Suštinski gledano, sve što postoji ima neki korijen, neku osnovu, bazu, iz čega crpi snagu, inspiraciju, ideologiju, i djeluje u praktičnom smislu. Radikalizam kao pojam i pojava, vuče korijene iz latinskog jezika, i sam posebi aludira na korijen (radix). Svaka aktivnost koja je radikalna, ona korijenito nosi bespoštednu borbu za svoj interes i cilj, pa tako se i osobe koje slijede ovakav način ispoljavanja svojih vjerovanja, ubjeđenja i ideologije zovu u osnovi, radikalisti. Tvrdoglavi, tvrdkokorni, beskompromisni, u istrajavanju do besvjesti.
Cijela planeta na kojoj živimo je pritisnuta raznim negativnim radikalizmima, od ekoloških, kapitalističkih, smutljivačkih, zavidničkih, hegemonističkih, pa je tako i u našoj domovini svih naroda i nacija, prisutan radikalizam, pa imamo radikalni politički lopovsko patološko lažljivi kleptomanski politički pluralizam, radikalni hegemonistički pravoslavno srpski četnički secesionizam, radikalno mudri patološko hinjski katoličko hrvatsko ustaški secesionizam, i radikalno bošnjačko razjedinjeni bosansko islamsko sufijski derviški vehabijsko selefističko akšamlijsko meraklijski zbunjizam. Kao i sve drugo, mi uvijek uzmemo negativni prefiks svake društvene pojave, i u praksi pokažemo koliki smo majstori u realizaciji negativnosti.
Najsvježiji termin koji se pojavljuje u svim vrstama medija, je radikalni islamizam. Odmah na startu, islamizam ne može biti radikalan, jer u riječi islam je i sastojak selam, a selam je mir. U “Gizdavoj BIH” pod radikalnim islamizmom se navode osobe koje praktikuju takozvani radikalni islam, ili kako ga u najnovije vrijeme zovu izvorni islam, i uglavnom termini koji se koriste u nazivima ovih grupacija su vehabije i u zadnje vrijeme selefije. Vehabijama se nazivaju sljedbenici Muhameda Ibn Abdul Vehaba, koji je bio jedan od čistaća noviteta u islamu u jednom periodu historije islama, ili kako ga još zovu reformatorom, jer je u to doba on odlučio da se obračuna sa novotarijama u islamu koji su ostali poslije otomana na tim područjima Arapskog poluotoka. Muhamed Vehabović je jedan od ključnih ljudi u ostvarivanju ujedinjena određenih plemena, i na tom uređenju je zasnovana ova današnja konstrukcija vladavine u Arabiji, koja je kako znamo više monarhistička nego izvorno islamska. Barem po mom praćenju dešavanja, prilika, jer ako je negdje slika kralja Fahda, onda to nema veze sa selefizmom, odnosno izvornim islamom, već sa štovanjem kralja, a to je monarhizam, ili selefijski monarhizam, to jest, izvorni monarhizam. Ako neko iole poznaje konstrukciju imena kod Arapa, znat će da je Muhamed ime ovog reformatora, a da je on sin od Abdul Vehaba, ili u prevodu roba Onog koji obilno daje.
To znači da bi se sljedbenici ovog deklariranog selefije trebali zvati muhamedanije, a samo je jedan Muhamed kojeg trebamo slijediti doslovce i bez sumnje, a to je Božiji Poslanik Muhammed s.a.v.s, poslijednji poslanik i miljenih Uzvišenog Gospodara. Iz ovog razloga, čisto pretpostavljam, ili su se sljedbenici Ibn Vehaba nazvali po babi Muhamedovom, ili ih je neko drugi tako nazvao, da ne bi došlo do kolizije u imenima, jer je velika razlika u poslanstvu i reformaciji.
