Po ko zna koji put čitam Mešino djelo i kažem sebi, srednje godine, neko ima krizu, neko nema, neko užurbano stari, a neko se na silu podmlađuje, dok neko sasvim prirodno ulazi u tu drugu fazu života. Kada vidimo kako se omladina gubi, u brzini modernog života, i stanju kod nas kakvo jeste, kako se onda odnositi i razumjeti ljude koji ulaze u srednje doba života u ovakvim fantastičnim uvjetima za život, kakvi su kod nas.
Po nekoj prirodnoj logici, čovjek bi trebao do srednjih godina da je već donekle formirana ličnost, i da već ima porodicu, i da zna vrhunski sjest’, i nezaobilazno raspuhati roštilj. Nema potrebe dalje da pišem o crnjaku u kojem živimo, jer svi smo u tom crnjaku, i snalazimo se kako znamo i umijemo, pa zato idem drugom stranom razmišljanja, koliko je to god moguće.
Šta se dešava kod nas, sa ljudima koji dođu u 40-e, gdje su oni, šta rade, kako izgledaju, čime se bave, gdje izlaze i tako dalje. Čovjek se pred 40-u u većini slučajeva počinje pitati koliko je ostvario određenih segmenata svog života, poslovna karijera, porodični zivot, opća materijalna opskrba, kvalitet odgoja djeteta i generalno koliko je ostvario od dječačkih, pubertetskih, adolescentnih, momačkih, frajerskih i drugih godina prije 40-e. Kada je čovjek u filmu 30-ih, u njima živi intenzivnije na karijeri kao da se priprema za konkretizaciju ostatka poslije 40-ih, i onda se “zada” što se kaže, da to armira, da je siguran jer ide u malo kasnija doba. Ali u ovoj zemlji u kojoj bi i Alisa iz zemlje čuda osjetila takav strah za svoj životni integritet, da bi pobjegla glavom bez obzira, u stilu naše dobre narodne poslovice: „Bjež'te noge, usrala vas guzica“.
Segmenti čovjekovog života trpe prelazak u drugo poluvrijeme života, i od velike je bitnosti da se pravilno uokvire u kompletnu sliku, da bi čovjek mogao crpiti energiju i zadovoljstvo iz svakog segmenta životnog mozaika. Ljudski karakter je spoj raznih vrlina i mana, sistema vladanja i mišljenja o sebi, koji se moraju izgraditi na realnim mogućnostima i tako se ponašati i djelovati. Svako odstupanje, laganje, zavaravanje, pretjerivanje, prije 40-ih, može napraviti ozbiljne probleme čovjeku, jer u 40-im se od toga pravi ostatak života, a ako je do tada bila laž i obmana samog sebe, onda je izgledno loše da će nas to i dalje pratiti. Realno gledajući, što si realniji prema sebi, to ćeš ići realnijim putem, i realniji rezultat ostvariti, jer svako pretjerivanje može povući na neku od strana koje nose poremećaj u balansu života. Lutanje je opasno, kako za mladog jelena, tako i za starog vuka, put je jasno označen i poželjno ga je slijediti.
Ulazak u 40-e predstavlja jednu novu eru za čovjeka, druga polovina života, konkretno zrelo doba i puna, odnosno kompletna ljudska snaga. Dok je čovjek mlađi, on ima fizičke snage, ali mu nedostaje snage iskustva, a kada je stariji ima snagu iskustva, ali mu nedostaje brzina fizičke snage, a 40-e su kombinacija i jednog i drugog. Zato se u sportskom žargonu kaže da su najbolje ekipe za postizanje rezultata one koje imaju spoj mladosti i iskustva. Iskustvo je dragocjeno, možda čak na istoj deredži kao i znanje, jer znati zakucati ekser je dobro, ali znati koji ekser ide u koje drvo, to je već iskustvo.
