Hasan Čengić rođen je 30.08.1957. godine u Foči. Završio GH medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Radio je kao imam u Stocu i Zagrebu, zatim bio tehnički sekretar u Centrali SDA u Sarajevu, a u toku agresije bio pomoćnik komandanta Vrhovnog štaba Armije BiH. Bio je i pomoćnik ministra u Vladi Federacije BiH, zastupnik u Parlamentu federacije i delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, kao i sabornik u Saboru Islamske zajednice. Jedan je od osnivača SDA BiH i trenutno član Glavnog odbora ove stranke.
Gospodine Čengić, jedan ste od osnivača Stranke demokratske akcije, kakav je danas Vaš status u toj stranci?
Jako komotan. Član sam Glavnog odbora, niko me nizašta ne pita. A ja kada imam priliku, kažem ono što mislim, pa odem s uvjerenjem da sam uradio nešto u korist stranke i onih koji za nju glasaju.
Šesti Kongres SDA po Statutu stranke trebalo je da bude održan ove godine, međutim umjesto Kongresa održana je Konvencija što je produžilo treći mandat predsjednika stranke Sulejmana Tihića, a navodni razlozi su Opći izbori naredne godine i popis stanovništva. Imate li neki stav o ovakvom razvoju događaja i da li ste bili za Kongres ili Konvenciju i zašto?
Pa ja sam od početka vrlo jasno zauzeo stav da treba ići na redovni Kongres i da bez obzira na sve argumente koji su upotrebljavani u tom procesu nema dovoljno razloga da se Kongres potpuno odgodi. Bilo je nekih varijanti za koje sam i ja bio, ako treba da se Kongres sa maja prebaci za novembar, dakle neposredno poslije popisa, ali nikako da se dalje odgađa. Razlog je vrlo jednostavan, svaki Kongres je prilika da se stranka dalje modernizira i osnaži. Zbog odgađanja ovog Kongresa stranka je izgubila tu izuzetno značajnu priliku i mogućnost da se pojavi kvalitetnija, snažnija i uvjerljivija na narednim izborima 2014. godine.
Bošnjaci istinski u ovom trenutku i nemaju pravog lidera i vođu, a puna su im usta Bošnjaštva samo onda kada se radi direktno o njima i njihovim bdžetskim privilegijama. Kao primjer možemo uzeti crkvu u avliji nane Fate Orlović. Da su do sada bošnjački političari iznosili kamen po kamen iz Fatine avlije, crkva bi bila izmještena na lokaciju koja je prikladnija za takav vjerski objekat. Da li se slažete sa mojom konstatacijom da od 2003. godine Bošnjaci i nemaju istinskog vođu?
Što se crkve u avliji Fate Orlović tiče to je pravni spor, nažalost da je uopće došlo do jednog takvog slučaja i nažalost da su crkvene vlasti odlučile da mimo zakona, mimo propisa i mimo principa samog kršćanstva i pravoslavlja, urade takav čin da bogomolju stave u privatnu imovinu nekoga ko se s tim ne slaže. Dakle, kako je to pravni slučaj tuga nije u tome što crkva do sada nije uklonjena, nego je tuga u tome što su nadležni pravni postupajući organi u RS toliko vremena potrošili da u biti ne donesu nikakvu odluku. Odnosno, da šalju predmet od jednog do drugog nivoa beskonačnog odlučivanja iako je od početka do kraja potpuno jasno i laiku, a kamoli pravnim stručnjacima i nadlažnim sudijama da je gradnja takvog objekta protupravna i da se ona kao takva mora sankcionirati, to znači, objekat ukloniti iz prostora za koji nije imao dozvolu i premjestiti tamo gdje on može imati i treba da ima dozvolu. U tom smislu značajan broj bošnjačkih političara je iznio svoje stavove i ja teško mogu reći da su bošnjački političari mogli uraditi puno više ili bolje rečeno da su se oglušili. Na neki način većina njih su iznijeli svoj stav koji je bio principijelne naravi. Ako se vraćamo pitanju pozicije Bošnjaka i bošnjačke politike to je jedno drugačije pitanje i zahtijeva dužu elaboraciju. Vrlo kratko, mi smo imali uvjerenje da imamo lidera ili lidere u vremenu nastanka prve demokratske stranke Bošnjaka ili koja je prije svega bila bošnjačka, inače otvorena i za ostale je bila, to je SDA 1990. godine. To je bilo jedno drugo vrijeme, vrijeme izlaska iz jednopartijskog sistema i jednog zanosa prema demokraciji prema višepartijskom sistemu, slobodi pojedinca i slobodi kolektiva. Od tada smo prošli jedan vrlo važan period u historiji Bosne i