Kakav je to radikalni islam u BIH? Kad sam već musliman, da se malo pozabavim sa ovom škakljivom temom. Vidjeli smo zadnjih godina da je bilo nekih slučajeva terorističkih napada, izdvajam onaj u Bugojnu, pa onda Mevlid koji je htio na fol postati šehid, onako pucajući nasumice po zgradi i svijetu koji čuvajući tu zgradu zarađuje platu. Neko će reći da ti ljudi u Američkoj ambasadi rade za nevjernike ili tagute, ali ti ljudi u vlastitoj državi su primorani da zarađuju platu na bilo koji sekularno legalni način koji im se pruži, a dalje se ova tematika može razvijati u raznim pravcima, ovisno iz kog ugla se posmatra. Svi ovi ljudi koji se deklariraju kao vehabije, ili selefije, su u osnovi ljudi, ljudska bića. Oni imaju svoje želje, stavove, aspiracije, zanimacije, ideje, i onako kako im se pruži prilika u životu, i oni sebi odrede u kojem pravcu će krenuti. U Americi postoje amiši, žive u totalno odvojenim patrijarhalnim, striktnim dematerijalističkim i oslobođenim od zanimacija i igrica ovog svijeta, uvjetima. Naši radikalisti, islamisti, žive u sličnim odvojenim organizacijama, mjestima, uvjetima, s tim što nisu tehnološki ograničeni kao amiši, ali se zgražavaju svega modernog, što u jednu ruku i jeste ispravno, obzirom šta ovaj moderni život sve donosi i kako razara moral čovjeka i porodicu. Ali u drugu ruku, moderni svijet se može i korisno iskoristiti, ako se zna, i ima mjera.
Kada bi radikalisti islama, samo odvojeno živjeli, u svojim mjestima, u kojim bi sprovodili one vjerske aktivnosti koje su obavezne, i kada bi u njima gledali da poštuju zakon države u kojoj žive, barem one zakone koji su korisni i općeniti za društvo generalno, tu ne bi bilo nikakvih problema. U Engleskoj ovakvih naselja, kvartova, imate koliko hoćete, i niko ih ne dira, niti oni koga diraju, za sada funkcioniše po zakonu, što bi rekao Branko Pozakončić. Ali, mi ne znamo ko je sve tamo, i kakav je sve uticaj na ljude, i šta se iza brda valja, a u Bosni brda ima koliko hoćeš. I onda se iza brda pojave grupe ili pojedinci koji počnu da pričaju priče pod uticajem zanesenosti, ili neke frustracije od prije islama ili u islamu, ili iz neznanja koje silom guraju u znanje, ili iz želje za vladavinom islama u svijetu, a ni u svojoj avliji nemaju vladavinu sekularnog prava, a kamoli šerijatskog. Iz ovih razloga imamo razne profile ljudi koji se javljaju u ovom segmentu našeg društva, i tako i imamo nerazumijevanje, jer ljudi su sami po sebi od ranije bili različiti, i nisu se znali i htjeli razumjeti.
Radikalni islamizam, odnosno kako ga zovu vehabizam i selefizam, je u prvom planu, ali mnogi nisu svjesni i da postoje radikalni sufizam, šiizam, dervišizam, sekularizam, i da oni također predstavljaju određene probleme u društvu, kada zastrane, i kada se tvrdokorno bore protiv neistomišljenika, ili kada se infiltriraju u politiku. Činjenica da večinski kod nas ljudi više naklonosti imaju prema ovom drugom smjeru radikalizma, koji se može ogledati u drugačijim obredima i zahtjevima koji su mnogo blaži od radikalno vehabijskih, ali su svejedno radikalni, čim tvrdoglavo slijede učenjake, šejhove, koji ni sami nisu sigurni koliko su kvalifikovani da vode ljude oko sebe, posebno ljude koji vjeruju u Boga Uzvišenog. Čast izuzecima, ali u vremenu smutnje svako je u stanju da bude šejh, od politike do religije. A gdje je tek radikalni pravoslavizam, ili radikalni katolicizam, valjda su oni isfurani radikali, nisu više u folu, pomalo ih trznu, ali neka ovih islamista, na njima se vijesti prave najbolje trenutno.
Koliko smo mogli primjetiti, radikalni Srbi i Hrvati, se stalno bune oko radikalnih islamista, ali je činjenica, da je kod njih najmanje bilo bombaških napada, ili pucnjave od strane naloženih radikalista islamskog porijekla. Najviše je toga bilo među Bošnjacima, i još uvijek ima svega i svačega, a kako i ne bi bilo, kada nam je ministar sigurnosti osoba koja osim navodnog staža u bivšom KOS-u, nema nikakvih predispozicija za to mjesto, uz izuzetak da bi za kontra propagandu sa svojim Avaz Gibetom bio idealan kandidat, ali za ministra sigurnosti, nema šanse, i tako mi postajemo nesigurni. Ako tome dodamo da u toj nekoj komisiji za sigurnost, sjedi jedna Dušanka Majkić, koja osim što ima najveću platu u BIH od poslanika, i što izgleda katastrofalno, konstantno unosi nemir u klupe u kojim uzima ogroman novac, i ne voli državu koja joj daje ogromnu platurinu, i još k tome je više zabrinjavaju radikalni islamisti, od radikalnih četnika, kojih ima stotine hiljada više od radikalnih islamista. Isto važi i za megafone hrvatske zabrinutosti o radikalnim islamistima, kod kojih ima više radikalnih ustaša na desetine hiljada od ovih radikalnih islamista.