Nezadovoljstvo nekim osnovnim stvarima oko sebe, čovjeka tjeraju na pobunu, taj proces kreće razmišljajući, kako iz osobnog iskustva, tako i iz porodične i ostale okoline, a nastavlja se djelujući kako zna, umije, smije i želi. Čovjek koji je u 30-im bio aktivan u društvenom, sportskom i obrazovnom smislu, takav čovjek nije ništa slabiji ni u 40-im, jer ta akumulirana navika ga tjera da stvari pokreće na bolje, unutar sebe, svoje porodice, i ako može u svojoj neposrednoj društvenoj okolini. Problem je što su sada takve okolnosti, koje su bile i za vrijeme u kojem je pisano Mešino djelo, teška, surova, turobna, i što čovjek sa godinama postaje solo igrač, ako može ikako, i povlaći se u tzv. Safe mode, ili sigurno stanje rada, jer u našem društvu, ili si baš mlad, ili si penzioner, između nema ništa, nema srednjih godina, osim ako nisi u politici. Čak su i profesori i doktori relativno neprimjetni postali u srednjim godinama. Na mjestima izlazaka, ljude srednjih godina omladina gleda čudno, kao da su penzioneri u malom boljem stanju tijela. Kad si mlad niko te plaho ne gleda, jer imaš vremena još, i mladost ludosti i ludosti, a kada ostariš samo si teret budžeta.
Život nije fudbal
Za svako društvo, poguban problem je nestanak srednje klase, najbolji, ali i najteži je srednji put za čovjeka, najzrelije doba je srednje doba, a kod nas ni jedan od ova tri aspekta nije moguć za održavanje i iskorištavanje. Nije život fudbal, pa da se čovjek oprosti na vrhuncu karijere, da mu se svijet ne bi poslije smijao kad mu forma opadne i mladi ga prolete. U životu se oprastaš kada umireš, a sve do tad, utakmica traje. Nema šanse da ti postane svejedno, jer nisi čoban sa ovcama koje pasu, već imaš porodicu koja te treba, a ti zeliš da doprineseš u svakoj formi za boljitak iste. Kada vukovi čobanu pobiju ovce, nije ni njemu više svejedno.
Nestanak srednje klase, i gubljenje osoba srednje dobi se može gledati iz nekoliko perspektiva. Jedna od tih perspektiva je da se mladi ljudi iskoriste i bace kao flomaster na šteli kada počnu dolaziti u srednje godine, druga dimenzija je da su srednja klasa i srednje godine po nekom radikalnom sociološkom pravcu, najveći neprijatelj kapitalizma, jer mladi rade ko mahniti, nadaju se nečemu, a stari čekaju da umru, jer u kapitalizmu od rada živiš, a od radom ušteđenog miruješ u penziji čekajući da umreš. Možda je ovo neka nova dimenzija, gdje se već ljudi u srednjim godinama treba sistematski da ubijaju da ne bi ni bilo penzionera jednog dana, sve je moguće sa ludacima koji vladaju svijetom kapitalizma i licemjerne demokratije.
Oslabljivanjem porodice se oslabljuje i jedinka koja dolazi iz nje, i obratno, društvo trpi, ubija se moral, nestaje osnovnih veza među ljudima, gomila se tuga i nezadovoljstvo. Koje su to emocije koje čovjek promijeni sa prelaskom u srednje doba, da li se mijenjaju postepeno i djelomično ili u potpunosti. Sve to čovjek mora ubrzano prepoznati jer kada zbrka krene, da se ne ode u krizu, a kriza već oko nas, kome treba dupla kriza, kome treba i unutrašnji i vanjski pritisak.
Kanalisanje nezadovoljstva mora biti kontrolirano i konstruktivno, pojedinci pribjegavaju ka nekim radikalnim prilagodbama u prelaznom periodu, ali čovjek je osjetljivo biće, i u osjetljivim periodima života, mora se osjetljivo, proračunato pristupiti prilagodbi.
Neko se udeblja iz kvazi ravnodušnosti prema promjeni, neko ekstremno vježba da pokaže zube promjeni, neko se podmlađuje društvom, neko odlazi u politiku da se tu afirmiše djelovanjem, neko odlazi u tekiju, neko u džamiju, neko u kafane, ali svi ulaze u promjenu koja je nekako pogrešno protumačena. Čovjek je u 40-im u najboljem stanju da ispuni sva očekivanja kao pojedinac, kao član porodice i kao član društva, u njemu je dosta iskustva, akumulirane snage, uštimanih živaca, sinhronizovanih emocija i strasti, i ovo je ključni problem svih društava koje prebrzo samelju prelaze životnih doba.