Bošnjaka. Prošli smo agresiju, genocid, strašna stradanja, ali i herojsku odbranu države i naroda i došli u fazu obnove i razvoja Bosne i Hercegovine. Nije isto govoriti o politici i baviti se politikom u vremenima krize i u vremenima razaranja i agresije u tim takozvanim herojskim vremenima. Samo u herojskim vremenima se mogu pojaviti vođe i lideri. U mirnijim vremenima realno je očekivati da se pojave političari, nažalost danas što se tiče Bošnjaka, njih uglavnom predstavljaju politički birokrati, a ne političari i to je problem. U ovom času se može reći da na političkoj sceni koja se nudi bošnjačkim biračima se nalazi više političkih partija koje sa stanovišta svoga operativnog programa imaju skoro identične programe i vrlo je teško pronaći koja je lijava, a koja je desna strana, jer svi govore o potpuno istim kategorijama: multietičnosti, slobodi jednakih prava za sve, ekonomiji razvoja…, kada dođete do konkretne politike onda vidite da su to u pravilu više političke floskule nego prava opredjeljenja. Danas Bošnjacima ne bi trebali lideri, nije realno očekivati da se pojave lideri koji bi vodili Bošnjake, lider pomalo znači jednu vrstu prejakog kolektivnog zbijanja i ovisnosti o jednoj ličnosti, Bošnjaci su politički ušli u fazu zrelosti i njima trebaju političari, ali odgovorni, sposobni političari koji bi bili vjerodostojni. To znači ljudi koji jesu izrasli u svome narodu, koji predstavljaju svoj narod i koji su oni što ponude spremni realizirati, odnosno ako ne uspiju iz bilo kojih razloga to nerealizirati da su spremni javno reći da to nisu uspjeli, odstupiti i dati priliku nekome drugom. U ovom času na političkoj sceni uglavnom ponuda je dosta velika, ali vrlo sličnih kadrova koji bi se dali opisati kao politički birokrati. Vjerujem da će Bošnjaci u narednom period iznjedriti političare koji će biti kadri da vide potrebe Bošnjaka, da jako precizno definiraju poziciju unutar države BiH i regionu, da definiraju ciljeve kroz svoju političku partiju, a onda i kroz saradnju sa drugima i da jasno povedu ne samo Bošnjake, nego građane BiH u pravcu modernog razvoja države, efikasnog funkcioniranja i u pravcu evropskih standard, kako unutra tako i u međunarodnim odnosima.
Za nekoliko dana slijedi popis stanovništva, šta to u ovom trenutku znači za Bosnu i Hercegovinu s obzirom da se sve malo ispolitiziralo kroz razne kampanje?
Dopustite da se ne složim sa mojim razumijevanjem kako je intonirano to vaše pitanje. Popis u BiH nije običan događaj. Popis u BiH poslije ove agresije i genocida nije uobičajen popis kakav se događa u svijetu. Popis u BiH je konačno privođenje agresije kraju. Ili ćemo ovim popisom dokazati da je agresija uspjela ili ćemo dokazati da je propala. Ovaj popis je završetak rata. Ovaj popis je završetak ratnih ambicija za uništenje države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka koji su od strane agresora viđeni kao jedina prepreka za uništenje te države. Prema tome, svi građani BiH, a Bošnjaci posebno moraju biti vrlo svjesni jedne činjenice, izlaskom na popis učešćem u popisu, davanjem preciznih i jasnih odgovora na pitanja koja popisni listići nude, građani Bosne i Hercegovine ovaj put u miru bez puške, bez granate po glavi odlučuju o kraju ili preciznije rečeno o rezultatima agresije na Bosnu i Hercegovinu. Iz tog razloga je izuzetno važno da utvrdimo da genocid koji smo preživjeli kao Bošnjaci, strašna razaranja, a genocid nije samo klanje, ubijanje, strijeljanje civila i ostalih, nego i raseljavanje, uništavanje naših domova, privrednih potencijala naših vjerskih i kulturnih objekata i tragova, dakle taj genocid mora se zaustaviti. Moguće ga je zaustaviti isključivo i samo popisivanjem do zadnjeg, svakoga ko jeste u ovoj državi, ko jeste iz ove države i ko njoj pripada. Bošnjaci su dužni, to im je ljudska obaveza, to im je patriotska obaveza ili vjerska obaveza ovisno kako ko to doživljava, dužni su svi do zadnjeg da se popišu. Mi smo poricani po svim osnovama, nama je govoreno da mi nismo odavde, historijski govoreno, nama je govoreno da mi nemamo nacionalnu pripadnost, da