Ali zvono mora biti na nekom, da zvoni pri svakom pokretu. Sada je zvono na islamskim radikalistima, i ostaće još dugo u cijelom svijetu, jer nakon što su se krstaški ratovi završili, pa kolonizacija planete, pa onda dva svjetska rata, pa hladni rat, pa rat kapitalizma i ostalih društvenih uređenja, sada kada je kapitalizam pobijedio, mora imati samo jednog neprijatelja, i taj neprijatelj su radikalni islamisti. Zvono zvoni, zaglavilo se, zvoni li zvoni. Zna se ko će ga ugasiti, ali ima do toga još svega da se dogodi, a mi se trebamo zabaviti sa sadašnjosti našom, koja je više nego radikalno plitka. Radikalni materijalizam kapitalizma i cionizma, kakva je to čizma, koja nas gazi.
Svi smo skočili u radikalni plićak, i nabili se na glave, i boli nas glava. Boli nas glava od razlika, od grčevitih želja, od brutalnih želja za vladavinom, od kompleksa, od frustracija, i zato smo plitki, u svemu. U politici smo plitki, radikalno plitki, i zato nam je ekonomska, privredna i industrijska suša, u religiji smo plitki, i zato imamo podjele na svim nivoima, i imamo zbunjenost da je bošnjak isto kao musliman, što nije ni blizu. Imamo svu tehnologiju kao ostatak naprednog svijeta, ali je koristimo plitko, radikalno plitko, imamo mogućnosti da napredujemo, da osvojimo dublje malo, ali jok, mi opet plitko, lijepi plićak, nemoj daleko, može nas grč ufatit ne d'o Bog. U plićaku se brčka narod, dok u budžetskim dubinama uživa politička elita, od najmanjeg do najvišeg nivoa. Plitak narod, duboki džepovi njihovih vladara.
To je nevjerovatno koliko smo mi plitki, čak i kad se potrudimo, i nešto naučimo, zapamtimo, opet kada dođe vrijeme da se izađe na obalu realnosti, mi lagano nogice u plićak, i opalimo vaz, na sav glas, a kad treba skočiti u dublje nekoga spasiti ako se davi, onda vaz u džep i pravac kopno. Nek se onaj tuši, taka mu nafaka. Toliko smo plitki da ako ne znamo, onda se uhvatimo masovne konzumacije svega, pa čak i religije, a kada nešto naučimo onda poneseni tim poletom, zaboravimo da ima ljudi koji nisu spremni da im mi od jučer počnemo vaziti na sav glas. Radikalno plitki smo mi, u svakom segmentu, osim kada se treba naći štela, organizovati sijelo, ogubati ili ogibetiti neko, tu idemo u duboke pripreme, analize, akcije, da sve bude tip-top. Radikalno smo nekonzistentni, osim kada je svakodnevna dokolica u pitanju, tu smo hiper dosljedni.
Problem nije na našoj površini, ne treba ga tražiti u pličaku našeg mentaliteta, u ovom što svaki dan gledamo šta nam se dešava, i kako se ponašamo, problem treba tražiti u korijenu, u dubini, u tmini našeg mentaliteta, tamo gdje niko neće da roni, jer se boji šta će vidjeti, saznati, a kad izroni, nije siguran da će u plićaku iko htjeti slušati, a kamoli reagirati pozitivno na ta saznanja.
Evo, Mevlid je odlučio da ide na nagodbu, da će reći sve kako je bilo, da će izdati svu mrežu ložača koji su ga kao kurbana povalili, znači ode Mevlid dublje nego je bio, pa vidjećemo koliko može roniti i on, i tužioc, i sudija, i ovi koji se kriju u dubinama, a Mevlid ih nanijetio izdati sve.
Radikalizam mentaliteske krize, od zla oca, od gore matere.