenja i kulture. Pozdravlja ih poput svojih najrođenijih kao što je to već oduvijek radila. Otkriva se prisustvo onih koji su nam prethodili. Izranjaju pod špartlom pragovi plemenskih nastambi. Prezerviraju se popločani puti kojim su hodile noge bosanskih plemića. Od krčevine i mahovine pristupačnija ljudskoj nozi ali i suncu postaje bjelina stećaka. Postavljaju se znakovi, smjernice, izrađuju mape i turističke staze, promovira posjeta zarad doživljavanja ko smo i šta smo sve bili, odakle potičemo i čiju zemlju baštinimo. Svjesni komfora na koji je moderan čovjek navikao, u izradi je i GPS navođenje.
Dok se mnoštvo bavi isključivo vremenom u kojem provode život smatrajući da istorija život općenito počinje i završava s njima, dok oni drugi misle da je sve već istraženo, stručno obrađeno i kao takvo je sada predmet isključivo salonske akademske rasprave, proaktivni mladi ljudi puni znanja odaju toliko potrebnu počast precima u Bosni i Hecegovini. Kao da se ova zemlja zasitila svojih, sobom preokupiranih ukućana, i okrenula ljudima koji će je poštovati ma odakle oni dolazili.
A gdje drugdje u svijetu pronaći tako šarolik dokaz suživota na ovoj planeti nego u BiH? Sa svojih četiri miliona izdoktriniranih stanovnika, bogatom i zapostavljenom istorijom, bremenita socijalnim problemima, isparčanom građanskom platformom, BiH predstavlja idealan uzorak svijeta u kojem živimo. Sve što ćemo ostaviti iza sebe da svjedoči o našem prisustvu u današnjem svijetu gdje vladaju trendovi i potrošačko društvo jesu milioni automobilskih olupina, planine otpada i eksploatacijski rasčerečena priroda. Zauzeti stav poštovanja spram Bosanskohercegovačke kulturne zaostavštine, uvidjeti odnos predaka prema prirodi, raznaznati stvari koje nas upućuju jedne na druge, očuvanje i konzervacija pa i eventualna rekonstrokcija nemalog historijskog blaga, objelodaniti činjenice kako je ova zemlja bila dom svih u vremenu srednjevijekovnih etničkih dioba ali i otkriti način kako se to postiglo, moglo bi dovesti do toga da Bosnu i Hercegovinu ne posmatramo kao raskrsnicu već više kao pupak svijeta u kojem živimo.
Igor BB Kožuljević o projektu: “Prospekcija, rekognosciranje i mapiranje srednjevjekovnih lokaliteta visočke doline” Archaetypes International Research (A.I.R.) u saradnji sa zavičajnim muzejom Visoko, Juni-Septembar 2013.
Prezentacija rezultata projekta: 10.09.2013, Zavičajni muzej Visoko u 11 sati.
Nemojte zaboraviti doći.