mi nemamo nacionalnu svijest, da mi nemamo kulturu, da nemamo svoj jezik… Čitavo vrijeme smo svojatani samo iz jednog razloga da bismo bili odavde uklonjeni i da bi se tlo na kojem živimo, naša djedovina pripisala onome kome ne pripada. Iz tog razloga Bošnjaci, svi do zadnjeg moraju vrlo jasno znati: da su svi Bošnjaci, ako govorimo o nacionalnoj pripadnosti kad nas budu pitali na popisnici šta ste po naciji mi moramo odgovoriti da smo Bošnjaci. Po vjeri mi smo muslimani, a naš jezik je bosanski. Bilo kakve pokušaje podvala zamućivanja i zavaravanja da smo mi građani Bosne i Hercegovine, pa da smo zbog toga Bosanci je vrlo opasna i treba je odbiti kao agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Mi smo svi državljani BiH i tako se trebamo izjasniti, ali kao što su Srbi dakle pripadnici Srpskog naroda i Hrvati pripadnici Hrvatskog naroda tako smo i mi pripadnici Bošnjačkog naroda i tako smo Bošnjaci. Samo naše jedinstvo u tom izražavanju može pokazati naš broj. A ovisno od tog našeg broja i procenta u ukupnom stanovništvu imat ćemo mogućnost da dalje vodimo politiku i utičemo na politiku Bosne i Hercegovine. I na kraju naše ispravno popisivanje 1991. godine i analiza rezultata toga popisa koji je uradila Badinterova komisija, a Badinter je bio sudija ustavnog suda Francuske i predsjednik ustavnog suda Francuske i određen od EU da predvodi tu komisiju, ona je ispravno rekla da su muslimani sa veliko M tada, odnosno Bošnjaci, većinsko stanovništvo u BiH što je otvorilo proces za referendum i otvorilo proces za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Dakle, taj proces je otvoren popisom 1991. godine, a onda baš zbog dobrih rezultata tog popisa pokrenuta je agresija da bi se rezultati popisa pobrisali nožem, puškom i granatom. Mi sada moramo na to odgovoriti ponovnim popisom do zadnjeg i pokazati da smo tu i da smo većina kakva jesmo i da smo odlučni da zajedno sa drugima vodimo tu politiku. Naš glavni argument u narednih deset, dvadeset godina i više, naša obaveza prema našim dedama, nenama, prema našim poginulim, ubijenim, stradalim i ranjenim, jeste da se svi kao jedan popišemo da smo nacionalno Bošnjaci, vjerski muslimani i što se tiče jezičke pripadnosti da govorimo bosanskim jezikom.
Paraleleno sa popisom stanovništva dešava se i druga jako važna stvar za Bosnu i Hercegovinu, a to je pitanje vojne imovine. Suština priče je da li će se tzv. neperspektivna vojna imovina prepisati na državu, entitete ili na niže nivoe. Imate li stav o tome?
Naravno da imam stav o tome od samog početka. U biti je izvedena pljačka nad državnom imovinom koja je do ovog rata pripadala JNA. U toku rata i poslije rata određene niže strukture entitetske mislim na RS, odnosno kantonalne gdje je HDZ imao isključivu vlast, dakle ta imovina je bila suprotno zakonu, međunarodnim važećim sporazumima i normama i dogovorima bila privatizirana u vrlo sumnjivim procesima privatizacije i sa tehničke strane, a formalno pravno nikako nije mogla biti predmet privatizacije. I šta se onda dogodilo? Zato što je privatizirana ilegalno i zbog toga što je niz onih koji su imali korist od toga ili su imali strah od odgovornosti, dugo je odgađano rješavanje ovog pitanja. Mi sada imamo vrlo jasan stav, a on je da državna imovina pripada državi i da se dijeli na dva dijela. Na onaj dio koji je potreban armiji to se zove perspektivna imovina i onaj dio što nije potrebno. Tu za mene nema dilema nikako, kompletna imovina pripada državi BiH. Jedna ostaje na korištenje vojsci BiH, a drugu država treba uknjižiti na sebe, a onda poslije se može odlučiti da li će nižim nivoima državnim strukturama vlasti staviti na raspolaganje da oni time operiraju. Znači, za mene nema nikakve dileme, sva imovina pripada državi BiH kao takva mora biti upisana u katastar.
Ovih dana ponovno je aktuelizirana priča oko hapšenja nekadašnjeg potpredsjednika SDA Šemsudina Mehmedovića i zastupnika u državnom Parlamentu BiH. Imate li komentar na ova dešavanja sa posebnim akcentom na insinuacije o tome da su u cijeli slučaj navodno umiješani i neki kadrovi SDA?