Svako i najmanje znanje, koje čovjeku može svakodnevno pomoći da ga upotrijebi u pozitivne svrhe, se treba baš na tom svakodnevnom nivou koristiti, posebno u drugom stadiju. Banalno je reći da većina zna da čita, a slabo ko čita svaki dan ono što bi ga moglo smiriti, razveseliti, podučiti, osnažiti samopuzdanje, pokrenuti ga u hobi, jednostavno čovjek ne koristi fundamentalno znanje i mogućnosti koje ima.
Na brdovitom Balkanu
Sve što čovjek može u punom potencijalu na polju snage, brzine i umijeća u ove dvije kategorije uraditi, radi do 40-e godine, a poslije počinju discipline koje zahtijevaju iskustvo, koncentraciju, strpljenje, razmišljanje sa činjeničnim podacima, a ne sa dostupnim kao kada si mlad. Ulaskom u drugu polovinu, ulazi se u drugi svijet, tijelo počinje drugačije da reaguje, prohtjevi se sužavaju i konkretiziraju, stvari se posložavaju onako kako je mirnije i stabilnije, ljudi se razbijaju na interesne grupice u hobiju i rekreaciji, pažnja se posvećuje drugima više nego sebi očekujući da će to drugi znati uzvratiti, manje se jede, jede se zdravije, čita se više, pogled je zamišljeniji, razmišljanje dublje, život je potpuniji. Ovo baš i ne važi za većinu naše populacije, ali šta me briga, jer smo proglašeni jednom od najnezdravijih nacija na svijetu, po životnim navikama.
Ali ubrzanjem prolaska vremena, svaki dan stičem dojam da su se decenije ubrzale, pa za ono što je nekad trebalo 10 godina sad spade na 5 ili čak jednu, u brzini prolaska vremena. Tako da ono što se čovjeku dešava u 20-im, odjednom ga snađu 30-te, i on se onda uspaniči, gdje ode cener, pa onda leti, snalazi se u tom dobu za ono što je dobro za njega, a pripremaj se za 40-e. Ako primjenim ovu formulu brzine prolaska vremena, onda ja sada već moram da se pripremam za period poslije 50-ih, ako mi je suđeno da ih doživim. Naravno, ove pripreme po decenijama, i to deceniju unaprijed, jer te decenija već pretiče, a nisi svjestan u ovim vremenima, se mogu samo aplicirati kod zrelih osoba, ili osoba koji imaju roditelje svjesne ovoga, pa mogu svoju djecu usmjeriti i pripremati na vrijeme.
Još kada vidimo da je prosjek životne dobi spao na 60 godina, onda 30-e postaju prelomne za drugo doba života, a 20-e su pripremne. Ali opet, sve je do Božije odredbe, a i načina kako živimo općenito.
To je primjetno i u Visokom, na primjer, kod ženskog spola, za jednu godinu, iz curice u djevojčice pa u djevojku, pa odmah u trebu, pa odmah u mačku, pa odmah na štiklu, pa odmah u golotinju, pa odmah u dernek kraljice, na sto naravno, pa odmah na staru trebu, pa u ženu, pa ponovo u neku staru tinejdžerku i na kraju dženaza velikom žensku. Kod muškaraca naprimjer, sa čvilje na sport, iz sporta na sijelo, sa sijela u kafanu, iz kafane u fast food, iz fast fooda u kafanu, pa onda kod matičara, od matičara u kafanu, iz kafane u kućni akšamluk i onda dženaza velikom mušku.
Mora se dati kontrolirani maksimum od sebe, da čovjek ne preskoći brzinu u promjeni, jer se gubi na obrtnom momentu i teže se kreće, više troši. Sada, više nego ikada prije, mi naumpada otac rahmetli, njegovo bogatstvo poznavanja više zanata, njegov sabur i želja za radom, njegova želja da sazna sve što mu može biti od koristi u poslu, njegova skromnost u svemu tome i neprimjetno zadovoljstvo u radu više nego u odmoru. Sve što je znao mu je pomagalo da korisno provodi vrijeme i da se izmakne iz zbilje koja čovjeka pojede za doručak, svari ga i pokaki do ručka. Ali nije uspio u potpunosti izbjeći sve, jer ko ima dušu, briga je neminovna.
U ovoj zemlji na brdovitom Balkanu, gdje su srednja klasa i srednje godine nestali kao sjenka u magli, ali nije nestalo biće, koje će se spojiti sa sjenkom po izlasku iz magle.
Visoko je poznato po gustim maglama. Ali iza magle dolazi sunce.