– Nemam detalje i ne znam ništa više od prosječnog građanina koji prati naše domaće medije. Prema onome što sam iz medija razumio njegovo hapšenje je bilo potpuno suprotno zakonu i ono nije bilo utemeljeno na zahtjevu Tužilaštva, odnosno to je bilo privođenje bez ikakve odluke tužilaštva. To je i bio razlog kada je utvrđena ta činjenica da tužilaštvo donese odluku u istom danu da ga pusti iz pritvora koji nije bio legalno određen. Ta sama činjenica je izuzetno zabrinjavajuća da ne kažem zastrašujuća za pravni poredak i sigurnost građana u BiH. Nemam nikakvih dokaza i odbacio bih sve špeklulacije da bi neko iz vrha stranke mogao stajati iza takvog procesa. Međutim, postoje one činjenice koje su vidljive, a to je, nadležni organi SIPA-e su izvršili privođenje gospodina Mehmedovića i zadržavanje u njihovim prostorijama bez odluke tužioca, dakle bez validnih zakonom utemeljenih razloga za njegovo privođenje i zadržavanje i to bi moralo da bude izuzetno važna tačka na kojoj tužilaštvo i pravosuđe u cjelosti moraju vrlo odlučno reagirati. SIPA ima svoje nadležnosti i ona mora raditi svoj posao, ali isto tako niko, pa ni SIPA, ne smije prekoračiti zakonom određene ovlasti i nadležnosti i u tom smislu tužilaštvo je zaista neko ko mora preduzeti vrlo jasne mjere i zaustaviti dalju zloupotrebu položaja bilo koga.
Sitni politički interesi napravili su ambijent u kojem na ključnim državnim funkcijama ustvari i nema pravih bošnjačkih kadrova, pa se zbog toga i mogu dešavati situacije i hapšenja te donositi odluke štetne po BiH. Ko je kriv za takvo stanje?
Ja ne znam šta bi u ovoj formulaciji značio pravi bošnjački kadar, ali pretpostavljam da se misli na one ljude koji su kadri jednako sagledati interes države BiH, svih njenih građana i istovremeno ne praviti svoj politički ambijent i svoju političku matematiku na račun naroda koji predstavljaju, dakle na račun Bošnjaka. Ovih godina smo svjedoci kako postoje vrlo jake energije i naboji u ime srpske politike, u ime hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, pa onda često se stvara dojam da nam treba i jaka bošnjačka politika. Naravno, bošnjačka politika uvijek mora voditi računa o dvije činjenice. Jedna je da su Bošnjaci većina i da jednako moraju voditi računa o interesima države BiH i naroda. Na drugoj strani oni nikada ne smiju pristati na logiku zato što smo većina, mi smo samo građani i nema potrebe da se brinemo za nacionalne interese. Bošnjaci još uvijek nisu u cjelosti nacionalno afirmirani, jer je to proces koji je u odnosu na Bošnjake bio dugo historijski suspregnut, onemogućen i potisnut u stranu i Bošnjaci sada moraju raditi paralelno proces i osobnog nacionalnog identiteta i vlastite politike, ali ta politika je jednako i bošnjačka i bosanskohercegovačka. Ko je za to kriv? Ne bih govorio o krivcima, rađe bih govorio o uzrocima. Jedan od uzroka je pokušaj međunarodne zajednice da sve izjednači u krivnji i odgovornosti, krečući od vremena agresije pa nadalje. Što naravno nije tačno ni historijski ni formalno pravno. Bošnjaci su bili žrtve genocida, Bošnjaci su bili najveća žrtva agresije na državu Bosnu i Hercegovinu i pritisak koji je izvršen poslije rata i vrši se i dalje prema Bošnjacima je ono što je učinilo da značajan broj korektnih i čestitih bošnjačkih kadrova ukupno, pa i političkih kadrova ili bude uklonjen sa političke scene raznim smicalicama, pritiscima, zabranama, procesima, politički motiviranim ili naprosto da se neki ljudi povuku nakon određenog vremena shvativši da nije prostor za čestito političko djelovanje. Na drugoj strani nema zamjene za političku borbu koja bi bila fer i korektna i Bošnjaci moraju znati da njihov posao neće uraditi niko drugi. Prema tome na jednoj strani lideri određenih političkih partija su učinili jako puno štete svojim partijama i Bošnjacima koji su se kroz njih izražavali tako što su reducirali prostor političke borbe nastojeći da zaštite svoju poziciju. Dakle, oni su najčešće svoje političke konkurente, to nisu nikako protivnici nego konkurenti unutar partija stavljali na margine, uklanjali, onemogućavali, da bi stvarali prostor za sebe. Tako da danas, bojim se da je približno korektno reći, da većinu bošnjačkih partija u Federaciji karakterizira nešto što bi se čak moglo nazvati i principom društva jednoga lica. Ako napravite analizu u zadnjih desetak godina odnosa unutar vodećih bošnjačkih partija bez obzira da li se one same tako zovu ili su bošnjačke zato što je većina njihovih glasača i funkcionera pripada bošnjačkom narodu, te političke partije su zapravo prošle jedan proces od relativno demokratskih partija unutar sebe i širokog broja ljudi koji su bili uključeni u proces donošenja odluka unutar stranaka, do situacije da se danas faktički zna tačno da se ne treba gubiti vrijeme, ako ćete pregovarati ili tražiti nekakav stav stranke ili odluku stranke trebate razgovarati samo sa jednom osobom. To nije nikako dobro, to je opasna redukcija demokracije, redukcija političkih principa natjecanja i to je opasna redukcija prilike Bošnjacima da se politički izraze. Ako Bošnjaci, mislim na one koji su korektni, koji su politički snažni i imaju motiv i znanje u politici, ne budu kadri da se izbore unutar tih političkih partija za unutarnji pluralizam i prostor za vođenje rasprave prije donošenja odluka, onda će vjerovatno budućnost tih partija biti urušavanje i pojavljivanje novih koje će dati više prostora za političku utakmicu ne samo među partijama nego i u unutar partija.
Naredne godine su Opći izbori, znam da je rano, ali imate li neku prognozu, može li se SDA vratiti na velika vrata nakon tih izbora ili će SDP uspjeti ponoviti rezultat od prije četiri godine, odnosno koliko ozbiljnu ulogu mogu odigrati Fahrudin Radončić i Željko Komšić u raspodjeli vlasti?
Dakle SDP ne može ostvariti rezultate koje je imao, jer posljednji rezultati nisu posljedica njihovog dobrog djelovanja nego posljedica nezadovoljstva SDA-om i SBiH-om. Što se tiče gospodina Radončića on je vjerovatno dostigao svoj maksimum, to su na kraju krajeva pokazali i prošli lokalni izbori. Nije realno očekivati da može iskoračiti više od onoga što je dobio na prvim izborima kada se pojavio. Pogotovo što sada postoji jasna i ispravna percepcija da je on dio vlasti, a da ta vlast nije pokazala sposobnost da rješava probleme građana. Što se tiče ovih novih stranaka iskustvo pokazuje da su i stranke koje su nastale iz SDA kao neka vrsta opozicije samoj SDA nisu napravile neki veći iskorak, neki značajniji rezultat, pa ne vidim mogućnost da bi stranka koja je netom nastala iz opozicije prema dijelu SDP-a mogla napraviti neki značajniji rezultat. To će vjerovatno biti dalje usitnjavanje istog biračkog tijela.
Kada ste Vi u pitanju nezaobilazna tema je i tzv. “Visočki aerodrom“, direktno ste involvirani u ovu priču, imate li neki stav oko vizije ratnog predsjedništva općine Visoko o izgradnji jednog takvog objekta i koliko je ta priča uopće realna u budućnosti?
Prije svega ta vizija o gradnji aerodrome u Visokom nije vizija općinskog rukovodstva iz rata. To je vizija koja je nastala kao potreba za osiguravanjem logistike za AR BiH i kao takva donesena je u širim konsultacijama, a već naredne godine, 1993. godine, donijete su i konkretne odluke Predsjedništva BiH i drugih državnih organa o tome, da se prostor koji je namijenjen za aerodrom zaštiti od daljnje gradnje i predvidi kao buduća lokacija za aerodrome. Nema nikakve dileme da je takva odluka u toku rata i aktivnosti u vezi s tim bile ispravne i potvrdile su se ispravnim aktivnostima koje su se već dešavale u toku rata. Ako danas posmatramo to isto pitanje odgovor je vrlo jednostavan. Grad Sarajevo je glavni grad, najveći grad, najjači ekonomski, on ima sasvim sigurno ulogu da vodi kompletan razvoj BiH. Takav grad ima obavezu da ima aerodrom, današnji aerodrom Sarajevo ne može da zadovolji buduće potrebe. Bez obzira da li se neko trudio i dalje da to uradi, geografija je dovoljno veliki problem, lokacija čitavog grada Sarajeva ne dozvoljava širenje postojećeg aerodroma. Sa druge strane svi moderni gradovi su već davno iselili aerodrome iz svog prostora radi vlastitog razvoja, smanjivanja zagađenja, buke, kao i mogućnosti razvijanja aerodrome samog od sebe. Glavni grad BiH mora imati svoj aerodrom, pitanje je jasno, da li će Sarajevo imati aerodrom u Tuzli, Banjoj Luci ili u Mostaru ili će biti 25 kilometara daleko od Sarajeva u prostoru neposredno pored autoputa Sarajevo – Zenica na koridoru VC, sa mogućnošću da ima sve sadržaje modernog aerodroma.
Sudionici ratnih dešavanja u Visokom i 20 godina nakon rata skloni su reći da je porodica Čengić u periodu 1992.-1995. g. imala veliki uticaj u Visokom. Kako Vi gledate na tu situaciju, posebno ako se zna da je Visoko nepravedno odmah nakon rata proglašeno ratnoprofiterskim gradom u kojem tobože nikako nije bilo rata i iz kojeg se navodno trebalo deblokirati Sarajevo. Broj šehida i civilne žrtve rata su pokazatelji da je Visoko nepravedno stavljano u taj kontekst, ali isto tako sa druge strane veliki broj uticajnih političara i vojnog vrha bio je smješten u Visokom. Međutim, zvanično nikad niko, ili ako jeste to je bilo u maloj mjeri, nije javno demantovao takvo uvriježeno i nepravedno mišljenje ostatka BiH?
Prije svega što se tiče porodice Čengić, ako se misli na moga oca i mene, ja mogu reći da mi nismo imali nikakav poseban utjecaj, ali ja osobno sam imao čast da prije rata sarađujem sa ljudima iz Visokog, a tako i u ratu i poslije rata. Kao izvršni sekretar SDA 1990. godine sam dobio zadatak da radim na organiziranju i uspostavi SDA struktura u Visokom i na tom sam poslu proveo više mjeseci. Privatno ću vam reći nešto što inače ne govorim nigdje u BiH, nisam proveo duže vremena u pripremi jedne općinske organizacije SDA u čitavoj Bosni i Hercegovini kao u Visokom. A organizirao sam najvjerovatnije negdje 75 ili više općinskih organizacija SDA. To govori o tome da je Visoko jedna specifična čaršija, sa svojim unutarnjim senzibilitetom, unutarnjim tokom i onaj ko ne razumije taj tok, taj ne može biti prihvaćen u Visokom. Ja sam to donekle znao još i ranije, ali u toku organizacije općinske organizacije SDA naučio sam jako puno i to mi je bilo korisno. Shvatio sam ne samo senzibilitet, nego i unutarnju dijalektiku građana Visokog, Bošnjaka Visokog, intelektualaca Visokog, utjecajnih ljudi u Visokom i imao čast i zadovoljstvo razgovarati sa mnogim od njih, voditi polemiku, neki se sa mnom uopće nisu slagali i kasnije su ostali izvan SDA, ali se poslije pokazalo da sam u toku rata sa svima njima imao izvanrednu saradnju. Mogu samo zaključiti još jedanput, moja uloga u Visokom je bila takva da sam ja osobno morao donijeti odluku da u Visokom koncentriramo logistički centar od samog početka odbrane pa nadalje i mislim da je ta odluka iz tehničkih, političkih, moralnih i svakih drugih razloga pokazala se dobrom i korisnom. Što se tiče uloge Visokog u ratu, Visoko spada u jedan od gradova heroja odbrane Bosne i Hercegovine i slažem se potpuno s vama da ta ocjena nažalost nije nikada napravljena onako kako bi to historijski bilo objektivno. No, ako očekujete da vam o tome govore jedan ili dva čovjeka ili neki političar ili da se donese politička odluka i to je krivo. O ulozi Visokog u ovim modernim ili posljednjim događanjima odbrane i gradnje BiH vjerovatno će puno više reći historičari. Ja mogu reći sljedeće, Visoko je bilo općina, grad i Visočani su bili oni, kad kažem Visočani mislim na sve stanovnike čitave općine Visoko, bili su oni koji su otvorili i srce i dušu i svoja imanja i svoje kuće za odbranu BiH. U Visokom smo uspjeli, dakle ono što je bilo vrlo rijetko, da izbjegnemo sukob sa JNA, koja je bila neposredno u samom centru grada, a istovremeno da dobijemo kompletnu opremu armije koju je ona tada imala u kasarni. Dakle, dobili smo objekte, naoružanje, opremu, dobili smo čitavu vojnu infrastrukturu, a da istovremeno niko nije koliko se ja sjećam čak ni ranjen, a kamoli stradao ni sa jedne strane. Mislim da je to bila mudrost čitavog općinskog rukovodstva, rukovodstva SDA na čelu sa načelnikom rahmetli Kenanon Jusufbašićem i širokog broja ljudi koji su bili u to uključeni koji su uradili sve što je potrebno da se to dogodi. Poslije toga Visoko je zbog svoje logističke pozicije bilo na stalnoj meti napada agresorske vojske i s treće strane ARBiH je više puta sa prostora Visokog pokušavala pokrenuti otvaranje Sarajeva idući raznim odabranim pravcima u pokušaju da se primakne Sarajevu. U svim tim naporima stradao je značajan broj vojnika, Visoko je dalo i svoje šehide, i svoje heroje i svoje borce. Onaj ko poznaje bolje Visoko, zna da je na samom početku rata ono bilo išarano i prostorima koji su bili pod kontrolom HVO-a i kontrolom Srpske vojske, znači pobunjenika protiv Bosne i Hercegovine i bez obzira na sve to mudrom politikom, pregovorima, ali i odlučnošću vojske, došlo se do toga da su sve te enklave koje su bile velika prepreka i opasnost za sigurnost Visokog bile uklonjene, opet sa minimalnim žrtvama i integriran je čitav prostor Visokog. Da nije postojalo Visoko tako odlučno i tako snažno postavljeno u centralnoj Bosni mi ne bismo mogli računati na to da idemo prema Varešu, a bez Vareša ne bi mogla opstati Tuzla i čitava sjeveroistočna Bosna. Na drugoj strani Visoko je bilo zaštita za Zenicu i brana prema Zenici i na trećoj strani Visoko je bilo komunikacija prema Konjicu i prema jugu. Drugim riječima Visoko je zaista bilo strateški epicentar, ali na isti način Visoko je bilo i humanitarni epicentar baš zbog karaktera Visočana. Dakle, ne bih izdvajao nikoga, ogroman broj ljudi, kako onih koji su bili direktno uključeni u vlast, u političke strukture Općine Visoko, prije svega u SDA, u Islamsku zajednicu i mnogi drugi su dali i svoje srce i svoje imanje i humanitarnu pomoć. Visoko je bilo adresa, mjesto gdje je svaka izbjeglica, borac, ranjenik, prolaznik mogao stati, odmoriti se, jesti, prespavati, previti svoje rane i nastaviti borbu za Bosnu i Hercegovinu.
Danas su u Visokom svima puna usta SDA i svi se hvališu i nadmeću ko je više SDA i sve to iz ličnih interesa. Pokazuju se članske kartice stranke s početka devedesetih sa rednim brojevima do 10. Jedne prilike čuo sam priču koju ste dijelom i sami potvrdili u prethodnom odgovoru, a to je da su Vas neki “važni” Visočani prilikom ponude da uđu u SDA navodno “istjerali iz svoje avlije”, da li je ta priča tačna?
Ja ne mogu reći da me iko istjerao, ali jeste, imao sam priliku da vodim razgovore koje bi mnogi danas mogli opisali kao tvrde. U to vrijeme značajan broj ljudi u Visokom je imao ozbiljan skepticizam prema toj budućoj stranci, a kako su bili dobro etablirani u postojećim strukturama države, bivše jugoslovenske države uključujući i Savez komunista, oni nisu vidjeli ni razloga ni povoda da bi izlazili iz toga. Naprosto, njima je to bilo previše novo i previše nesigurno da bi oni iz sigurnosti svojih pozicija napuštali to. Bilo je to zahtjevno vrijeme, ja se ne bih vraćao natrag, prve brojeve SDA nose oni koji su bezrezervno odlučno i bez imalo kalkulacija ušli u borbu za interese Bošnjaka za slobodu svih građana u BiH, za drugačije odnose u bivšoj Jugoslaviji i za poštovanje čovjeka kakav on jeste u njegovoj cjelosti. Otpori koje smo doživljavali bili su zaista teški na početku, ali su se isplatili. Poslije je SDA dobila visoki stepen podrške na prvim izborima i zahvaljujući baš toj podršci koja možda nije išla tako brzo, ali je išla temeljito i duboko, imali smo izuzetno snažnu podršku u toku odbrane. Ja moram reći da u toku agresije, ogroman broj građana Visokog i onih koji su i dalje ostali na pozicijama izvan SDA ili protiv SDA koji su bili odlučni protiv SDA ispoljili su patriotizam i volju da se branimo bez obzira na komentare koji su bili s vremena na vrijeme. U svakom slučaju, Visoko je sebe našlo u SDA i SDA ima dobru bazu u Visokom, ako dobro ne prolazi onda neka pita sebe zašto ne prolazi. SDA može biti jedini krivac, ako nema dovoljnu podršku u ovom gradu i ovoj općini. Visočani pripadaju ideji koju je ponudila SDA 1990. godine i pripadat će joj trajno. Hoće li konkretne strukture SDA uspjeti prepoznati ono što u datom času treba građanima Visokog to je sada pitanje dnevne politike.
Koliko često danas posjećujete Visoko i kako gledate na razvoj grada, mi koji živimo ovdje skloni smo često reći da je bolje bilo u ratu?
Ja mogu reći da ne dolazim skroz često, ali ne prođe mjesec ili dva da nisam na neki način u Visokom. Ni sam nisam zadovoljan razvojem onoga što se događa u Visokom, vjerovatno bih i sam imao priloga za kritiku stanja. Međutim, ja ću malo drugačije kazati. Svi koji se razumiju u ekonomiju znaju da je Visoko imalo dva aspekta razvoja, imalo je velike kompanije koje su bile državnog karaktera vezane za velike državne projekte i kao takve su funkcionirale u širem kontekstu razvoja BiH ili čak Jugoslavije. To su bila dakle preduzeća koja su se bavila ekstenzivnom privredom, dakle nisko akumulativna sa puno zaposlenih i nažalost najveći dio plasmana tih preduzeća je bio vezan za međudržavne odnose Jugoslavije i nekih drugih država gdje su vrlo često poslovi bili vezani za neke druge poslove međudržavnih političkih odnosa. To je moglo funkcionirati u vrijeme planske privrede, ne samo Jugoslavije nego u značajnom broju zemalja u Evropi. Danas takva privreda ne postoji nigdje na svijetu. Svi mi, pa i svi građani Visokog trebaju razumjeti tu činjenicu. Dakle, i da postoje ta preduzeća, da tehnički imaju zaposlene i mašine, ona više ne bi mogla funkcionirati na način kako su prije funkcionirala. Mi smo sada u fazi ponude i potražnje i možete prodati samo ono što se kupuje i ništa više. Na drugoj strani svijet je izložen konkurenciji neuporedivo jeftinije radne snage, tako da su i privrede koje su bile puno više produktivne i akumulativne pod teškim udarom jeftine radne snage i jeftinih proizvoda iz Kine, Indije itd… Tako da ona privreda koja je do sada postojala u Visokom zapravo danas, bez obzira na sve ne bi bila konkurentna pod uvjetima koji su tada bili konkurentni. Na drugoj strani smo imali i jednu dinamičnu malu privredu u Visokom, ali se ona pokazala stvarno malom, i da u vremenu komunizma ta mala privreda nije imala akumulaciju kojom bi se mogla dalje razvijati. Nije mogla osigurati kapital koji bi reinvestirala banke i bankovni krediti prvih godina nakon rata su bili izuzetno skupi. I na kraju sadašnje stanje u Visokom je rezultat tih okolnosti. Ja sam optimista da će Visoko u narednom periodu doživjeti procvat, zato jer Visoko ima potencijal, dakle ima prirodni potencijal, ima historijsko iskustvo i naslijeđe, ima veliki broj poduzetnih i vrijednih ljudi. Ukoliko sada ta energija bude stavljena u jednu sinergiju međuodnos gdje bi se politika, privreda, oni koji sjede u Visokom i oni koji su van ili koji budu privučeni dobrim projektima, ako se udruže, Visoko ima mogućnost da u značajno kratkom roku iskorači iz ovog stanja i krene u razvoj. Visoko nema drugu budućnost nego da uspije.
Pitanje za kraj, koga biste voljeli vidjeti na mjestu predsjednika SDA nakon Kongresa 2015. godine ili da budem još direktniji, imate li ambiciju možda i sami se kandidovati na tu poziciju?
Ja imam drugih obaveza, privatnih, koje sam preuzeo i na njih sam koncentriran. A što se tiče koga bih želio vidjeti na čelu SDA, volio bih vidjeti nekoga ko ima opću podršku unutar SDA koji je odlučan, sposoban i koji želi stranku modernizirati, razviti, osnažiti i koji je kadar da je dovede na vodeću poziciju ne samo kod Bošnjaka nego u BiH. Onaj ko može vratiti SDA u poziciju koju je imala na izborima 1990. i 1996. godine treba biti predsjednik SDA, onaj ko to ne može ne treba se ni kandidirati.
Možemo li o imenima?
Ne možemo, rano je.